Moć i ljekovitost glazbe

Čini se da je moć glazbe toliko očita da se u svakodnevnom životu na nju nerijetko zaboravlja – ili se o njezinim reperkusijama i učincima govori premalo i površno. Budući da glazba uvijek pobuđuje snažan emocionalni, ali i fizički odgovor, njome se na različite načine može upravljati. Drugim riječima, ona slušatelja može navesti na posve ciljanu reakciju. Dobra filmska scena gotovo je nezamisliva bez glazbene podloge – ona oblikuje i podcrtava emotivni učinak. Glazba se koristi i u kontekstu marketinga i kao dodatni sportski poticaj, ona udara ritam na zabavama i proslavama, dio je liturgijskih obreda i vojnih parada, a zvučna je pozadina - da parafraziramo jednog svjetski uspješnoga glazbenika s ovih prostora - na vjenčanjima i sprovodima. 

Janja Matić, pedagoginja koja djecu potiče na aktivno slušanje glazbe/ Izvor: privatna arhiva

Glazbeni poticaji

Glazba je ukorijenjena duboko u nama, ona je naša opsesija i trajna fascinacija, uz nju se smijemo i plačemo, plešemo i učimo, ona iz nas izvlači najskrivenije emocije. Melodije koje nam ne izlaze iz glave stručnjaku mogu dati ključ razumijevanja za skriveni život emocija u svakome od nas, tvrdi psihoanalitičar Theodor Reik u knjizi Opsjedajuća melodija: Psihoanalitička iskustva u životu i glazbi. U skladu s tim, nije čudno da zvuk posjeduje ljekovita, terapeutska obilježja. Različiti glazbeni poticaji, skladbe i glazbena djela mogu imati povoljan učinak na naše psihofizičko stanje, ublažiti simptome različitih bolesti ili nas barem opustiti. Svatko će se prisjetiti majčinoga umirujućeg, gotovo usputnog pjevušenja koje u nekoliko trenutaka može umiriti bebu, preusmjeriti joj pozornost ili ju uspavati. 

Muzika može poboljšati emocionalno, mentalno, fizičko, duhovno i društveno stanje i djeteta i odrasla čovjeka

Govorimo li o sustavnoj uporabi glazbe u cilju „poboljšanja emocionalnog, mentalnog, fizičkog, duhovnog i društvenog stanja djeteta ili odrasla čovjeka, bez ciljanoga razvijanja osobnih glazbenih vještina pjevanja ili sviranja“, zapravo govorimo o muzikoterapiji. „Zapanjujuće je kako naše tijelo reagira na muzičke podražaje“, podsjeća Janja Matić, glazbena terapeutkinja u zagrebačkom Centru za autizam. Muzikoterapiju valja promatrati kao interdisciplinarni način liječenja koji je, nažalost, dugo bio zanemaren ili nedovoljno ozbiljno shvaćen.  

Razvoj kliničke prakse 

S iskustvom glazbene pedagoginje i profesorice glazbene kulture, Janja Matić u sklopu svojih programa pomaže djeci s poremećajima iz spektra autizma te mladim pacijentima s teškoćama u razvoju. Riječ je, kaže, o različitim „glazbenim stimulacijama“ koje u praksi imaju terapeutski značaj. Kao i kod odraslih, tako se i u slučaju djece „različitim tonovima ciljano djeluje na mnoge aspekte pojedine osobnosti – ne samo na fizičku nego i na emocionalnu i duhovnu razinu pojedinca koji treba pomoć“, kaže terapeutkinja. 

Moć glazbe poznata je tisućljećima, no ideja o njezinom terapeutskom značaju pojavila se četrdesetih godina prošloga stoljeća, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, kada je uočeno da znatan broj vojnika-povratnika s teškim traumatskim ozljedama glave i mozga povoljno reagira na glazbene podražaje. U knjizi Muzikofilija neurolog i psihijatar Oliver Sacks piše da glazba očito može ublažiti njihovu patnju i učiniti mnogo u cilju poboljšanja nekih fizioloških reakcija kao što su puls i krvni tlak. Stoga su liječnici u bolnice za veterane pozivali glazbenike – profesionalne i amaterske, svejedno – koji su izvodili njihovu omiljenu glazbu. No postalo je jasno da entuzijazam i velikodušnost nisu dovoljni, bila je potrebna i određena obuka. Prvi organizirani program za muzikoterapiju bio je organiziran 1944. u sklopu Državnog sveučilišta u Michiganu, a Državna udruga za terapiju glazbom osnovana je 1950. No unatoč tim prvim bitnim koracima, glazbena terapija desetljećima je „ostala na rubovima znanosti“, ističe Sacks. 

Srećom, danas to više nije tako, ponajprije u svijetu – ali sve više i u nas. Europski Dan muzikoterapije koji se obilježio 15. studenoga simbolička je manifestacija te činjenice. Prigodnim predavanjima, radionicama i događajima dodatno se nastoji ukazati na vrline toga prečesto zanemarenog oblika liječenja i ublažavanja najrazličitijih tegoba. U nas je organizator Hrvatska udruga muzikoterapeuta (HUM), nevladina organizacija posvećena „razvoju obrazovnih programa, kliničke prakse i istraživanja koji pridonose utemeljenju muzikoterapije kao znanstvene discipline u Hrvatskoj“. 

