I djeca su marginalizirana

Svakog 20. studenoga obilježava se Međunarodni dan djece, posvećen djeci i njihovoj dobrobiti. Tog je dana Generalna skupština UN-a 1959. usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. i Konvenciju o pravima djeteta. Bio je to povod za razgovor s Majom Flego, savjetnicom pravobraniteljice za djecu, u kojem se osvrnula na dječja prava i brojne aktualne teme koje se tiču prava djece u nas i u svijetu.

Maja Flego, savjetnica pravobraniteljice za djecu, upozorava na negativni utjecaj pandemije i potresa na djecu i mlade/ Snimio: Mirko Cvjetko

Koliko se UN-ovi dokumenti provode u djelo?

Ohrabruje to što su Konvenciju prihvatile gotovo sve zemlje svijeta, no ona i dalje za mnoge ostaje „nedovršena zadaća“. Važno je da ona postavlja univerzalna mjerila i standarde u osiguravanju prava djeteta, a to je onda i instrument za procjenu koliko države ostvaruju svoje obveze prema djeci. Svaka država o tome periodično izvještava UN-ov Odbor za prava djeteta, koji procjenjuje napredak i daje preporuke vladama.

I, u kojem su dijelu svijeta djeca najugroženija? 

Najugroženija su u područjima koja su pogođena siromaštvom, ratovima, ekološkim katastrofama… 

Jesu li ugroženija mala djeca ili adolescenti? 

Najugroženiji su najmlađi, jer uskraćenost u prvim godinama života često može biti fatalna.

Mogu li vrtići i škole smanjiti ugroze djece?

Pohađanje organiziranog ranog i predškolskog odgoja vrlo je važna zaštitna mjera, pospješuje zaštitu zdravlja, psihofizički, govorni, socio-emocionalni razvoj djeteta u ranoj dobi – što povećava izglede djeteta za daljnji uspješni razvoj, školovanje i napredak. Dječji vrtić i škola dio su šire društvene mreže koja treba štititi i podupirati dijete te podržavati njegove roditelje u skrbi o djetetu. Nažalost, katkad se i u tim ustanovama krše prava djece kada se ne prepoznaju potrebe djece i ne pruži odgovarajuću pomoć ili kada ustanova nema kapaciteta i stručnjaka koji bi to mogli učiniti. 

Prava djece krše se mnogo više nego što o tome doznajemo iz medija 

Ponuda sadržaja za djecu u našim medijima nije ni dovoljna ni primjerena

Roditelji se često žale na nesklad između kućnog i školskog odgoja, tko bolje odgaja djecu?

Odgoj djece prije svega je zadaća roditelja, a škola je tu kao potpora i pomoć u roditeljskim nastojanjima. Nužna je njihova suradnja u odgoju i podržavanju optimalnog razvoja djeteta. 

Jesu li djeca u Hrvatskoj ugrožena koliko se nekada može pročitati i čuti u medijima ili u svemu ima i senzacionalizma?

Nažalost, prava djece krše se mnogo više nego što o tome doznajemo iz medija. No, u medije najčešće dospijevaju drastični slučajevi nasilja nad djecom, o kojima se onda izvještava učestalo, opširno i senzacionalistički jer to privlači znatiželjnu publiku. 

Preferiraju li nebitno?

Kada je riječ o djeci, ne bih rekla da su slučajevi o kojima mediji izvještavaju nebitni, ali dosta tema važnih za djecu ne dobiva dovoljno prostora. Na primjer, sigurnost djece u prometu, siromaštvo djece i novi oblici siromaštva, podrška kvalitetnom obrazovanju, dostupnost kulturno-umjetničkih sadržaja djeci, dostupnost sportskih sadržaja… Te i niz drugih tema mogle bi češće biti zastupljene u medijima. Mediji pridonose vidljivosti djece u društvu i podižu svjesnost o potrebama i pravima djece, a produkcijom kvalitetnih sadržaja namijenjenih djeci mogu pozitivno utjecati na intelektualni, emocionalni i kreativni razvoj djece, pa i omogućiti njihovo vlastito medijsko stvaralaštvo. Mediji su i jedan od putova da savjeti i preporuke stručnjaka o odgoju i skrbi o djeci dopru do roditelja, ali i do šire javnosti – što također pomaže djeci. Taj je potencijal tek djelomično iskorišten. 

Koje su najčešće kritike roditelja i struke upućene medijima?

Najčešći prigovori su: nasilje u medijima, neprimjereno izvještavanje o djeci kojim se povređuju njihova privatnost i dostojanstvo, agresivno oglašavanje usmjereno prema djeci…

Znači li to da ipak ne poštuju prava i privatnost djece?

Načelno bi se moglo reći da je situacija bolja nego prije 10, 15 godina, ali propusti se često događaju. Danas i zakonski okvir izričito zabranjuje otkrivanje identiteta djece koja su žrtve ili počinitelji nasilja, međutim i to se katkad krši, npr. objavom identiteta djetetovih roditelja. Osobito je problematičan način izvještavanja koji nepotrebno otkriva pojedinosti iz djetetove intime, kada novinar ili urednik ne razmišljaju o tome kakve će biti posljedice za dijete izloženo znatiželji javnosti.

Što roditelji mogu učiniti kada mediji povrijede privatnost djeteta?

