Svi smo u nečemu jaki

Belgijska spisateljica Amélie Nothomb napisala je roman neobična imena Robert je njezino ime o djevojčici koja je u školi bila najgora u svim predmetima, sa samo jednim talentom, ali genijalnim: za ples. Cijena koju je u Pariškoj baletnoj školi morala platiti da bi mogla letjeti – jer ples je za nju značio let – bila je visoka: ondje je toliko gladovala da su joj kosti postale šupljikave poput spužve. Čak i nakon što ju je anoreksija učinila doživotnom osobom s invaliditetom, skrbnica joj je ponavljala da je debela i da si je sama kriva što su je na štakama izbacili iz škole.

Veliki trud

Nije to bila osobito inkluzivna škola. Razvoj inkluzivne kulture podrazumijeva sudjelovanje svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa, što upućuje na to da treba njegovati uvažavajuću i prihvaćajuću komunikaciju među odgojno-obrazovnim djelatnicima, djecom i roditeljima. Komunikacija povezuje osobe u odnosu, baš kao što i odnosi kreiraju komunikaciju. Neki načini povezuju: podržavanje, ohrabrivanje, slušanje, prihvaćanje, vjerovanje, usklađivanje i poštovanje; ostali narušavaju odnose: kritiziranje, okrivljavanje, prigovaranje, žaljenje, prijetnja, kažnjavanje i nagrađivanje. Dijete putem odnosa usvaja kako se ponašati i kako komunicirati s drugima te se osposobljava da prihvaća poželjne i odbija nepoželjne odnose.

Odgojno-obrazovni djelatnici mogu njegovati pozitivne odnose u inkluzivnoj školi tako da usmjeravaju na kvalitetan rad, prakticiraju samoocjenjivanje, dogovaraju se s kolegama, suradnički vode posao, čuvaju unutarnju motivaciju i pružaju potporu jedni drugima. Neinkluzivna uvjerenja, naprotiv, naglašavaju slabosti djece, bez uvažavanja njihovih socijalnih uvjeta. U nas su česta i uvjetno inkluzivna uvjerenja, kada se djeci ukazuje na mogućnosti ostvarivanja ciljeva inkluzivnog obrazovanja, ali tek uz ulaganje velikog truda i osiguravanja uvjeta koji se doživljavaju nedostupnima ili teško dostupnima. Naprotiv, istinski inkluzivna uvjerenja odražavaju stajališta prema kojima su odgoj i obrazovanje djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama sastavni dio odgojiteljske, učiteljske i nastavničke profesije, pri čemu se profesionalna uloga odgojno-obrazovnih djelatnika tumači u kontekstu posredovanja iskustava učenja i podržavanja svakog napretka djece.

Uvjerenja odgojno-obrazovnih djelatnika prenose se njihovom povezanošću s djecom i roditeljima, ako reagiraju profesionalno na njihove potrebe i ako uvažavaju interese, motivaciju, stajališta i autonomiju djece, roditelja i suradnika. Tada je lako postići ugodno ozračje u kojem je cilj bolje razumijevanje situacije, u kojem se problemi mogu podijeliti na manje dijelove ili čak redefinirati, u kojem se mogu spoznati vlastita očekivanja, procijeniti spremnost za osobnu uključenost, spoznavati vlastita odgovornost za problem i sagledati druge načine na koje je moguće motriti poteškoće.

Iz domaće crne kronike saznao sam za jedan neobičan slučaj. Jedan je mladi telefonist vodio beskonačne privatne razgovore na račun svoje tvrtke. U samo nekoliko mjeseci, nazivajući i mnoge komercijalne linije, nabio je poslodavcu račun od sto tisuća eura. Nije bio lijen i stupio je u kontakt s vlasnicima tih komercijalnih linija te s njima postigao dogovor da njemu isplate polovicu novca koji će im isplatiti njegova tvrtka. Taj članak iz crne kronike ne bih nikada pročitao da, što je jedinstven slučaj, uz tekst nije bila objavljena i fotografija mladića. Fotograf ga je dočekao na izlazu iz neke zgrade i fotografirao ga en face iz neposredne blizine. Fotografija nije ostavljala mjesta sumnji: mladić je slijep.

Za inkluzivni odgoj i obrazovanje potrebno je promijeniti organizacijsku i društvenu kulturu

Slijed misli fotografa i urednika zamišljam ovako: slijep je i neće me vidjeti dok ga slikam; novine ne čita i neće znati da mu je slika objavljena; i da mu tko kaže za sliku, ionako ne zna kako izgleda. Prva je karika u tom lancu slaba: čak i ako mladić nije čuo škljocanje aparata i zujanje filma koji se premotava, velika je vjerojatnost da je ipak nešto vidio. Većina slijepih nešto vidi: jedni posjeduju tunelski vid – vid im je sužen na točkicu u sredini vidnog polja; drugi posjeduju periferni vid – zamjećuju stvari samo na rubovima vidnog polja; trećima je slika izlomljena, četvrti primjećuju obrise, peti razlikuju svjetlo od mraka. Nije presudno što i koliko slijepac vidi, te da se radilo o osobi s invaliditetom koja je još k tome očito specifičan bolesnik – ovisan o telefonima, što, imajući u vidu osuđenost na sluh, i nije nimalo neobično. Presudno je to što su ga novine smatrale slijepim, dakle depriviranim.

