Izbjegavanje stigmatizacije

Javnost katkad preplavljuju izvješća o nasilnom i brutalnom ponašanju maloljetnika, mlađih punoljetnika – osoba do navršene 21. godine – i odraslih mladih osoba. Javnost i mediji pokazuju veliko zanimanje prema takvim vijestima, što možemo protumačiti posebnom zabrinutošću društva za mlade koji biraju društveno nepoželjna ponašanja i predstavljaju ugrozu za svoju zajednicu. Društvo se pita što može tako mladu osobu nagnati na takva ponašanja i što će s njome biti u budućnosti, ako već sada izrazito krši zakon i društvene norme ponašanja. S druge strane, dio javnosti osuđuje madež koja je pretjerano arogantna, razmažena, bahata te se zgraža nad njezinom bešćutnošću tražeći što jaču osudu, što se može zaključiti iz komentara na društvenim mrežama i portalima koji objavljuju izvještaje i snimke ponašanja mladih.

Djeca moraju biti zaštićena od dodatnog obilježavanja i svrstavanja ili izlaganja odmazdi/ Izvor: Pixabay

Niz upozorenja

Međutim, kada su u pitanju mladi, osobito djeca do 18 godina, moramo imati na umu da je društvo osvijestilo važnost pristupanja toj dobnoj skupini s posebnim oprezom i osjetljivošću, osobito kada se radi o izvještavanju u javnosti i zaštiti prava djece. Postoje brojni dokumenti i institucije koje ističu i upozoravaju javnost kako je važno djecu i mlađe punoljetnike tretirati drukčije u odnosu na odrasle punoljetne osobe – prije svega zbog izbjegavanja stigmatizacije, (re)traumatizacije, osuđivanja i odbacivanja djece i mladih od strane lokalne i šire zajednice, a s obzirom na osjetljivost razvojne dobi u kojoj se oni nalaze i trajnih posljedica koje mogu trpjeti zbog ishitrenog, senzacionalističkog i nemarnog postupanja društva.

Kada su u pitanju mediji, usprkos postojanju jasnih smjernica, preporuka, uredbi sadržanih primjerice u Konvenciji o pravima djeteta, Etičkim smjernicama načela za etičko izvješćivanje o djeci UNICEF-a, Pravilniku o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, Kodeksu časti hrvatskih novinara, preporukama Pravobraniteljice za djecu o medijskom izvještavanju o djeci – i dalje u brojnim medijima praksa poštivanja i zaštite prava djece nije na zadovoljavajućoj razini, a u nekim je slučajevima čak i nepostojeća.

Dio medija pohvalno je prihvatio vlastitu odgovornost, dijelom zahvaljujući nizu upozorenja i naporima stručnjaka koji se bave djecom i mladima te institucija nadležnih za zaštitu prava djece – Pravobraniteljice za djecu, MUP-a, ustanova iz područja socijalne skrbi, zdravstva, pravosuđa, obrazovanja, neprofitnih organizacija – koji su se zalagali za poštivanje prava djece prilikom medijskog izvještavanja. Zaštita identiteta, dostojanstva, integriteta i drugih prava djece osobito je važna kada govorimo o posebno ranjivoj skupini – djeci žrtvama kaznenog djela, prekršaja ili životnih okolnosti, npr. djeca koja žive u siromaštvu, djeca s invaliditetom.

Tajno i javno

Prisjećamo se velikog medijskog izvještavanja i reakcija javnosti na društvenim mrežama i kroz prosvjede u slučaju provođenja ovrhe temeljem sudske odluke o predaji djeteta ocu. Činilo se da su se mediji i javnost udružili protiv sudske odluke, čime su doveli u pitanje nepristranost suda, ali i kompetencije brojnih stručnjaka koji su sudjelovali u postupku i rješavanju složene obiteljske situacije. Radilo se o maloj dobi djeteta kojemu je potpuno otkriven identitet, kao i određene informacije iz njegova obiteljskog života – iako je s time bila suglasna majka djeteta. Naglasak je upravo na tome da su javnost i mediji reagirali temeljem djelomičnih informacija, onih o kojima je izvještavala jedna stranka u postupku, dok se cjelovite informacije koje su posjedovali stručnjaci nisu mogle dijeliti s javnošću, s obzirom na dužnost poštivanja tajnosti u postupcima u kojima su uključena djeca.

Dio medija pohvalno je prihvatio vlastitu odgovornost, zahvaljujući naporima stručnjaka i institucija nadležnih za zaštitu prava djece

Kako je i Pravobraniteljica za djecu naglasila, mediji snose odgovornost ako se u izvještavanju ne vode „etičkim i profesionalnim načelima koji ih obvezuju na poštovanje dostojanstva privatnog i obiteljskog života, a posebice zaštite interesa djeteta koje je žrtva obiteljske situacije“. Također je naglasila kako mediji i društvene mreže nisu mjesto za procjenu najboljeg interesa djece u situacijama poremećenih odnosa njihovih roditelja te kako, u tom slučaju, angažman javnosti ne može pomoći djetetu, već eventualno otežati njegov položaj – kako stoji u Preporukama Pravobraniteljice za djecu u 2018. u odjeljku nazvanom Mediji i oglašavanje.

