Sjena na blještavilu

Depresiju vidimo svuda, a zapravo je ne vidimo nigdje. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da na svijetu od nje boluje više od 300 milijuna ljudi, a da stvar bude ozbiljnija, posljednjih desetak godina broj oboljelih se povećao za petinu. Depresija obija, ali i privlači – inače se ne bi moglo dogoditi da ima svoj blagdan: treći ponedjeljak u siječnju, kako je to 2005. izračunao dr. Cliff Arnall sa Sveučilišta u Cardiffu, najdepresivniji je dan u godini. Britanski mediji još su tada razotkrili da je riječ o prijevari, odnosno o projektu jedne velike marketinške tvrtke. PR-ovci su smislili najdepresivniji dan u godini za jednu turističku agenciju, da ljude nagovore da kod njih uplate putovanje. Marketinški stručnjaci tražili su koji bi im se učenjak za novac potpisao pod tobožnju formulu te im tako dao znanstveni dignitet – i našli ga u dr. Arnallu koji je kratko doista bio vanjski suradnik cardiffskog sveučilišta, ali s njim inače nema veze.

Najdepresivniji dan

I tako je „najdepresivniji dan u godini” postao čvrsti dio naše kulture. Šarlatanska formula množi C (vrijeme provedeno u kulturnim aktivnostima), R (vrijeme provedeno u odmoru) i ZZ (vrijeme provedeno u spavanju) te ih dijeli sa zbrojem Tt + D (vrijeme provedeno na putovanju uvećano za kašnjenja), pomnoženim s faktorom St (vrijeme provedeno u stresu), pri čemu je sve to uvećano za umnožak varijable P (vrijeme provedeno u pakiranju) s varijablom Pr (vrijeme potrebno za pripreme). Već se iz toga vidi da je stvar šaljiva (ZZ je mjerna jedinica spavanja), a neupotrebljivost formule očita je i iz toga što se svi faktori izražavaju u vremenskim jedinicama pa nije jasno kako se iz toga može dobiti datum u kalendaru. Unatoč tomu, svake godine iznova, svi mediji u siječnju pišu o najdepresivnijem danu u godini, i tako samo potpiruju požar potištenosti.

Takva besmislica ne bi bila moguća da nismo fascinirani depresijom. U antičko doba vjerovali su da postoje ljudi koji su skloniji osjećajima zamišljenosti i nostalgije od drugih, toliko da bol i tuga čine njihov karakter. Taj su karakter nazvali melankoličnim. Daleko od toga da melankolik ne bio volio društvo i šalu, dapače, ali u njemu uvijek vreba neka sjeta – a čini se da se on toj sjeti nekako i radosno predaje. Tu riječ prvi put nalazimo u Hipokratovim spisima, još u doba Starog zavjeta, a on je uočio da s hladnim jesenskim danima određeni ljudi postanu strašljivi i mrzovoljni. Mi bismo to danas nazvali zimskom depresijom, a Aristotel je bio prvi koji je melankoliju povezao s nadarenošću, zaključivši da su iznimni filozofi, pjesnici i umjetnici – redom melankolici!

Neobična je podudarnost da su Grci melankoliju smatrali svetom bolešću, kao da osjećaj kobi otvara uvide u nove dimenzije, a da se istodobno niz istaknutih biblijskih likova suočava s depresijom. „Zašto sam morao izići iz majčina krila, da doživim muku i žalost, da potratim svoje dane u sramoti?“ – tjeskobni je izričaj velikog starozavjetnog proroka Jeremije. U Mudrim izrekama se kaže da „briga u srcu pritišće čovjeka, a dobra ga riječ razvedri“, iako bismo rekli da to nije prava depresija, ako se čovjeka može razvedriti samo jednom riječju, pa i dobrom. Kralj Ahab, koji je zabrinut lutao uokolo, bio je već teži slučaj. A što tek reći o proroku Iliji koji je otišao dan hoda u pustinju i sjeo pod jedino drvce što je ondje raslo, za koje ne postoji riječ u našem jeziku, a izgleda poput metle zabodene u zemlju naopako? Želio je još samo umrijeti, piše u Svetom pismu, i ovako se molio: „Dosta je toga. Uzmi, Gospodine, moj život; jer nisam bolji od svojih otaca!“ Nakon te optimistične molitve legao je u toj kržljavoj sjeni i zaspao, jamačno s nadom da se više neće probuditi. Nije on jedini biblijski lik koji se molio da umre; i prorok Jona je mislio da je bolje da umre nego da živi, a Sara je, pak, molila ovako: „Učini da nestanem s ove zemlje!“ Trenutke tjeskobe osjetio je i Mojsije, kad je zavapio da ne može više nositi brigu za cijeli narod: „To je preteško za me“, povjerio je Bogu, i teret mu je bio olakšan. Nisu li bile tjeskobne i Noemi, izgubljena u stranoj zemlji, i Estera suočena s uništenjem svog naroda, i Ana bez vijesti o svojem sinu? Zapravo se ne mogu sjetiti nikoga iz Biblije tko nije prošao kroz žestoku tjeskobu, od Josipa bačena u zdenac do Pavla koji se našao u brodolomu. Uostalom, nije li srž Muke tjeskoba, osjećaj napuštenosti koji je Krista preplavio na križu?

