Žrtve komercijalizacije u medijima

Uloga medija u tome je da je podižu razinu svijesti o pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebama osoba s invaliditetom/ Izvor: EURORDIS photo award

Šokirala me nedavno riječ nakaradno koju je, komentirajući nezadovoljstvo izvještavanjem o kulturnim aktivnostima kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, 6. listopada ove godine izgovorio Vojin Perić, ravnatelj kazališta, na okruglom stolu Profesionalnim novinarstvom do ravnopravnosti ranjivih skupina. U ovom jedinstvenom kazalištu organizirano je i odigrano više od 3550 predstava u 72 godine postojanja. Zato u prvi plan stavljam osobe s invaliditetom i njihova iskustva o tome kako su predstavljeni u javnosti. Svatko od nas odgovoran je na svoj način, pa eto i ja osobno, jer nisam iskoristio svaku priliku koju sam imao da o tome češće i ozbiljnije govorim studentima u zadnjih 20 godina koliko se bavim obrazovanjem novinara i medijskim odgojem. Uistinu, kakav bi bio naš odnos prema osobama s invaliditetom kada nas na to ne bi tjerali dokumenti međunarodnih institucija, nacionalne strategije i akcijski planovi koje smo donijeli jer moramo, a provodimo kako znamo i umijemo? Koliko smo sami prepoznali njihovo bogatstvo i dopustili da nas upravo njihov primjer ustrajnosti i borbe sa sustavom potakne na djelovanje? Uostalom, koliko se u Vijencu čitalo o osobama s invaliditetom prije nego što je pokrenut projekt Uključiva kultura i prilog Inkluzija? Koliko će se čitati nakon što projekt završi? 

Specifičnost je javnih medija da nerijetko osobe s invaliditetom stave u posebni tematski blok

Postoji pet temeljnih izazova koji opisuju sva lica i naličja odnosa našega društva prema osobama s invaliditetom, a to su oslovljavanje i pojmovi, predstavljanje, pakiranje-uokvirivanje, uključivanje u društvo i getoizacija. 

Oslovljavanje i pojmovi

Teško je od odgojno-obrazovnog sustava očekivati da nas nauči kako pravilno oslovljavati osobe s invaliditetom pa smo posljedično čak i na toj osnovnoj razini ostali u nekom drugom vremenu. Zato nije realno očekivati da će svi koji su aktivni u javnom prostoru znati kako nije pristojno, lijepo i inkluzivno osobe s invaliditetom nazivati i oslovljavati bilo kojim od sljedećih naziva: invalidi, retardirani, osobe s posebnim potrebama ili npr. hendikepirani… Još se štošta ukorijenilo u naš svakodnevni jezik, no veći dio toga papir ne može podnijeti. Stoga je Anka Slonjšak, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom 2018. poslala preporuku novinarima da u prvi plan stave osobu, a ne invaliditet, kako između ostaloga propisuje i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. U istoj se preporuci jasno ističe kako invaliditet nije bolest, „nego kompleksno stanje u kojem je bolest samo jedan dio“. Još se više od nas očekuje kada izvještavamo o djeci osobama s invaliditetom. Možda smo i navikli na pojam djece s posebnim potrebama, ali to je posve pogrešno i nepošteno te je preporuka da ih nazivamo djecom s teškoćama u razvoju. Nijanse, zar ne? Ali nijanse koje život znače. 

Na istom su tragu bili i u Hrvatskom savezu slijepih. „Upravo je zbog toga osobe s invaliditetom, pa tako i osobe oštećena vida, potrebno oslovljavati terminom koji sadržava riječ osoba, jer one primarno to i jesu – osobe. Riječ slijepa ima negativnu i pogrdnu konotaciju te njezino korištenje ni u kojem kontekstu nije prihvatljivo“, stoji u priopćenju. No u Savezu pružaju ruku prema medijima i u priopćenju za medije dijaloški poučno ističu: „Vjerujemo da niste zaboravili da je uloga medija, između ostalog, biti naš partner u informiranju javnosti, podizanju razine svijesti o ljudskim pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebamaosoba s invaliditetom općenito, ali i pozitivno djelovati na opći stav javnosti o njima.“ Zapravo je tako malo potrebno kako bismo u prvi plan stavili osobu i izbjegli klasične zamke u izvještavanju koje se odnose na nepoznavanje osnovnih pojmova o kojima se izvještava.

Vojin Perić smatra da osobe s invaliditetom, pa tako i osobe oštećena vida, treba oslovljavati terminom koji sadržava riječ osoba, jer one primarno to i jesu – osobe/ Izvor: Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život

Predstavljanje

Osobe s invaliditetom danas su u javnosti predstavljene i kroz druge osobe i institucije: aktivnostima predstavnika udruga, kroz pojedinačne primjere osoba s invaliditetom, kroz rad i djelovanje medijskih djelatnika, te kroz rad političara i javnih dužnosnika. Svi oni zapravo stvaraju okružje u kojem svi mi, koji nemamo priliku svakog dana susresti osobe s invaliditetom, stvaramo svoj stav o njima. No nitko drugi osim medija ne može u tolikoj mjeri omogućiti da se javnost informira o životu i radu, uspjesima i problemima osoba s invaliditetom. 

Bez edukacije i poznavanja aktualnih dokumenata, često i u dobroj namjeri, lako se dogode pogrešni koraci. To se najbolje može vidjeti na primjeru izvještavanja o umjetničkim aktivnostima osoba s invaliditetom, što je opisao i Vojin Perić: „Da, pripadam osobama s invaliditetom, ali samo u nekom općem i početnom smislu. I zašto je to tako? Uvijek se o osobama sa sljepoćom govori tako da je sljepoća u svemu dominantna. To ne da je krivo – to je nakaradno! Jer se ne cijeni naša kompetencija, naše stvaralaštvo, nego se sljepoća postavlja kao dominantan atribut. A to je krivo.“ Čak i kada imamo izvanredno kvalitetnu predstavu koju postave i izvode osobe s invaliditetom, ni tada, pa čak ni u kulturnim recenzijama nismo sposobni maknuti invaliditet u drugi plan, a osobe u prvi plan. 

