Lešinarska narav novinarstva

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka koji je svojim odabirom ili igrom životne sudbine svoj život odlučio posvetiti novinarskom poslu. Bio je fotograf i fotoreporter. I to ne bilo kakav, već vrhunski. A kakav bi uopće mogao biti dobitnik Pulitzerove nagrade 1993. godine, rekli bi oni koji žive u idealnom – i društvenom i novinarskom – svijetu? Jer, Pulitzerova nagrada je vrhunac karijere svakoga novinara.

Južnoafrička fotografkinja Rebecca Hearfield (lijevo) snima kolegu Kevina Cartera (desno)/ Izvor: Wikimedia Commons

Sloboda i nedodirljivost

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka koji je snimio fotografiju koja je ne samo zaslužila Pulitzera, nego i naslovnice svjetskih medija. Prvi se put pojavila na naslovnici New York Timesa 26. ožujka 1993, kasnije posvuda. Fotografija je nazvana Lešinar i mala djevojčica i Djevojčica koja se bori.

Riječ je bila ipak, kako su kasnije neki pisali, o dječaku u Sudanu koji je iscrpljen ležao na tlu dok ga lešinar promatra iz blizine. O sudbini toga dječaka, pisalo se, ne zna se ništa. Ni ime. Barem ga ja nisam nigdje pronašao. Kao što nisam našao odgovore na pitanja: Je li umro ili preživio? Ako je preživio, je li ga spasio Carter ili netko tko je bio s njim? Ako nije, je li bio plijen lešinara s fotografije i tako postao plijen ljudskih lešinara – novinara – kako ih je 27. lipnja 2007. – i to u Novinarskom domu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, kao pokrovitelj Medijskog foruma jugoistočne Europe nazvao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić? U svojem je govoru Mesić istaknuo da utjecaj i moć medija smatra „tako velikim i važnim čimbenicima društva“, a ono što je mislio rekao je „otvoreno i slobodno“ poručivši novinarima: „Slagali se vi sa mnom ili ne. Mislim da na to imam pravo.“

Potom je dodao kako se forum bavio važnim temama, ali da će o njemu publika doznati vrlo malo, jer običnu vijest koja odgovara na pet temeljnih novinarskih pitanja „današnji mediji, čast iznimkama koje su rijetke i sve rjeđe, takvu vijest – dakle – današnji mediji ne donose. To je, kažu, dosadno. To, kažu, nikoga ne zanima. Hoću reći sljedeće: pod firmom medijskih sloboda i nedodirljivosti novinara, sve češće se progurava koncept isključivo senzacionalističkoga novinarstva, ja sam jednom rekao i ponovit ću i danas: lešinarstva. Nije ovo ugodna riječ, ja to znam. Nikoga ne optužujem, to niti mogu, niti hoću. Ja naprosto konstatiram, i to iz pozicije korisnika vijesti koji bi rado uvijek bio obaviješten, ali je to vrlo rijetko, ili nikada. U lovu na senzacije koji je neizbježna posljedica novinarstva motiviranog isključivo utrkom za profitom, mi smo došli do situacije u kojoj – a da toga često sami i nismo svjesni – počinjemo živjeti ne u stvarnome svijetu, nego u svijetu koji kreiraju mediji“ i u „kojemu se život pretvara u jednu veliku, beskrajnu crnu kroniku“. 

Profesionalnost i etika

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka koji je 1993. došao u Sudan kako bi fotografirao pobunjenički pokret. Čim je sletio u mjesto Ayod, počeo je snimati fotografije žrtava gladi. Pritisnut pogledima mnoštva izgladnjelih i tražeći olakšanje, otišao je izvan mjesta i čuo tiho jecanje. Ugledao je djevojčicu (kako sam kaže) koja se pokušala dokopati mjesta gdje se dijelila hrana. Dok je čučao kako bi je fotografirao, kroz objektiv je vidio i lešinara. Pazeći da ne uznemiri pticu, birao je najbolji mogući kadar i čekao, kako je rekao, oko 20 minuta nadajući se da će lešinar raširiti krila, što se nije dogodilo. Nakon što je snimio fotografije, potjerao je pticu i promatrao kako se djevojčica i dalje bori. „Poslije je sjeo pod drvo, zapalio cigaretu, razgovarao s Bogom i plakao“, zapisao je Scott MacLoad u članku Život i smrt Kevina Cartera. Nakon još jednoga dana vratio se u Sudan, a ostalo je povijest: New York Times objavio je fotografiju 26. ožujka 1993, a stotine je ljudi pisalo i nazivalo pitajući što je s djetetom. New York Times, piše MacLoad, izvijestio je tek da nije poznato je li došla do hrane i je li preživjela.