Kada nekoga smatrate depriviranim, skloni ste fotoaparatom učiniti nešto što vam inače ne bi nikada palo na pamet. Gvatemalski su seljaci linčovali japanskog turista koji je fotografirao dječicu u igri jer su ga smatrali potencijalnim otmičarem. Možda je i bio, nema veze: ali da ga za spiritističkim stolom danas upitate bi li mu i u Japanu palo na pamet fotografirati tuđu djecu na ulici, a da ne zatraži za to dopuštenje njihovih roditelja, siguran sam da bi odgovorio niječno. To što je smatrao da za egzotične urođenike vrijede druga pravila nego za Japance koji imaju privilegij voziti se u vlakovima koji nikada ne kasne, platio je životom.

Načela inkluzije

Urednica HTV-ove emisije Dobro jutro Hrvatska bila je iskrena u jednoj izjavi za javnost, kada je rekla da je u početku mislila da njezinu emisiju „zbog lošeg termina gledaju samo kućanice, umirovljenici i osobe s invaliditetom“, ali je poslije s olakšanjem zaključila da je zanimljiva i ostalim gledateljskim klasama. Zbog te bi rečenice urednica kod mene odmah dobila jedinicu iz lektire: nije pročitala ni Krležin Vučjak (Horvat je stopostotni ratni invalid), ni Proljeća Ivana Galeba (Galeb je umirovljenik), ni Šteficu Cvek u raljama života (Štefica nije atomski fizičar). No urednica razmišlja mozgom televizijskog marketinga: ako emisiju ne gledaju mladi koji imaju džeparac ili žene koje raspolažu obiteljskim budžetom, bolje da emisija i ne postoji.

Doista, kome treba emisija koju bi gledao nezaposleni pedesetogodišnjak? Ili zašto trošiti novac za sinkronizaciju gluhima kada ne mogu dobiti lijepe i dobro plaćene poslove? I plivačici Ani Sršen su u Hrvatskom olimpijskom odboru govorili da ne može biti vrhunska sportašica bez noge i da osobe s invaliditetom ne mogu kao sportaši predstavljati Hrvatsku. I onda je baš Ana Sršen osvojila srebro na Mediteranskim igrama, broncu na europskom prvenstvu, bila je četvrta na Olimpijadi i još je srušila svjetski rekord na sto metara prsno. I sve to bez lipe potpore HOO-a, Zagreba ili sponzora; imala je tek stipendiju za studij biologije koja joj je stizala sa zakašnjenjem od osam mjeseci. Premda gotovo svaki deseti čovjek ima neku vrstu invaliditeta, smatra ih se doista manje vrijednima.

Inkluzivnost u školi temelji se na četirima načelima: načelu humanizma koje znači da odrasla osoba prihvaća dijete onakvim kakvo ono jest i poštuje ga, zbog čega se dijete osjeća prihvaćeno, sigurno, voljeno, cijenjeno, slobodno i neovisno; načelo odgovornosti odnosi se na osiguravanje zadovoljenja osnovnih psihičkih potreba svih osoba koje su uključene u neki problem; načelo ravnopravnog dostojanstva prepoznaje se po prihvaćanju različitosti i njezinoj uporabi u ostvarivanju napretka; načelo sudjelovanja u rješavanju problema očituje se u mogućnosti iznošenja mišljenja, slušanja mišljenja drugih i donošenju vlastitih odluka.

Sve to daje posve novu kulturološku perspektivu u odgoju i obrazovanju djece s teškoćama u razvoju, odnosno stvara uvjete za zagovaranje prava marginaliziranih društvenih skupina i promjenu zakonskih i podzakonskih dokumenata. Za inkluzivni odgoj i obrazovanje potrebno je promijeniti organizacijsku i društvenu kulturu, a nužni su koraci izgradnja uključujuće zajednice, stvaranje inkluzivnog okruženja za sve, uspostavljanje odgoja i obrazovanja koje neće nikoga isključiti i potpora različitostima. Tako će nastati inkluzivna kultura koju obilježavaju međusobna dobra suradnja i poštovanje te aktivno suprotstavljanje svakoj mogućoj diskriminirajućoj praksi. Nova inkluzivna praksa u obrazovanju pretpostavlja pravičnost u zapošljavanju i napredovanju djelatnika, kao i uključivanje sve djece iz zajednice, s tim da je inkluzivna potpora prisutna u svim segmentima kurikuluma. Na koncu, formira se inkluzivna politika u kojoj sudjeluju sva djeca, a uključuje poštovanje različitosti i mobiliziranje što više stručnih i materijalnih resursa. 

Nada i radost

Svjetski poznata atrakcija Cirque du Soleil ima nekoliko programa, a svaki ima drugo geslo; njihov program nazvan Alegria (to jest, Radost) počinje ovim riječima: „Ako nemate glas, vičite; ako nemate noge, trčite; ako nemate nade, izmišljajte.“ Meni se to jako sviđa jer povezuje invaliditet s maštom. Invaliditet je pogrešan pojam: osobe s invaliditetom nešto ne mogu, ali mogu nešto drugo. A i svi smo mi u nečem jaki, a u nečem slabi. Osobe s invaliditetom ne razlikuju se od drugih ljudi: pomoć im treba, a mogu je i pružiti. U nečemu pak, kao Ana Sršen, mogu biti i nadmoćni, barem meni. „Uvijek sam razmišljala o onom što mogu napraviti, a ne što ne mogu“, kaže ona. Nada je nešto tako tjelesno kao što su glas ili noge.