Mračna strana stvaralačke moći

Teza o nerazdvojivom prepletanju umjetnosti i patnje vjerojatno je stara koliko i sama umjetnost. Otuda vjerojatno dolazi vječni i u osnovi doista opasan društveni stereotip o izmučenom umjetniku koji je, pritisnut neizdrživim i bolnim emotivnim teretom, jednostavno prisiljen stvarati. Dakako, kreativni temperament po definiciji podrazumijeva određeni vid socijalne neprilagođenosti, a znanstveno je utemeljena tvrdnja da je hipersenzibilnost pretpostavka za razvijanje stvaralačke osobnosti. Inovativno razmišljanje izvan okvira može biti, i često jest, pozitivna posljedica nekog oblika mentalnog poremećaja.

Petar Iljič Čajkovski

Dotaknuti ludilom

Govorimo li o poznatim umjetnicima, uključujući genijalne ili vrlo darovite glazbenike, mogli bismo postaviti pitanje: gdje je granica između kolokvijalno kazano benigne umjetničke pomaknutosti i simptoma bolesti iz spektra potvrđenih psihijatrijskih poremećaja? I još se jedno pitanje čini osobito važnim. Mogu li se moderne dijagnoze, kada je riječ o umjetnicima koji su živjeli prije sto ili tristo godina, postavljati retrospektivno?

To su teme koje zahtijevaju sveobuhvatnu i znanstveno utemeljenu raspravu. Na neka intrigantna pitanja s tog područja pokušali su odgovoriti sudionici online edukacije o važnosti skrbi o mentalnom zdravlju, s posebnim naglaskom na poveznicu duševnog zdravlja i glazbe. Na predavanju koje je 11. listopada u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja organizirala udruga Pragma, psihologinja Marija Granić sudionicima je, nakon uvodnih riječi predsjednika udruge, Nedjeljka Markovića, izložila zanimljive i poučne teze o mentalnim problemima s kojima su živjeli i stvarali neki veliki glazbeni umjetnici, kao što su Mozart, Chopin, Čajkovski, Schubert i Liszt. Lako je pretpostaviti da se njihovi unutarnji strahovi, psihičke barijere, tjeskobe i depresivna stanja po svojoj prirodi ili intenzitetu nisu mnogo razlikovali od sličnih problema suvremenih glazbenika, no jedan od izazova ogleda se i u vjerodostojnom pokušaju sagledavanja njihova mentalnog zdravlja iz današnje perspektive.

Franz Liszt

Glazbenici su nerijetko introvertne osobe ubačene u ekstrovertni svijet – prisiljeni su odrastati javno, pred očima publike

Kao što je poznato, glazbenici su nerijetko introvertne osobe ubačene u ekstrovertni svijet – prisiljeni su odrastati javno, pred očima publike. Prinuđeni su živjeti između čekića i nakovnja, u procijepu između samotnosti kreativnog čina – jer on je uvijek takav – te jednako prirodne potrebe za širim priznanjem publike i kritike. Život i rad u kompetitivnom okružju i pod stalnim vanjskim pritiskom, uz urođenu povišenu osjećajnost svakog glazbenika, a posebice onog iznimno talentiranog, stavlja u nelagodnu poziciju stalne strepnje od mogućeg neuspjeha. 

Premda nije lako sasvim precizno proniknuti u zamršena psihološka stanja glazbenika iz osamnaestog ili devetnaestog stoljeća, u tome nam pomažu brojni sačuvani dokumenti vremena: pisana korespondencija, službene biografije, zabilježene izjave samih umjetnika i drugi povijesni zapisi. Svi ti vrijedni tragovi, ali prije svega rezultati mnogih recentnijih znanstvenih istraživanja upućuju na zaključak o snažnoj povezanosti kreativnosti i kreativnog uma s jedne te poremećaja raspoloženja, depresivnog i bipolarnog poremećaja s druge strane. U tom smislu valja tumačiti Aristotelovu konstataciju da „nema velikih genija koji barem malo nisu dotaknuti ludilom“.

Mučno nastojanje

Stoga nije čudno da su, kako smo doznali iz predavanja, FrédéricaChopina mučili „problemi s disanjem, depresija, beznađe, apatija, nesanica“ i – što je osobito znakovito – neizdrživ strah od javnog nastupa. Prema vlastitom priznanju, publika mu je ulijevala strah u kosti: „Osjećam se paraliziran tim znatiželjnim pogledima, nijem pred tim stranim licima“, požalio se glazbenik koji je, posve očito, pred sebe postavljao nezamislivo visoke kriterije. „Njegova je stvaralačka moć bila spontana, začudna, dolazila mu je bez upozorenja“, posvjedočila je Chopinova ljubavnica, književnica George Sand. „No tada bi nastupilo najmučnije nastojanje kojemu sam ikada svjedočila – niz pokušaja u kojima su se izmjenjivale neodlučnost i nestrpljivost. Danima bi ostajao zatvoren u svojoj sobi, koračajući gore-dolje, slamajući pera, stotinu puta ponavljajući i prepravljajući jedan takt.“

Da biste bili kreativni, morate razmišljati drukčije od ostalih, a kad razmišljamo drukčije, smatraju nas umno poremećenima

Frédéric François Chopin

Ili, primjerice, Franz Schubert, koji je svoj kratki život proveo u mračnom očaju s naletima nasilnog bijesa – prema svim saznanjima, patio je od ciklotimije, neprekinuto nestabilnog raspoloženja. Ludwig van Beethoven, silovit i neobuzdan, posljednji klasičar i prvi romantičar, počeo je gubiti sluh 1798. U dobi od 44 godine posve je oglušio. Nažalost, ljepotu glazbe skladane u tako tragičnim okolnostima sam autor nije mogao čuti. Veliki je glazbenik patio od depresije i osjećaja krivnje, da bi naposljetku preminuo od posljedica alkoholizma. 

