Bijeli Božić

White Christmas (Bijeli Božić) pjesma je koja se čuje po gradu još od studenoga pa će svima do kraja adventa već izaći na nos, što je šteta, jer je to doista sjajna skladba, a najbolje je izvodi Louis Armstrong – glazbenik koji je uvijek nosio Davidovu zvijezdu na lančiću oko vrata. Satchmo je 1920-ih i 1930-ih zauvijek promijenio jazz, umiješavši u dixieland blues, jug bend i tradicionalnu južnjačku glazbu. Sa svojim pratiocem Herbom rušio je kulturne, rasne i etničke barijere svojim virtuoznim sviranjem trube, promuklim glasom i beskrajno dobroćudnom pojavom. Božićnih pjesama nije snimio mnogo, ali sve su divne, od Božića u New Orleansu i Božićne noći u Harlemu do Cool Yule i 'Zat You Santa Claus s Commandersima.

Ima nešto u duši

Bio je najslavniji jazz glazbenik svojega doba, omiljen ne samo zbog svojega sviranja i pjevanja nego i zbog neobične topline i srdačnosti koja je zračila iz njega. Na repertoaru je imao i niz duhovnih pjesama, među kojima je posebno duhovita ona o Joni. Kada je Gospodin rekao Joni da propovijeda evanđelje grešnoj zemlji – tako kaže ta duhovna pjesma s američkog Juga – Jona je sjeo na brod i pokušao pobjeći. No Gospodin je stvorio kita, i učinio da se valovi valjaju, pa je Jona završio u njegovoj utrobi i počeo se moliti. Ali, kaže pjesma, Jona je bio loš čovjek, i nije bio ukusan kitu – pa ga je kit ispljunuo, kao neki loš zalogaj. Nakon toga je Jona postao bolji i, nastavlja pjesma, nastavio propovijedati poput pravednika, a ljudi koji su ga čuli, odustali su od grijeha; kad čujete poziv, pjevao je Louis Armstrong, nemojte odbiti evanđelje.

Iako je bio kršten u Katoličkoj crkvi, a odgajan kao baptist, Armstrong je čitavog života oko vrata nosio lančić s Davidovom zvijezdom. Bila je to uspomena na židovsku obitelj Karnofski iz New Orleansa za koju je Armstrong radio kao siromašni 7-godišnji dječak: skupljao je stare boce i krpe za njih jer su imali staretinarnice i zalagaonice, a kada je malo ojačao, nosio je ugljen. Karnofski ga nisu doživljavali kao slugu, nego kao prijatelja: jeo je za njihovim stolom, a Morris i Alex, sinovi gazde Karnofskog, postali su mu prijatelji. Armstrong je volio židovsku hranu, ali se divio i njihovoj radišnosti – i tome da su svi bili solidarni jedni s drugima.

Jednog dana prošao je mali Louis s Morrisom i Alexom uz zalagaonicu u čijem je izlogu bila sjajna truba – stajala je pet dolara. Mogla je stajati i milijun, rekao je kasnije Armstrong, jer ih nije imao. Morris mu je dao dva dolara, a ostatak je Armstrong uštedio – ritmom od 50 centi tjedno. I ne samo da mu je dao polog za prvu trubu, Morris nikada nije dopustio Louisu da zaboravi da ima talenta i pljeskao mu je od početka, od prvih pokušaja da izmami neki zvuk iz svoje trube. „Vidjeli su da imam nešto u duši“, rekao je kasnije Louis Armstrong. Karnofske je napustio s 12 godina, ali zauvijek je zavolio židovsku hranu; beskvasni kruh maces jeo je svakodnevno do kraja života. A Karnofski su zavoljeli jazz: obitelj je kasnije držala nekoliko jazz klubova i posjećivali su koncerte Louisa Armstronga; osim toga, organizirali su i darivanje rabljenih glazbenih instrumenata siromašnim đacima.

No nema šanse za bijeli Božić. Dok ovo pišem, u zraku je južina od koje mi se muti pred očima, a glava mi tone nad tipkovnicu. Zima je već klimatološki počela, ali snijega nema ni za lijek, a nema ni izgleda da će ga biti. Domaće i inozemne ustanove za predviđanje vremena, koje imaju dugačke i zagonetne skraćenice poput DHMZ i SEECOF, slažu se da nas očekuje topla i vlažna zima, i ako se nečemu možemo nadati, to su poplave, a nikako bijela čarolija. Tako je uoči svakog Božića, a dok su djeca bila manja, redovito bi me pitala u toj prilici: „Tata, hoće li padati snijeg za Božić?“ Bilo je to, dakako, dok su još uvijek djeca bila uvjerena da tata zna sve. A tata bi pogledao dugoročnu prognozu na internetu i uvijek rekao isto, da neće biti ništa od bijelog Božića. 

Dok se biblijsko svjetlo ukazivalo vjernicima nakon duga iščekivanja, danas božićne pjesme trešte bez kraja i konca, izazivajući stalni ushit

Nekako nam je prirodno koncem prosinca osjećati tamu i hladnoću. Potpuno se mogu uživjeti u duh našeg prapovijesnog prapretka koji je, stisnut u ledenim noćima, željno očekivao da se dan počne produživati. I shvaćam da je svoje oduševljenje time što se sunce počelo uspinjati nad horizontom prenio i na nas, koji taj blagdan slavimo u kršćanskom duhu. Ali kako slaviti dolazak toplijih dana kada hladnih uopće nema? Čemu se stiskati uz kobasice i kuhano vino kada nam je i u vesti prevruće? I još gore, kako se uživjeti u rođenje siromašnog djeteta kada smo i mi i djeca prepuni svih mogućih stvari? Dapače, kako se uopće uživjeti u rođenje djeteta kada naše društvo ima sve manje djece i sve ih teže prima?