Pakiranje – uokvirivanje

I osobe s invaliditetom žrtve su komercijalizacije u medijima. Kao medijski djelatnici moramo postati svjesni znanstveno utvrđenih okvira koje smo prepoznali u postojećim istraživanjima. No okviri su zapravo modeli koji pokazuju kako mi razumijevamo cjelovitost osoba s invaliditetom, njihovih problema i životnih izazova. Izazov je od pristupa samosažaljenja doći do trenutka da vas je pisanje o osobama s invaliditetom osnažilo, ohrabrilo, pokazalo novi put, dalo novu nadu, otvorilo neke nove ideje. Izazov je pišući o osobi koja treba našu medicinsku pomoć ne ostati zatvoren u medicinskoj perspektivi, već ići prema tome da se na tom jednom primjeru mijenjaju i problemi drugih osoba koje dijele istu stvarnost. Izazov je ne dopustiti da se svaki njihov novi zahtjev za pomoć predstavlja kao „još jedan trošak“ za državu. Izazov je ne zaigrati na kartu emocionalizacije, koja traje dan-dva, već pronaći racionalan pristup koji donosi temeljito rješenje nekog problema. A kada je teško odgovoriti na izazove, tada se koristimo postojećim okvirima jer nam je tako lakše. Modeli prikaza osoba s invaliditetom u medijima, prema Clogstonu i Halleru, mogu biti tradicionalni, a to su medicinski model, model socijalne patologije, superbogalj/superheroj i model troška, dok su progresivni model manjinskih/građanskih prava, model kulturalnog pluralizma, pravni model i model potrošača. 

Uključivanje u društvo

„Uvijek kada čujem inkluzija i uključivanje, pitam se tko me isključio i kad i zašto! Ako je sljepoća razlog isključivanja, onda je ovo društvo zakazalo u svojem fundamentu. Onda ono zapravo mora razmisliti o svojim pogreškama, bile one iz prošlosti ili iz sadašnjosti, jer su permanentno i još uvijek tu“, rekao je Vojin Perić. Već u izvještaju Pravobraniteljice za 2020. mogli smo vidjeti kako je u Hrvatskoj jedan od ključnih izazova pristup dobrima i uslugama. Kada se gleda broj pritužbi u kojima je Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom postupala prema ZSD-u 2016–2020, prema područjima diskriminacije onda vidimo da su to najčešće sljedeća područja: pristup dobrima i uslugama, rad, socijalna skrb i obrazovanje.

Kako očekivati od osoba s invaliditetom da se više umjetnički izražavaju ili da se, primjerice, govori o njihovim drugim pravnim problemima i da takav tip tema osvoji prostore u medijima, kada često vidimo kako još uvijek u potpunosti nisu ostvarena njihova temeljna prava pristupa dobrima i uslugama. I opet se mediji nameću kao rješenje jer svojim aktivnostima uvelike pomažu, senzibiliziraju javnost i institucije, ukazuju na temeljne životne probleme. 

U petom se konceptu zapravo najlakše izgubimo. Specifičnost je napose javnih medija da nerijetko osobe s invaliditetom stave u posebni tematski blok, izdvojen od opće informativnog programa, od najgledanijih medijskih sekunda i minuta. Iako u posebnom tematskom bloku imamo daleko više minuta i sekundi za predstavljanje neke teme, ovakav pristup može dugoročno dovesti do toga da se zatvorimo u geto. No, takve emisije gotovo nikada nisu u najgledanijim terminima i privlače uglavnom manji broj gledatelja. Dok će medijske kuće izvještavati kako su nekoj određenoj temi posvetili određeni broj minuta – koji zaista može biti impresivan – vjerojatno bi mnogo više ljudi čulo o njihovim problemima u gledanijim terminima. Posebne emisije homogeniziraju zajednicu kojoj su namijenjene, ali malo pridonose široj društvenoj senzibilizaciji određenog fenomena, odnosno poticaju na akciju. 

Pogled na djecu s poteškoćama uvijek izaziva osjećaje, zato je važno da mediji ne igraju na kartu emocionalizacije/ Izvor: EURORDIS photo award

I osobe s invaliditetom su žrtve komercijalizacije u medijima

Nisu li to onda i teme o kojima bismo trebali najviše izvještavati i pokušati u ovim ludim vremenima na sve moguće načine senzibilizirati javnost, kreatore i donositelje politika, ali i medije koji su mnogo više od kanala putem kojeg dolaze informacije? Svaki od pet navedenih izazova zaslužuje prostor i priliku za detaljnija pojašnjenja. Možda je to i naš pravi doprinos u stvaranju preduvjeta za pošten pristup, izražavanje, izvještavanje, ali i stvaranje novih uvjeta za bolje uključivanje osoba s invaliditetom u medijski svakodnevni prostor. 

Što mogu učiniti?

Mogućnosti za uključivanje danas su neizmjerne, jednim dijelom upravo i kroz društvene mreže i posve nove kanale i alate. To su novi primjeri i za samoinicijativne aktivnosti samih osoba s invaliditetom. Konačno, medijsko uključivanje treba nas potaknuti i na odlazak na teren, kucanje na vrata udruga u želji da pomognemo. Što ja osobno mogu učiniti kako bi im pomogao da još više budu uključeni u što veći broj društvenih procesa?