Društvene stigme i mentalno zdravlje

Termin stigma datira još iz vremena drevne Grčke, a odnosio se na namjerno nanesenu tjelesnu oznaku koja je označavala nemoral i zlo. Tema je aktualna i u današnje vrijeme, osobito u kontekstu pitanja grupne nejednakosti i mentalnoga zdravlja. Ljudi su oduvijek imali potrebu kategorizirati određene skupine, pripisati im određene karakteristike, uspoređivati ih te formirati društvene norme, što zadovoljava potrebu za stvaranjem društvenog identiteta. Društveni identitet gotovo je jednako važan kao i onaj na individualnoj razini pa je teško pronaći osobu koja se ne može ubrojiti u barem jednu društvenu skupinu.

Strah od izlaska u stvarni svijet rezultira stvaranjem idealnog JA u nestvarnom, virtualnom svijetu/ Izvor: Pixabay

Univerzalnost stigmatiziranja

Prije više od pola stoljeća pitanjem stigmatizacije bavio se Allport u svojem djelu The nature of prejudice. Od tada su se određene stigme mijenjale, ali neke od njih su gotovo univerzalno prisutne, npr. one koje se odnose na spol, težinu, mentalne i fizičke bolesti, kao i brojna druga obilježja koja pojedinca ili skupinu čine po nečemu različitima od društvenih normi. Brojni su pokušaji određenja stigme. Jedan od njih definira ju kao znak ili obilježje koje nekoga čini manje vrijednim od ostalih osoba, dok drugi navode kako stigmatizirani imaju ili se drži da imaju neko obilježje koje utječe na njihov socijalni identitet u socijalnom kontekstu. No bitno je naglasiti kako sam proces stigmatiziranja uvelike ovisi o subjektivnim procjenama onoga što se smatra devijacijom od norme. Tako se može govoriti o stigmi kao o socijalnoj konstrukciji, budući da uvelike ovisi o kontekstu, kulturi i duhu vremena, kao i o vrijednosti koja se pridaje socijalnom identitetu. Još jedna ključna karakteristika stigme jest univerzalnost, kojoj smo katkad skloni, što bi značilo da ima određenu funkciju.

Prije se vjerovalo da su za sklonost stigmatiziranju drugih zaslužne određene osobine pojedinca, poput autoritarnosti ili konzervatizma. No danas se sve više govori o stigmama u kontekstu procesa mišljenja. Stigmatiziranjem određenih skupina ljudi podižemo vlastito samopoštovanje – to nam pruža osjećaj kontrole, smanjuje anksioznost koja se javlja uslijed percipiranja prijetnje vlastitoj dobrobiti ili svijesti o vlastitoj smrtnosti. Sklonost kategorizaciji drugih ima svoju društvenu ulogu jer nam omogućava da zaključujemo o nečijem karakteru i budućem ponašanju, kako bismo otklonili stvarnu ili percipiranu prijetnju svojoj sigurnosti, vrijednostima i slično.

Mentalne sheme

Posljedice stigmatizacije vode k marginalizaciji, segregaciji, predrasudama, stereotipima, dehumanizaciji i averziji prema čitavim društvenim skupinama, dovode u pitanje njihovu ljudskost te ih zakidaju za temeljna ljudska prava. Albert Einstein jednom je izjavio kako je teže razbiti predrasudu nego atom, što bi značilo da je sklonost svrstavanju drugih u određene kategorije nešto što ostaje postojano generacijama. Zanimljivi su podaci koji pokazuju da djeca često nasljeđuju sklonost predrasudama i stereotipima od vlastitih roditelja, ali da se s njima ne rađaju, što bi u konačnici značilo da živimo u društvu koje se teško može oduprijeti stigmatizaciji. Ne postoji genetska podloga za sklonost stigmatiziranju, no život u takvoj okolini može stvoriti velikim problem u odupiranju takvom načinu razmišljanja. Kognitivna psihologija ističe kako je naš mozak sklon kategoriziranju sadržaja kako bi ga lakše shvatio i zapamtio. Pritom stvara mentalne sheme i kategorije s pomoću kojih sebi olakšava pohranu novih informacija, kao i prisjećanje istih kada je to potrebno. Upravo u tome možemo prepoznati da postoji i neurobiološka postavka da i sami katkad nesvjesno svrstavamo ljude u određene kategorije zbog kojih se prema njima ponašamo drukčije. 