Probleme s alkoholom imao je i Čajkovski, veliki ruski romantičar čiju osobnost također povezujemo s tjeskobnim i depresivnim stanjima. Promatramo li ga kroz prizmu suvremene dijagnostike, Mozart je također bio tipični depresivni slučaj. Lišen normalnog djetinjstva i neprekidno na koncertnim putovanjima, posljednje godine tragično kratkog života Amadeus proživljava u ponoru depresije, u dubokoj tuzi, i uz smanjeno zanimanje za skladanje. 

Wolfgang Amadeus Mozart

A glazba? Svima je danas poznata monumentalnost djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, najvećeg prirodno nadarenog glazbenog genija. Umjetnika kojeg je Čajkovski, ne bez razloga, nazvao Kristom glazbe. Nikome danas ne treba posebnih dokaza o Beethovenu kao autoru epohalnog i uzvišenog opusa koji je, posebice u kasnom razdoblju, nadmašio svu dotadašnju glazbu i vinuo se do najviših razina koje ljudska mašta može dosegnuti. Bio je i ostao strastven, neprilagođen i društveno neuklopljen, pravo utjelovljenje buntovnosti u najuzbudljivijem smislu pojma. Njegova ključna ostvarenja to su i pokazivala. Što se Schuberta tiče, i poetska ljepota njegove glazbe oplemenila je svjetsku kulturnu baštinu. 

„Kreativni ljudi u trenutku stvaranja nerijetko su razapeti između zdravorazumskog i onoga što izlazi izvan područja zdravog razuma“, tumači renomirani neuroznanstvenik Kári Stefánsson. Rezultati njegova opsežnog istraživanja – predstavljeni 2015. u časopisu Nature Neuroscience – argumentirano govore o povećanom riziku od shizofrenije i bipolarnog poremećaja kod kreativnih osoba. „Da biste bili kreativni, morate razmišljati drukčije od ostalih“, podsjeća Stefánsson. „A kad razmišljamo drukčije, nastoji nam se prikačiti etiketa čudaštva, smatraju nas umno poremećenima.“ U prenesenom ili, još češće, doslovnom značenju.

Različitost i umjetnost

Mnogi veliki glazbeni umovi imali su simptome iz područja psihopatologije – Puccini, Rahmanjinov i Wagner tek su neki. Prema tim tumačenjima, Mozart i Čajkovski bolovali su od bipolarnog poremećaja, koji karakteriziraju naizmjenične epizode depresivnog i povišenog, to jest maničnog raspoloženja. Toj skupini pripada i Robert Schumann, „najromantičniji među romantičarima i proslavljeni ekspert manjih formi, posebno za klavir i glas“, kako kaže Phil G. Goulding. 

Franz Peter Schubert

Na Schumannovu slučaju vjerojatno je najlakše sagledati i analizirati kompleksnu povezanost duševnih oboljenja i naglašeno stvaralačkih osobnosti. Tijekom depresivnih epizoda patio je od deluzija i manjka koncentracije i gotovo uopće nije skladao. Nasuprot tome, u maničnim razdobljima bio je naglašeno kreativan, izoštrene imaginacije, gotovo stalno budan i iznimno stvaralački plodan; klavirski ciklus Karneval iz 1835. uzima se kao dramatičan primjer djela nastalog u kreativnoj groznici maničnih epizoda. Schumannova depresija kulminirala je pokušajem samoubojstva skokom u Rajnu, a potom je na vlastiti zahtjev hospitaliziran. Do smrti u srpnju 1856. nije se uspio oporaviti od teških psihičkih tegoba. Zapravo, u Schumannu smo odavno dobili poučnu i tragičnu sliku umjetnika čija je genijalnost usko povezana s veoma ozbiljnim mentalnim poremećajem – stanjem koje nije samo društveni konstrukt nego medicinski potvrđena dijagnoza. U očima ekstremno nadarenih umjetnika, svijet očito izgleda radikalno drukčije. Srećom, ta se različitost u njihovu slučaju prelijeva u prvorazrednu umjetnost.

U mojem je srcu duboka tuga

Svi veliki glazbenici s mentalnim tegobama, od Mozarta i Beethovena do velikih glazbenih talenata naših dana, stvarali su djela koja reflektiraju emocionalne turbulencije njihovih autora. Primjer Franza Liszta posebno je znakovit. Utjecajni mađarski skladatelj, utemeljitelj suvremene klavirske tehnike i inovator na polju harmonije bio je, poslužimo li se modernom pop-kulturnom terminologijom, jedna od prvih rock zvijezda svojega doba: „Ne znam niti jednog drugog umjetnika koji ima takvu moć da vlada, uzbudi i upravlja publikom kao Liszt“, posvjedočio je Robert Schumann. Liszta su neki suvremenici doživjeli kao začudnu kombinaciju demonskog i anđeoskog, a u zadnjim se godinama mučio s tjeskobom. O tome je redovito izvještavao svojoj biografkinji, njemačkoj spisateljici Lini Ramann – autorici knjige Franz Liszt, umjetnik i čovjek: „U mojem je srcu duboka tuga, što se katkada mora probiti u sam zvuk.“ Doista, potištena raspoloženja itekako se osjećaju u poznijim Lisztovim djelima; patnja je po tko zna koji put kanalizirana kroz umjetnost, kroz glazbu.