Fizičko i emocionalno pokretanje 

Zahvaljujući složenosti i žanrovskoj raznovrsnosti, glazba nudi najširu primjenu, ovisno o pojedinoj osobi. Iako se kao tipičan primjer uspješnog liječenja glazbom navode klasične forme, od Mozarta do Debussyja, profesorica Janja Matić navodi primjer iz vlastite prakse, slučaj četrnaestogodišnjaka s blažim psihotičnim poremećajem koji je, uslijed promijenjene farmakološke terapije, nakon pretjerane živosti počeo pokazivati znakove klonulosti uz manjak energije. „Tada smo primijetili da dječak pozitivno reagira na hard-rock, od Divljih jagoda do Led Zeppelina“, istaknula je profesorica Janja Matić. Nakon dva tjedna preslušavanja takvih žanrova dječak se pokrenuo, fizički i emocionalno. Poboljšanje je bilo očito. 

Uz odabranu glazbu može se postići razrješenje emotivne tenzije, što dovodi do neke vrste pročišćenja

Budući da se svakoj osobi prilazi individualno, ne postoji precizan i općeniti odgovor na pitanje je li prikladnija individualna ili skupna metoda tretmana. Kombinacija jednog i drugog daje najbolje rezultate, ali odluka je temeljena na procjeni stanja svakog polaznika. Glazbeni terapeut procjenjuje što je najbolje za svakog od njih. No djeca su po mnogočemu specifična, ona su tijekom seanse nerijetko „fleksibilnija i lišena dodatnih stega“. Ako je pak cilj isprazniti nakupljenu negativnu energiju, „dajemo si oduška na afričkim bubnjevima i različitim vrstama perkusija. Nastojimo se u slobodnoj improvizaciji vratiti primarnim, plemenskim instinktima. Potom se uz relaksiraniju glazbu možemo posvetiti i opuštanju – primjerice, vježbama disanja ili nečem sličnom“. Jedan od ključnih aspekata njezina programa usmjeren je na razvoj govora i motorike.  

Aktivno slušanje

S obzirom na način terapijske uporabe zvuka ili glazbe, dvije su glavne metode: receptivna i aktivna. No valja istaknuti da niti jedna od njih nije pasivna, barem ne potpuno. U prvoj, polaznik je glazbi izložen slušanjem odabranog djela, dok druga podrazumijeva još kreativnije sudjelovanje u terapeutskom procesu: sviranjem i/ili pjevanjem. Temeljna razlika ogleda se prije svega u načinu stvaranja kontakta s odabranim „ljekovitim zvucima“, ali cilj je isti: izazvati takvu mentalnu ili fizičku reakciju koja će kod uključene osobe potaknuti pozitivne promjene i poboljšanje ukupne zdravstvene slike.

Polazeći od činjenice da djeca u pravilu izvrsno reagiraju na različite glazbene elemente, nastoji se – primjenom optimalne metode – zvukom potaknuti kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj. No katkada je proces glazbene terapije koncipiran od svojevrsne kombinacije ili onoga što profesorica Janja Matić naziva „aktivnim slušanjem“: djeca preslušavaju neke glazbene segmente koji se potom pretoče u izvedbu. Tako se potiče motorika, ali i glazbeno pamćenje. Istaknimo i to da glazbena terapija ne iziskuje prethodno formalno glazbeno znanje ili edukaciju. Polaznik čak ne mora biti posebno muzikalan, na seansi se ne podučava sviranje ili pjevanje. No tijekom terapije katkad se mogu zapaziti nesvakidašnji talenti. Poučan je slučaj dječaka sa smetnjama u razvoju koji je nakon terapije, u kojoj je pokazivao permanentan napredak, primljen u glazbenu školu. Ondje je formalno nastavio usavršavati glazbene afinitete.

Glazba je uvijek ovdje

Dakako, blagodati glazbene terapije protežu se na sve dobne skupine, uključujući osobe starije dobi. Sacks ističe da bubnjanje i ritam, poput plesa, mogu vratiti naš osjećaj tjelesnosti i iskonski osjećaj kretanja i života – a posebno u pacijenata s demencijom. Kod poremećaja kretanja kao što je Parkinsonova bolest, moć glazbe ne nosi u sebi značajan prijelazni učinak. Pacijent uz glazbu može vratiti tečan motorički protok, no kada prestaje glazba, prestaje i protok. No glazba kod osoba s demencijom može imati dugotrajniji blagotvorni učinak na raspoloženje, ponašanje, pa čak i kognitivnu funkciju. Taj učinak može ostati satima ili danima nakon što je prestala glazba, pojašnjava ugledni neurolog.

Glazba je uvijek ovdje, dio je naše kulture i svih kultura prije naše. U svakodnevnom životu često je svedena na puki soundtrack, na neku vrstu komercijalizirane pozadinske buke koja nas zapljuskuje s radija, računala ili s TV-a. Čini se da je često banaliziramo, doživljavamo manje ozbiljno, uključujemo je u skladu s potrebom i na mnogo načina trivijaliziramo. No njezinu moć – da se vratimo na početak priče – nikada ne treba podcjenjivati. Za mnoge osobe svih uzrasta s raznovrsnim poteškoćama, problemima i simptomima, ona nije luksuz, nego potreba.

Individualni rad

„Individualni rad katkad je bolja opcija jer se dijete, zapadne li u neko povišeno emocionalno stanje, u tom trenutku osjeća nelagodno u skupini. Tada se povučemo u glazbeni kabinet pa uz odabranu glazbu, primjerice uz Debussyja ili Beethovenovu Mjesečevu sonatu, možemo postići razrješenje emotivne tenzije, što dovodi do neke vrste pročišćenja“, kaže profesorica Janja Matić, čija se prethodna iskustva u tom terapijskom polju protežu i na odrasle pacijente – primjerice one iz domova za stare i nemoćne.