Različitost kao izvorište i resurs

Djeca se najviše vole igrati, ali i učiti jer ih zanima sve oko njih, i sretna su kada nauče nešto novo. Djeci je učenje prirodno, ali mora im biti i primjereno, u čemu se često griješi jer se djecu poučava svisoka i suhoparno. Ne poučavaju se stvari koje bi djecu zanimale, i koje bi djeci bile korisne, nego stvari za koje mi mislimo da su važne. Ako djeca gube interes, smatramo da su sama kriva jer su glupa i lijena. Djeca su ta koja se moraju prilagoditi nama, a ne mi djeci. No poučavanje je zajednički put djece i odraslih, u kojima odrasli otkrivaju što i kako djecu poučavati, i u tome i sami nauče mnogo toga.

Razumna prilagodba

Inkluzivno obrazovanje smatra da ne treba mijenjati djecu, nego da treba mijenjati sustav ako djeci iz nekih objektivnih razloga ne odgovara; umjesto da se mijenjaju djeca i ignoriraju njihove psihofizičke osobine ili socijalne okolnosti učenja, potrebno je organizirati poučavanje tako da se uvažava različitost. Obrazovanje je temeljno ljudsko pravo ponajprije zato što nam omogućuje usvajanje i razvijanje novih znanja, vještina i sposobnosti te njihovo spajanje u jedan sklop, kako bismo mogli primjereno sudjelovati u raznim područjima daljnjeg života, i kako bismo ostvarili sva ostala ljudska prava. Prema formulaciji UNESCO-a, obrazovanje pridonosi razvoju urođenih potencijala djece kako bi u odrasloj dobi mogla dostojanstveno živjeti i raditi, unapređivati kvalitetu života, donositi informirane odluke i cjeloživotno se usavršavati.

Kvalitetno obrazovanje ne može postojati bez inkluzivnosti

Mimo svega toga, obrazovanje je osobito bitno kod društveno marginaliziranih skupina jer se nadamo da će osobe koje su marginalizirane obrazovanjem svladati siromaštvo i socijalnu isključenost; pri tome valja posebno obratiti pozornost na to da su djeca i mladi iz ranjivih skupina sklonija ranije napustiti obrazovanje, čime si smanjuju mogućnosti zapošljavanja. Nije to malo ljudi: 75 milijuna djece osnovnoškolske dobi ne ide u školu, od čega ih je više od polovice ženskog spola. Niz je dokumenata Ujedinjenih naroda koji potvrđuju pravo na obrazovanje sve djece, od Opće povelje o ljudskim pravima iz 1948. i Konvencije o pravima djeteta iz 1989. do Konvencije o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. i Ciljevi održivog razvoja iz 2015. Članak 26. Opće povelje o ljudskim pravima, primjerice, proklamira da svatko ima pravo na besplatno osnovnoškolsko obrazovanje, uz preporuku da ono bude obvezno; tehničko i stručno obrazovanje mora biti opće dostupno, a visoko obrazovanje mora biti jednako dostupno svima na temelju uspjeha. Obrazovanje općenito mora biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim skupinama. 

Povrh toga, članak 24. Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom osigurava da one ne budu isključene iz općeg obrazovnog sustava zbog invaliditeta te da djeca s teškoćama u razvoju ne budu isključena ni iz osnovnog ni iz srednjeg obrazovanja zbog teškoća u razvoju. Očekuje se da osobe s invaliditetom mogu imati pristup kvalitetnom i besplatnom osnovnom i srednjem obrazovanju, ravnopravno s drugima, te da mogu očekivati razumnu prilagodbu individualnim potrebama i učinkovite individualizirane mjere potpore u okruženjima koja najviše pridonose akademskom i socijalnom razvoju, kako bi bile potpuno uključene.

Promjena javnih politika

Djeca s teškoćama mogu imati općenite teškoće u razvoju, ali i trpjeti zbog specifičnih teškoća pri učenju, imaju probleme u ponašanju ili pak pate od emocionalnih problema; tome valja pridodati i probleme uvjetovane obiteljskim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim ili jezičnim čimbenicima – za svu se tu djecu očekuje pomoć i podrška društva. Zaklada Save the Children (Spasimo djecu), utemeljena u Britaniji 1919. kako bi se poboljšali životi djece kroz bolje obrazovanje, zdravstvenu skrb i ekonomske prilike te je otad postala globalna organizacija, također proklamira inkluzivno obrazovanje kako bi se svoj djeci omogućilo zajedničko učenje i osnažilo njihovo puno sudjelovanje u učenju i kulturi neke zajednice, uz osiguravanje primjerene potpore i zadovoljavanje njihovih individualnih odgojno-obrazovnih potreba. Inkluzivno obrazovanje općenito je primjereno potrebama, sposobnostima i interesima sve djece, neovisno o njihovim biološkim, psihološkim i socijalnim karakteristikama, a uključujući odgojno-obrazovni proces obuhvaća sve komponente i sudionike obrazovnog procesa: ne samo djecu, roditelje i odgojno-obrazovne djelatnike nego i obrazovne politike, kurikulume i arhitektonska rješenja.