Treba priznati da je čovjek slabo biće koje ima svoju mračnu stranu

Sveto pismo nam, međutim, ne pokazuje ljude koji u tuzi uživaju, nego one koji je žele nadvladati. Biblijska depresija nije nastala iz nejasnih i tajanstvenih razloga, nego zbog odvojenosti od Boga; nije ju izazvao Saturn, nego čovjekov grijeh; u njoj nema ništa plemenito, nego je čisto beznađe. Klonuće duše, i njezino uzdisanje, koje poznaje svatko tko je osjetio depresiju, vrlo je često u Psalmima. Psalmist se, recimo, žali da ima mnogo onih koji kažu da mu više nema spasa kod Boga, ali potom vedrije zaključuje da je Gospodin štit koji ga zaklanja i koji mu uzdiže glavu; od osjećaja izgubljenosti psalmist se oporavio i digao glavu. Psalmist je spreman proći dolinom smrti – ili tamnom gudurom, kako neki prevode – što bi mogla biti i depresija. Psalmist također svjedoči da je navečer plakao, ali da je već ujutro kod njega zavladala radost: „Obratio si moj plač u radost“, kaže on, potvrđujući da se u patnji ne želi uživati, nego da se iz nje želi izići. 

Podmukli glas

S jedne bismo strane mogli reći da je povijest europske kulture i umjetnosti povijest melankolije. Kao sveta bolest nadahnula je Sokrata i Platona; u staro doba smatrali su da je izaziva rođenje u znaku Saturna, koji izaziva depresiju i vizije, i potiče ljude na usamljenički život vidovnjaka; osjećaj bezrazložne tuge povezuje se u renesansi s umjetnicima; osjetljive duše počinju uživati u samoći, a moderni pjesnici pružaju žalobnu radost svojim stihovima; melankolija se počinje smatrati profinjenom, a odricanje od svijeta plemenitim; u baroku su melankoliju smatrali idealnim stanjem u kojem možete i uživati, pa i s bolom; mi smo danas nasljednici romantične melankolije, koja zna da ne može dosegnuti beskonačno, i otuda je stalno s nama.

Lako je depresiju prepoznati kada netko samo leži u krevetu ili visi za šankom, zapuštajući obitelj i posao, ali ona ima i prikriveno lice. Dok vas intervjuiraju i čekaju u redu da im se potpišete na knjigu, dok vas vaša dječica umilno gledaju, a prijatelji pozivaju u goste, podmukli glas u vama govori da niste vrijedni, da niste dovoljno dobri i da ne zaslužujete ni sreću ni uspjeh. Anthony Bourdain, svjetski poznat kulinarski stručnjak, koji je 2018. počinio suicid, jednom je rekao da stalno očekuje kako će u retrovizoru ugledati rotirajuća svjetla, kako će ga netko zaustaviti i reći mu da se nalazi na mjestu koje ne zaslužuje. Taj stalni osjećaj manje vrijednosti tipičan je za depresivne. Iz njega proizlaze obeshrabrenost i povlačenje. „Zavukla sam se kao kornjača u oklop“, tim je riječima irska glazbenica Dolores O'Riordan, još jedna poznata žrtva depresije, opisala vrijeme svoje hospitalizacije. „Uglavnom sam hrpa komposta“, rekao je u jednom intervjuu komičar Bill Murray, jedan od ponajboljih komičara na svijetu.

U kulturi u kojoj se čak i oboljelima od raka govori da će ozdraviti samo ako u to čvrsto vjeruju, kako ne smatrati depresivne krivima za svoje stanje – kad mu se „prepuštaju“, a valjda i uživaju u njemu! Širenje depresije posljednjih godina, napose među mladima, podupire imperativ uspjeha, propisana slika blještavog osmijeha, tiranija sreće, očekivanje stalne ushićenosti. Nerijetko čitamo o influencerima koji su se upropastili trošeći na odijevanje i putovanja, a kako i ne bi kad na društvenim mrežama i ne postoji ništa osim slika mladih bezbrižnih ljudi kako uživaju na nekom egzotičnom mjestu, dok im slike lajkaju neznanci lažno nazvani prijateljima.

Sramotna bolest

Iz istog razloga ne govorimo ni o crnoj dami koja potištene nesretnike drži u mučnim i dugim agonijama. Ona je za društvo u kojem se cijene mladi, bogati i uspješni jednostavno sramotna, na isti način na koji je puritancima sramotna spolna bolest – ona se jednostavno ne može dogoditi. I zato se depresije, duševne bolesti i samoubojstva još dopuštaju umjetnicima, njima je to u opisu posla, recimo Josipu Račiću, Vladimiru Vidriću ili Ulderiku Donadiniju, ali gdje bi ozbiljni hrvatski velikan bio depresivan, ćaknut ili mahnit, a bili su, i Ivana Brlić Mažuranić, i Josip Jelačić, i Ruđer Bošković, i Frano Supilo, i Stjepan Radić… 

Za depresiju postoje razni lijekovi, više ili manje uspješni, ali ni oni ne mogu učiniti čudo tamo gdje nema ljubavi i smisla života, gdje nema podrške prijatelja i obitelji, gdje duša nije čista i mirna. A upravo u tome oskudijeva naša civilizacija. Dok se ne prizna čovjeku da je slabo biće, da ima svoju mračnu stranu, da se ne može svesti na stroj za nizanje uspjeha i da mu više od društvenih mreža, digitalnih gadgeta, farmaceutski točno propisane hrane i punih ormara krpica treba zagrljaj – dotle ćemo i dalje živjeti u samozavaravanju.