Doma preskačem gomile plišanaca, pazim da se ne poskliznem na rasute flomastere i tražim slobodno mjesto za svoj laptop među odgrizenim i odbačenim čokoladnim figurama svetog Nikole. Nikakvo čudo da je u tom božićnom preobilju zavladao cinizam; ispražnjen od sadržaja, Božić se ispunjava formom glupavih komedija, gomilom nepotrebnih darova, šarenih čestitki, kičastih ukrasa, užasnih pjesama i provizornih štandova, a ideal sve te strahote oličen je u zvijezdi na vrhu drvca i fetišu nad fetišima – snijegu na Božić.

Sami sretni ljudi

Prava poplava adventskih sajmova u Hrvatskoj otkrila je posve nove dimenzije trošenja i zarade. Dok se nekad trošilo samo na Božić, za više ili manje skupe darove, sada se može trošiti cijelog prosinca. Tradicionalno katoličko došašće, što se sastojalo od pokorničkih zornica i posta na Badnjak, pretvorilo se u višetjednu terevenku u kojoj se tisuću i jedna vrsta rakije, kuhanog vina i craft piva izmjenjuje s gurmanskim sendvičima, sarmama na štapiću i punjenim paprikama u kornetu. Dok se biblijsko svjetlo ukazivalo vjernicima nakon dugog iščekivanja, sada božićne pjesme trešte bez kraja i konca, izazivajući stalni ushit – jedno beskrajno božićno veselje koje je samo sebi svrha jer se više ne vjeruje u Boga koji bi trebao doći.

Božićnom cinizmu ne smetaju siromašni koje svakodnevno gledam na televiziji i pred haustorom, dok prekapaju moje smeće. Teror sreće, kako je to nazvao francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner, toliko je moćan da se međusobno nadmećemo tko će biti sretniji, da hrlimo u šoping centre kojima bauljaju samo sretni ljudi te da odlučno izbjegavamo sve one koji djeluju nesretno, kao da je peh zarazan.

Ne tako davno pročitao sam na jednom hrvatskom portalu sljedeću izjavu: „Tražite i dobit ćete. Jer Bog sve što je stvorio je skladno, lijepo i u izobilju. Siromaštvo je odraz neznanja, a ne sudbine ili Božje volje.“ Jako mi se usjekla u pamćenje jer ih nije izrekao bilo tko, nego jedna novopečena hrvatska bogatašica. Milijune je dobila rastavši se od muža, koji ih je dobio spretnom akvizicijom za vrijeme Domovinskog rata, te se u trenu od vozača kamiona prometnuo u tajkuna. Ali ovaj tekst nije o bogatom gospodinu, nego o potrebi bogate gospođe da u svoj enormni imetak uplete Božju volju.

Takav sam slučaj vidio u Padovi, kamo se obično ide u pohode svetom Antunu, ali ima i drugih značajnih crkava koje vrijedi obići. Na prvom je mjestu sedam stoljeća stara kapela obitelji Scrovegni. Bili su bogati, a do novca su došli dajući kredite; no tada se takve poduzetnike nije nazivalo bankarima, nego lihvarima, i nisu bili popularni – tim više što je među pobožnim svijetom bilo dobro poznato ono evanđeosko „jao bogatašima.“ Da poboljšaju svoj imidž, kako na nebu tako i na zemlji, angažirali su tada najboljeg slikara, Giotta. Napravio je čudo, crkvicu oslikanu od poda do stropa zlatom i plavom bojom skupljom od zlata, koja se dobivala od rijetkog minerala lazulita. Kruna tog čuda je Posljednji sud, koji nimalo ne zaostaje za Michelangelovim, a meni je čak i ljepši. S jedne su strane naslikani blaženici, a s druge prokletnici, u vrlo maštovitom paklu; u sredini je raspeti Krist, a njemu ispod nogu kleči raskajani Scrovegni, tek pokoji centimetar sklonjen među svete, ali taman da izbjegne strašnu sudbinu.

Ta gotička divota bila je otvorena za sugrađane, da svi lijepo mogu vidjeti bankara u nebesima, a i danas je se može vidjeti, iako je procedura malo komplicirana: da ne nastaju gužve, potrebno je rezervirati ulaznicu i termin unaprijed. No svaki trud vrijedi, ako ni zbog čega drugog, a ono kako bismo vidjeli da bogatuni svih vremena stalno imaju isti problem: kako opravdati to što obiluju luksuzom dok ostali oskudijevaju najnužnijim. Ta se nečista savjest svakog prosinca pere raznim dobrotvornim akcijama i jačom medijskom pozornošću prema ranjivim skupinama. Nije to loše, dapače, ali čim nastupi siječanj, reflektori se gase, a kamere se okreću onima koje i inače prate: scrovegnijima našeg doba.

Otvorena i zatvorena vrata

I dok se slavi rođendan djeteta dvoje davnih izbjeglica s Bliskog istoka, oni stvarni izbjeglice nemaju te sreće, njima su vrata zatvorena. Božićni bonusi u kasinu, božićne kombinacije u kladionici, božićni party, tombola i bakanalija – skromniji ove godine zbog virusa, ali ne dovoljno – smjenjuju se u vrtoglavom nizu dok mi teturamo kroz dim debrecinki i kotlovine. 

„Ne, djeco“, kažem klincima, „snijeg neće pasti. Ali, kao i svake godine, Dijete Isus će se roditi. A samo to je važno.“