Zaštita prava djece vrlo je važna i kada se radi o maloljetnim počiniteljima kaznenih djela i prekršaja, a prema Zakonu o sudovima za mladež, tu možemo pribrojiti i mlađe punoljetne počinitelje, s obzirom na to da se u određenim slučajevima i ovisno o okolnostima počinjenja djela i životu osobe, prema njima postupa jednako kao i prema maloljetniku. Čini se kako, kao društvo, mnogo lakše zaboravljamo prava počinitelja kaznenih djela i prekršaja koji su po svojoj dobi djeca, odnosno nedovoljno kognitivno i emocionalno zrele osobe, često nesposobne u potpunosti shvaćati značenje vlastitih djela te smo ih skloni osuditi kao da se radi o odraslim osobama. Naravno, određena djeca i mladi mogu imati razvojne karakteristike antisocijalne osobnosti koja ne pokazuje empatiju i krivnju te su sposobna učiniti zlodjela s naznakama brutalnosti i hladnokrvnosti, svjesni da nekome čine štetu i zlo.

Kažnjavanje i rehabilitacija

Međutim, društvo je, temeljem multidisciplinarnih spoznaja o karakteristikama razvojnih faza, općenito odlučilo svakom djetetu – a u određenim slučajevima mladima do 21. godine života – koje krši zakon pristupiti tako da njegovu odgovornost promatra u kontekstu različitih čimbenika i okolnosti koje su pogodovale počinjenju kaznenog djela ili prekršaja te se pritom procjenjuje njegova razina zrelosti ili nezrelosti za donošenje kvalitetne prosudbe o svojem ponašanju. Radi se o pozitivnoj diskriminaciji djece i mladih, kao posebno ranjive skupine u društvu koja lako podliježe raznim utjecajima, recimo pritisku vršnjaka, nepromišljenosti, impulzivnosti, psihoaktivnim tvarima…

To se posebno odnosi na djecu i mlade koji odrastaju u otežanim uvjetima, u disfunkcionalnim obiteljima i okruženju te je njihovo ponašanje često reakcija na nepovoljne životne okolnosti. Stoga su i sankcije prema maloljetnicima i mlađim punoljetnicima drukčije u odnosu na sankcije usmjerene prema odraslima. Neke od njih nemaju obilježja kažnjavanja, već retribucije – kao što su nadoknade i iskupljenja – te rehabilitacije, kako bi se osoba osnažila za daljnje odustajanje od protupravnog ponašanja, a usmjerila adekvatnim izborima te se nazivaju odgojnim mjerama: sudski ukor, posebne obveze isprike oštećeniku, uključenja u psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade ili humanitarni rad, mjera pojačane brige i nadzora, upućivanja u disciplinski centar, odgojnu ustanovu, odgojni zavod itd. Maloljetnički zatvor krajnja je sankcija koja se primjenjuje za najteža kaznena djela.

Jednako kao i kada su u pitanju djeca-žrtve i djeca-počinitelji imaju pravo na zaštitu identiteta i zaštitu od dodatne stigmatizacije i patnje. Načela za etičko izvještavanje o djeci UNICEF-a poručuju medijima: „Nemojte dodatno obilježavati niti jedno dijete; izbjegavajte svrstavanje ili opise koji dijete izlažu odmazdi – uključujući dodatnu fizičku ili psihičku patnju, ili doživotno zlostavljanje, diskriminaciju ili odbacivanje od strane njegove lokalne zajednice“ te pozivaju da mediji uvijek promijene ime i zamute lik svakog djeteta za koje je utvrđeno da je počinitelj fizičkog ili seksualnog zlostavljanja ili da je optuženo ili osuđeno za zločin.

Za odgovorne medije

Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima u čl. 3. st. 1. i 2. nalaže da, kod pružanja informacija o bilo kojem obliku nasilja u kojem kao svjedok, žrtva ili počinitelj sudjeluje maloljetnik, njegov se identitet uvijek mora zaštititi zamagljenom, kvantiziranom ili maskiranom slikom i moduliranim tonom tako da se maloljetnik ne može prepoznati. Pravilnik naglašava kako se ne smiju iznositi ni pojedinosti iz obiteljskih odnosa i privatnog života, navoditi ime, prezime, kao ni druge informacije koje bi mogle dovesti do prepoznavanja maloljetnika i/ili ugrožavanja njegove dobrobiti.

Zaključno možemo reći da, s obzirom na to da je teško procijeniti koliku štetu objavljivanje podataka može nanijeti u konkretnim slučajevima, osobito kada se informacije objavljuju neposredno nakon nekog događaja, mediji bi se uvijek radije trebali voditi načelom zaštite djece nego željom za ekskluzivnošću i senzacionalizmom. Mediji koji odgovorno izvještavaju o djeci pružaju nadu da će njihova praksa postati uobičajena i prisutna u svim hrvatskim medijima.

Opravdavanje negativnog ponašanja

Više smo puta imali priliku gledati potpuno necenzurirane snimke na društvenim mrežama i u medijima o premlaćivanju mladih od strane njihovih vršnjaka. Dakle, čak i kada su mediji o tome izvještavali, dio njih nije zamućivao lica ni žrtve ni počinitelja, a neki su objavili i imena, dob te ostale informacije o žrtvi i počiniteljima koje nikako ne štite njihov identitet i pravo na zaštitu podataka. Na taj je propust u javnosti pozornost skrenulo i Ministarstvo unutarnjih poslova. Pri prikazivanju određenih nepoželjnih ponašanja mladih, moramo voditi računa i o tome da pridavanje velike medijske pozornosti može pružiti gratifikaciju djeci i mladima u smislu porasta njihove popularnosti, što može biti jedan od ciljeva negativnog ponašanja te poticati i druge mlade osobe na slično ponašanje.