Uvijek predlažemo roditeljima da zatraže od nakladnika uklanjanje objave djetetovih podataka iz online izdanja, a, ako to ne uspije, preporučujemo prijavu Vijeću za elektroničke medije. U težim slučajevima najprije preporučujemo prijavu državnom odvjetništvu, a tada se često i mi uključujemo. Ako žele, roditelji mogu podnijeti i privatnu tužbu. Prijave se podnose i Novinarskom vijeću časti pri Hrvatskom novinarskom društvu.

Glede spomenute medijske vidljivosti, nude li mediji adekvatne kulturne sadržaje za djecu? 

Ponuda sadržaja za djecu u našim medijima nije ni dovoljna ni primjerena. Primjerice, HRT je u cijeloj prošloj godini prikazao samo 14 dugometražnih filmova za djecu! Mnogo više dobrih filmova za djecu prikazao je RTL, uz koje obično idu i dugi blokovi reklama. HRT je ipak pojačao ponudu kratkih animiranih filmova za djecu mlađe dobi, ali kronično nedostaje sadržaja za djecu u dobi od 8 do 11 godina, na što stalno upozoravamo u našim preporukama.

Više od desetljeća pratite dječje filmsko stvaralaštvo na festivalima. Koje teme djecu najviše zanimaju i misle li ona slično odraslima ili su neopterećena temama odraslih?

Djeca snimaju filmove o najrazličitijim temama iz života; o prijateljstvu, o vršnjačkom nasilju, o utjecaju medija na djecu, predstavljaju svoje vršnjake koji se ističu nekim svojim osobinama ili talentima… Ali i zanimljive životne priče odraslih u svojoj okolini. U zadnje dvije godine mnogo je filmova i o utjecaju pandemije koronavirusa na djecu. Dječji filmovi, a posebno animirani, pokazuju da djeca prepoznaju i velike mogućnosti za igru i zabavu te kreativno izražavanje putem ovoga medija pa je užitak gledati neka njihova iznimno duhovita, a ujedno i zrela ostvarenja, koja pružaju kritički osvrt na svijet koji ih okružuje.

Treba li medijska kultura u osnovnim i srednjim školama biti u većoj mjeri zastupljena u obrazovnim programima? 

Medijska pismenost jedna je od ključnih životnih vještina koja snažno utječe na pristup mnogim pravima, osobito pravu na obrazovanje. Svakom djetetu danas su nužna znanja i vještine za sigurnu uporabu digitalnih alata i izvora, te za kritičko razumijevanje medija, i to mora biti obvezan sadržaj školskih programa, s jasno definiranim brojem sati, sadržajima i ishodima. Mislim da danas većina škola ima tehničke uvjete za uvođenje kvalitetnijih programa medijske pismenosti, no potrebno je osigurati vrijeme i kvalitetan kadar koji će to realizirati. Mnogi nastavnici, uglavnom hrvatskog jezika, te školski knjižničari i drugi školski stručni suradnici vrijedan su potencijal za razvoj medijske kulture u našim školama, samo oni trebaju kontinuiranu stručnu podršku. Nužno je da medijska i digitalna pismenost budu uključene i u inicijalno i u cjeloživotno obrazovanje svih nastavnika.

Svakom djetetu danas su nužna znanja i vještine za sigurnu uporabu digitalnih alata i izvora/ Izvor: Pixabay

Pridonose li medijske radionice medijskoj pismenosti ili su korisne samo onima koje to zanima?

Svjedoci smo da je upravo širenje medijskih radionica koje provode udruge poput DKMK-a osnažilo svijest o potrebi takvih sadržaja u školama. Mislim da je ključno zainteresirati učitelje, tj. odrasle u školama, i podržati ih u održavanju kontinuiteta ovih radionica. Ali one trebaju biti tek dopuna obveznim programima medijske pismenosti.

Je li zbog toga nužno mijenjati zakone ili pak osigurati njihovu bolju provedbu?

Nužno ih je provoditi. Nažalost, uočavamo niz slabosti u ostvarivanju zaštite djece od svih oblika nasilja, osiguravanju prava djece na sudjelovanje u društvu i uvažavanje njihova mišljenja, a posebno u osiguranju prava na pristup kvalitetnim uslugama: u području obrazovanja, zaštite zdravlja, slobodnog vremena, bavljenja sportskim i kulturnim aktivnostima. Taj pristup osobito pogađa ranjive skupine – djecu koja žive u siromaštvu, koja imaju teškoće u razvoju te općenito djecu iz socijalno isključenih i marginaliziranih skupina, primjerice Rome. 

Hoće li ekonomska situacija, odnosno siromaštvo, utjecati na međusobne odnose roditelja i djece te ostaviti dugoročne posljedice na sadašnju i buduću djecu? 

Da, kao i sveukupno stanje u društvu. Na negativni utjecaj pandemije i potresa na djecu i mlade ukazuju i rezultati znanstvenih istraživanja iz ove godine. To je alarm društvu i poziv na hitnu intervenciju.

Građanski odgoj

Hoće li boljitku pridonijetiprogram i kurikulum novoga, i za sada eksperimentalno uvedenoga školskog predmeta – građanski odgoj?

Svaki program koji se uvodi u škole treba biti prethodno stručno evaluiran – dakle, vidjet ćemo hoće li novi programi biti učinkoviti. Građanski odgoj, koji u sebi objedinjuje i znanja o ljudskim pravima, odgoj za toleranciju, poštovanje različitosti i nenasilno rješavanje sukoba, te razvoj niza socijalnih i emocionalnih vještina, neophodna je sastavnica odgoja i obrazovanja, što je i dugogodišnja preporuka Ureda pravobraniteljice za djecu.