Suosjećajnost treba njegovati

Kad je u ožujku 2014. Radna skupina za izradu i praćenje provedbe predstavila tekst Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj,postotak osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema zadnjim je dostupnim podacima iznosio 32,3%, dok je 15,4% populacije živjelo u uvjetima teške materijalne oskudice i nemogućnosti zadovoljavanja temeljnih životnih potreba. Sudeći prema podacima DZS-a iz 2019, Strategijom predviđene aktivnosti čiji su glavni ciljevi, kako i ime kaže, borba protiv siromaštva i socijalne nejednakosti te smanjenje nejednakosti u društvu, polučile su određeni rezultat jer je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti te godine živjelo 23,3% građana Republike Hrvatske. Smanjenju unatoč, ove su brojke i dalje uzbunjujuće, posebno postavi li ih se u kontekst predpandemijskog, i samim time povoljnijeg, stanja te uzme li se u obzir da u riziku od stigmatizirajućeg biljega koji siromaštvo nosi sa sobom živi čak 18,3% djece u dobi do 17 godina. Ta nam brojka, nažalost, pokazuje da unatoč volji, želji, pa i nastojanjima, još uvijek nismo društvo jednakih mogućnosti.

Mirko Ilić, Slavenka Drakulić i Rujana Jeger upozoravaju: ‘Razgovor je uvijek bolja opcija/ Snimio: Davor Puklavec/PIXSELL

Nježno objašnjenje

Je li za stvaranje prilika doista, kako to u svojoj pjesmi Iskra tvrdi riječki glazbenik Damir Urban, potrebno „tako malo, jedan kremen i jedna iskra da tama ode zauvijek iz nas, a čudovišta padaju?“ Utopistički bi, pa i naivno, bilo vjerovati da je tako, no projekt riječkog Centra za kulturu dijaloga i partnera (Norveškog istraživačkog instituta Fafo Research Foundation, Grada Rijeke, Centra za socijalnu skrb Rijeka, Udruge kreativni kolektiv Kombinat, Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci, Ekonomskog instituta Zagreb, Društva Naša djeca Gospić, Grada Gospića i Rotary kluba Sveti Vid Rijeka) nazvan Moje mjesto pod suncem na najbolji i najkvalitetniji način koristi jednu od osnovnih funkcija umjetnosti; osnaživanje i podizanje društvene svijesti. Uz Urbana, promicanju projekta ilustracijama Grge Čvarka pridonio je slikar i ilustrator Tomislav Torjanac, a u Rijeci gotovo da i nema uz kulturu vezane udruge ili pojedinca koji svojim djelovanjem ne pokušava pripomoći da se za više od 50 štićenika o čijoj dobrobiti i socijalnoj inkluziji Centar kroz projekt skrbi osigura uređenje i opremanje dnevnog boravka, višenamjenskog prostora veličine 380 kvadratnih metara koji bi služio za igru, učenje i, najvažnije, razbijanje stereotipnog uvjerenja o cjeloživotnoj uvjetovanosti lošim početnim pozicijama. 

'Ne možete druge bojiti stigmom siromaštva ako razumijete da pod kišobranom različitosti ima mjesta za sve'

A upravo je posljednju barijeru najteže razbiti. Doseg stigme siromaštva vrlo je širok i kreće od samog mjesta u kojem dijete živi s roditeljima, samog stambenog objekta ili gradskog naselja, nastavlja se nemogućnošću praćenja financijskih zahtjeva školovanja, sportskih ili drugih aktivnosti, djetetovim izostajanjem s kulturno-umjetničkih događanja i teško je reći gdje zapravo završava. Stoga je širok i opseg polja aktivnosti koja CeKaDe-ovi volonteri svakodnevno pokrivaju: od pomoći pri rješavanju školskih zadataka do odlazaka u kino, kazališta, muzeje… Surađuju s brojnim gradskim ustanovama i sportskim klubovima, a poboljšanju vidljivosti njihove inicijative pridonijela je i nedavno objavljena slikovnica Moje mjesto pod suncem autorskog trojca Slavenke Drakulić, Rujane Jeger i Mirka Ilića, u izdanju nove nakladničke kuće Bodoni. „Stiješnjena“ na 26 stranica, ova se knjižica ni u ISBD-ovoj klasifikaciji ne bi mogla podvući kao knjiga; prije kao brošura, no to zapravo i nije važno – opsegom nevelika, na svojim stranicama krije izniman broj neizmjerno važnih poruka. Iako se među njezinim stranicama ne krije klasična, pravocrtna narativna linija, mnoge su priče što ih čitatelj može stvoriti sam. 

Ili, objašnjava mi sa Zoom razgovora iz svojeg njujorškog doma dizajner Mirko Ilić, uz pomoć roditelja, odgajatelja, rođaka ili skrbnika. Obiteljski je to projekt, kroz smijeh mi govori da je zato kao spisateljice na suradnju pozvao nekadašnju suprugu Slavenku Drakulić i njezinu kći Rujanu Jeger. Roditelji danas, složila se s tim u svojim medijskim nastupima i Slavenka Drakulić, premalo razgovaraju s djecom, radije ih prepuštaju vizualnoj kulturi i dopuštaju debelim nitima društvenih mreža da ih prerano upletu u svoje narative. „To nikako nije dobro, ali ne trebam vam ja da bih vam to rekao“, počinje Ilić. „Razgovor je uvijek bolja opcija, zato smo oblikovali slikovnicu ovako, da roditelj djetetu koje navečer prije spavanja leži pokraj njega i čeka svoju priču može vrlo nježno i u skladu s njegovim godinama, objasniti o čemu je zapravo riječ.“