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka zahvaljujući kojemu – i zahvaljujući čijoj fotografiji – je svijet mogao doznati više o sudbini izgladnjele djece osuđene na smrt. I svijet je mogao reagirati, kada su već mediji tako senzacionalistički prenosili fotografiju. No, nije. Nisu ni mediji: i oni su ignorirali i čak se nisu temeljito raspitali o sudbini toga djeteta koje se i zbog njih pridružilo milijunima onih koji su žrtve ljudske neosjetljivosti – jučer, danas i sutra. No o sudbini fotografa Kevina Cartera zna se puno i previše: zbog te je fotografije, kako uobičajeno kažemo, navukao bijes javnosti koja ga je osudila. Dobio je, doduše, Pulitzera kao veliko priznanje, ali se morao nositi i s kritičkim osvrtima. Neki novinari nazvali su njegovu nagradu slučajnošću, a drugi su u pitanje dovodili njegov moral i profesionalnu etiku. Kakav je to čovjek koji namješta objektiv dok dijete umire? Bi li i on mogao biti još samo jedan grabežljivac na fotografiji? Čak su se i njegovi prijatelji pitali: Kako je mogao? Pa zar je ostavio dijete da umre? Nije ga spasio? I je li i on – kao i drugi novinari – samo u lovu na senzaciju? Lešinar poput supa koji je možda…

Medijski senzacionalizam

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka za kojega, dakle, ni javnost, a ni struka – ona ista koja mu je velikodušno dodijelila nagradu, ovjenčala ga i tako proglasila nekom vrstom novinarskog i fotografskog superheroja – nije više imala razumijevanja, prenoseći čak i negativna razmišljanja njegovih prijatelja. A kako i bi kada ni javnost ni novinarska struka već duže ne razumiju sebe same, jer se ne gledaju u ogledalo, osim poput Narcisa. Samo neka je novih, senzacionalističkih, brutalnih, okrutnih fotografija koje razgolićuju, lome, tjeraju na suze ili u očaj. Bez novinarskih kriterija i vrijednosti kao što je odgovornost pred općim dobrom u toj se utrci za novim i drukčijim, žešćim i profitabilnijim, svašta izgubilo. Pa i mnogi životi. Među njima i život Kevina Cartera. Zbog te je fotografije 23. svibnja – 14 mjeseci nakon što ju je snimio – u knjižnici Sveučilišta Columbia Carter dobio Pulitzerovu nagradu. „Kunem se da sam dobio najveći pljesak“, napisao je taj Južnoafrikanac svojim roditeljima u Johannesburgu, a 24. lipnja 2001. zabilježio Scott MacLeod. „Jedva čekam pokazati vam nagradu. To je najdragocjenija stvar i najveće priznanje mojega rada koje sam mogao dobiti.“ 

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka kojemu su mnogi posvetili članke, a urednici su im otvorili – kao i meni urednik Inkluzije – stupce svojih novina kako bi pisali o njemu i njegovom poslu. Samo dva mjeseca nakon dodjele Pulitzerove nagrade, u 33. godini života, počinio je samoubojstvo otrovavši se ugljičnim monoksidom u svojem crvenom kamionetu. „Zaista mi je žao“, pisalo je na papiru na suvozačevom mjestu: „Životna bol nadjačava radost do te mjere da radost ne postoji.“ Zar samoubojstvo nakon tolikog uspjeha, pitali su se mnogi? Je li počinio samoubojstvo jer se nije mogao nositi sa slavom, kao što su neki pisali?

Nije sve za Pulitzera

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka – novinara/fotografa, fotoreportera – koji je počinio samoubojstvo nakon što je dobio Pulitzerovu nagradu, čovjeka kojemu je prema njegovim riječima „oduvijek sve bilo pod nogama“ – ali je u svemu ipak bio sam sa svojom savješću. Premda se prema mnogima nije ubio zato što se nije mogao nositi sa slavom, nego iz drugih razloga, to je ime čovjeka čija bi nam fotografija – u bešćutnom svijetu prepunome nasilja koje mediji sve otvorenije i ciničnije prikazuju – trebala biti lekcija koja bez obzira na to što je on dobio Pulitzerovu nagradu govori: Nije sve za Pulitzera! Odgovornost prema pojedincima, društvu, općem dobru veća je od svega, a novinarstvo i novinari koje ostavimo same bez etičkih kriterija i bez odgovornosti, bez pravila ponašanja i profesionalne etike objavljivat će i dalje neprimjerene članke i fotografije koje ćemo onda – i kao publika i kao struka – osuđivati. 

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka kojega je, gotovo se ne usuđujem napisati – ubio novinarski posao, ali i mediji kojima je profit i samo profit na prvome mjestu. U takvima nema mjesta za ranjene, ranjive i vjerojatno dobre ljude – siromašne, beskućnike, ojađene i očajne, za sve one za koje medijski cinizam ionako nema prostora ni na zadnjoj stranici. Osim ako bi im, nekim slučajem, mogao poslužiti za naslovnicu i dodjelu Pulitzera.

Mučna spoznaja

Kevin Carter. To je ime toga ranjenog, ranjivog i vjerojatno dobrog čovjeka čija fotografija nije nikoga ostavila ravnodušnim. Bila je to fotografija koja prikazuje dijete – prepušteno i zaboravljeno, na umoru – i lešinara, strvinara koji čeka obrok. I dijete i lešinar su gladni. Zar ta spoznaja nije mučna, a fotografija nešto najmučnije što smo možda vidjeli u životu? Dirnula nas je – no je li nas pokrenula? Je li nam ova vrsta novinarstva i fotonovinarstva služila da se zauzmemo za opće dobro, za druge, za ranjive, obespravljene, gladne u svojoj sredini, napuštene u svijetu?