Prema uputama UNESCO-a, inkluzivno obrazovanje odgovara na različite odgojno-obrazovne potrebe djece, a temelji se na uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa; ono pridonosi punom uvažavanju ljudskih prava i socijalnoj pravdi jer omogućuje jednake mogućnosti svima; obuhvaća promjene i modifikacije u sadržaju, pristupima, strukturi i strategijama obrazovanja jer je usmjereno jačanju sudjelovanja. U knjizi Obrazovanje za društvenu pravdu, urednice Sanja Brajković i Nives Milinović, inkluzivno obrazovanje poistovjećeno je s društveno pravednim obrazovanjem jer se temelji na uvjerenju da razvoj pravednog društva mora biti integriran u bît svake aktivnosti koja se odvija u odgojno-obrazovnim ustanovama, kao i u sav posao svih odgojno-obrazovnih djelatnika, tako da se svoj djeci omoguće jednake prilike za visoka školska postignuća. Ljiljana Igrić i suradnici u knjizi Osnove edukacijskog uključivanja – Škola po mjeri svakog djeteta je moguća, izdvajaju kao ključni uvjet za inkluzivni pristup spremnost okoline na promjene i prilagodbe prema potrebama svih članova društva.

To znači da se dominirajuća kultura mora prilagoditi manjinskoj. Kako piše Ivana Visković u knjizi Kultura zajednica u kojima odrasta dijete rane i predškolske dobi, unutar svake odgojno-obrazovne zajednice, odražavajući svjetonazor šireg okruženja, postoje većinske skupine dominirajuće kulture; te skupine kreiraju smjer kulture odgojno-obrazovne ustanove s deklarativnih ili istinskih pozicija općeg dobra ili pak dominacije, ali taj smjer nije uvijek afirmativan. Visković tvrdi da dominirajuća društvena kultura može biti diskriminirajuća za pojedince iz podzastupljenih, odnosno nedominantnih kultura. Teorija kulturnog diskontinuiteta tumači to kao jedan od razloga akademskog i socijalnog neuspjeha pojedinaca iz podzastupljenih kultura. Tako se ne ostvaruje opći cilj inkluzivnog procesa, da svako dijete, neovisno o spolu, rodu, jeziku, sposobnostima, religiji, nacionalnosti ili nekom drugom obilježju, ima potporu tako da mu se omogući razvoj vlastitih potencijala i smisleno sudjelovanje u procesu učenja uz svoje vršnjake. Odnosno, nasuprot tomu, da bi se realizirao cilj inkluzivnog obrazovanja, potrebno je razvijati svijest o različitim izvorima diskriminacijske obrazovne prakse, na što se nadovezuje aktivno djelovanje na promjene javnih politika, sustava, praksi i kultura u odgojno-obrazovnim ustanovama, kako bi one u većoj mjeri odgovorile na različitost djece.

A da bi bio uspješan, inkluzivni proces zahtijeva doprinos sudionika svih razina, od zagovaranja prava na inkluzivno obrazovanje prilikom kreiranja nacionalnih politika, preko sustava obrazovanja odgojno-obrazovnih djelatnika, do svakodnevne prakse u neposrednom radu s različitom djecom, a koja služi konceptualizaciji sastavnica inkluzivnog obrazovanja. Thomas Farnell, koordinator obrazovnih programa u Institutu za razvoj obrazovanja, neprofitnoj nevladinoj organizaciji koja u Hrvatskoj djeluje od 1999, u knjizi Jednake prilike u obrazovanju u globalnoj perspektivi naveo je četiri ključna stupa kvalitete inkluzivnog obrazovanja: poštivanje individualnih karakteristika djece, primjena strategija učenja i poučavanja usmjerenih djeci, razvoj sigurnog i poticajnog okruženja za učenje i osiguravanje visoko profesionalnog odgojno-obrazovnog osoblja.

Podizanje svijesti

S druge strane, njemačka antropologinja Andrea Riester sažela je zahtjeve inkluzivnog obrazovanja u osam točaka: ravnopravnost u vrednovanju sve djece; podupiranje sudjelovanja djece u procesu učenja i poučavanja, uz istodobno smanjivanje činitelja rizika njihova socijalnog isključivanja; rekonstruiranje i redefiniranje kultura, javnih politika i praksi u odgojno-obrazovnim ustanovama kako bi odgovarale različitosti zajednice u kojoj djeluju; uklanjanje prepreka koje onemogućuju ili ometaju pristupačnost obrazovanja svoj djeci; pružanje primjerene potpore djeci s različitim teškoćama koje otežavaju njihovo obrazovanje; promicanje obrazovanja u kojem svi sudionici različitosti doživljavaju kao izvorište i resurs obrazovnih procesa; naglašavanje uloge obrazovanja i odgojno-obrazovnih ustanova u razvoju zajednica koje uvažavaju različitost i podizanje svijesti o značenju inkluzivnog obrazovanja za dostizanje ideala inkluzivnog, uključujućeg društva. 

A umjesto zaključka mogli bismo navesti misao Matilde Karamatić Brčić iz knjige Svrha i cilj inkluzivnog obrazovanja da obrazovanje ne može biti inkluzivno bez kvalitete, ali ni da kvalitetno obrazovanje ne može postojati bez inkluzivnosti.