Logo projekta i humanitarne akcije Moje mjesto pod suncem

Osunčani prostor

A riječi je mnogo. Sloboda, pravednost, jednakost, radoznalost, mašta, razmišljanje i svaki se od njih preklapa s od autora zrcalno postavljenom definicijom, no isto bi se tako lako mogao opisati i nekom drugom rečenicom iz knjižice. Tako „Suosjećajnost“, kako knjižica predlaže, „treba njegovati“, ali ona isto tako „vrijedi zlata“ iako na stranicama Mojeg mjesta pod suncem zlata vrijedi radost. Zanimljiva je to i interaktivna igra, a svi se pojmovi i svi opisi slijevaju u posljednju rečenicu, zrakom sunca praćenu „je tamo gdje sam ja.“ Ilić objašnjava da je razlog takvu konceptu zapravo vrlo osoban i jednostavan. „Kad su moja djeca bila mala, rado sam im čitao interaktivne, kartonske slikovnice. Vidio sam da klinci jako vole interaktivnost koja se postiže kroz raznovrsne proreze i slično, no to sve poskupljuje proizvod, a moja je namjera bila napraviti nešto kreativno i korisno sa što manje financijskog ulaganja.“ 

U tom je smislu, naime, Mirko Ilić vrlo ekonomičan čovjek. Uvjeren je u lakoću stvaranja nečeg kreativnog i korisnog uz podršku velikog budžeta, no pravim izazovom smatra kreativnost uz minimalnu novčanu podršku. „Tako sam i upoznao ljude iz CeKaDe-a. Kontaktirali su me i zamolili da napravim logo za ovu kampanju. Budući da posljednjih godina radim uglavnom projekte u neprofitne svrhe, pristao sam rekavši im da ću napraviti što mislim da je dobro i ustupiti im to besplatno. Jedini je uvjet, kao i inače, da ne radim izmjene.“

Pristali su i tako je nastalo superherojsko sunce, nasmiješeno dječje lice čija je gornja polovica prekrivena maskom razigranog sunca, a sjajne mu zrake stoje umjesto kose. Ilić kaže da je lice namjerno ostavio pomalo androginim, posve svjestan da će to izazvati nesporazume. „Znao sam da je lice neodređeno i shvatio da će većina pomisliti kako je riječ o dječaku. No za mene su to svi klinci. Zato sam počeo razmišljati o tome kako mijenjati lica…“

U osunčanom prostoru svoje slikovnice doista je pronašao mjesto za svakoga. Važno je to, ako ne i nužno, jer drukčija će djeca izrasti u drukčije ljude, a vide li u medijskom prostoru i javnom diskursu djecu sličnu sebi, bit će im lakše njegovati različitost. „Svi mi jedemo rižu. Ali svaka etnička skupina radi malo drukčiju rižu. Ako putujete svijetom i naručujete samo rižu, ne znači da ćete dobiti istu stvar jer svatko jelu doda nešto novo. Različiti su taj drugi začin, imaju drugi pogled na svijet. Inače bismo svi jeli bijelu, do raspadanja prekuhanu rižu. I ta različitost nas čini boljima. Ona pomaže svima.“

Različitost i umjetnost

Različitost treba i njegovati, omogućavati susrete s različitim kulturama i životnim praksama. A ima li boljeg mjesta od umjetnosti? Ili je pomalo naivno vjerovati da kulturni proizvodi mogu promijeniti društvo i otvoriti nove prilike socijalne uključenosti? „Sigurno da mogu. Ako ste rođeni u zemlji gdje gledate samo europske filmove i vidite samo bijele ljude, to će vam postati standard. Ako ste rođeni i živite u zemlji u kojoj postoji cijela lepeza raznolikosti, to će vam postati standard. U mojoj ulici nalaze se raznovrsni etnički restorani, razne etničke skupine ovdje žive. Pripremaju rižu na najrazličitije načine i imam ih prilike sve kušati, a to je vrlo važno. Isto vam je i s kulturom. Ako u kulturi imate filmove u kojima se žene loše tretiraju, ne možete od tih mladih ljudi očekivati da se drukčije odnose prema ženama. S druge strane, ne možete ne voljeti žene ako slušate glazbu Arsena Dedića. Kao što ne možete druge bojiti stigmom siromaštva ako razumijete da pod kišobranom različitosti ima mjesta za sve.“ 

Lica svih boja

Imajući na umu staru poslovičnu uputu da onome kojemu želiš dokinuti glad ne daješ kruh, već ga naučiš posaditi žito, Mirko Ilić poželio je za organizaciju napraviti nešto dugoročnije od samog logotipa: „Pomislio sam, ako napravim nešto što se može konstantno prodavati, a da sav prihod ide organizaciji, možda će to biti korisnije od samog loga. Budući da me uvijek, i kada predstavljam izložbu Tolerancija i u svim drugim projektima, prije svega zanimaju mladi koji još nisu donijeli odluku kakvim će životom živjeti, odlučio sam ovu knjižicu ispuniti najrazličitijim licima. U njoj ima djece svih boja, imam i žute, i smeđe, i crne klince. Imam i dječake i djevojčice, i djecu s naočalama i s aparatićima za zube. Želim da, ako netko ima naočale, pjegice ili nosi protezu, vidi nekoga tko je isti kao on i pomisli, shvati da nije jedini. Ako netko zaslužuje biti u knjizi, to mora biti OK.“