Čak i izolirano, kratkotrajno iskustvo stigmatiziranja, može ostaviti dugoročne štetne posljedice/ Izvor: Pixabay

U ovom se smislu javlja jedan veliki problem, u socijalnoj psihologiji poznat pod nazivom Pigmalion efekt ili samoispunjavajuće proročanstvo, koji ističe da se ljudi zbog stvaranja vlastitih uvjerenja o nekoj osobi prema njoj ponašaju u skladu s tim uvjerenjima kako bi ih opravdali. Ako uzmemo u obzir da ljudi prilično griješe u procjeni drugih te da prvi dojam često nije vjerodostojan, shvaćamo zašto je stigmatizacija globalni društveni problem na čijem se rješavanju nedovoljno radi. Prije donošenja suda o nekoj osobi, trebamo joj dopustiti slobodu predstavljanja verbalnim i neverbalnim postupcima kako bismo o njoj mogli stvoriti realnu i jasnu sliku u određenom vremenu bez kategoriziranja i stigmatiziranja.

Stigmatiziranje izaziva dehumanizaciju, ponižavanje i degradiranje ljudi te se sprečava njihovo društveno prihvaćanje i integracija 

Osobe s mentalnim bolestima posebno su obilježene kao one koje posjeduju niz nepoželjnih karakteristika te prema njima većina ljudi iskazuje negativne stavove ili pak ponašanje. Valja naglasiti i to da su pojedinci s očitijim simptomima ujedno i više stigmatizirani. Nažalost, najveći problem leži u tome što zbog straha od stigmatizacije gotovo polovica onih koji osjećaju neke simptome psihičkih poteškoća ne odlučuje potražiti stručnu pomoć. Tako im se ne može na vrijeme pomoći, zbog čega se psihički problem samo komplicira i stvara težu kliničku sliku i nemogućnost prevencije problema. Zbog toga imamo sve više psihički nestabilnih pojedinaca koji u konačnici stvaraju i sve nestabilnije društvo.

Tri skupine stigmi

Iskustvo stigmatiziranja utječe na psihološku dobrobit pojedinca, na njegovo samopoštovanje, motivaciju, uspjeh i snalaženje u društvenim situacijama. Istraživanja pokazuju da čak i izolirano, kratkotrajno iskustvo stigmatiziranja može ostaviti dugoročne štetne posljedice, posebno na pojedince koji nemaju do kraja formiranu ličnost ili su zbog drugih čimbenika osjetljivi i ranjivi. Proces stigmatiziranja sadržava dvije komponente. Jedna od njih odnosi se na zaključak da se pojedinac po svojim karakteristikama bitno razlikuje od drugih, a druga se odnosi na dehumanizaciju, ponižavanje i degradiranje te osobe, čime se sprečava njezino društveno prihvaćanje i integracija u društvo. 

Stigme možemo podijeliti u tri glavne skupine. U prvu skupinu ubrajamo tjelesna odstupanja, primjerice invaliditet. Druga skupina odnosi se na karakterne osobine, npr. nezaposlenost, a treća na socijalna obilježja, kao što su rasa, religija ili spol. Druge podjele govore o diskreditirajućim stigmama, odnosno obilježjima koja su očita i vidljiva, naspram diskretnim stigmama koje nisu svima poznate. Isto tako, razlikujemo stigme koje zahvaćaju samo jedan aspekt osobe, npr. prekomjerna težina utječe samo na fizički izgled, ili pak one koje obuhvaćaju širok spektar osobina, među kojima se nalazi većina mentalnih bolesti, npr. osobe sa shizofrenijom. 

Žrtve stigmatizacije se zatvaraju u sebe, boje se potražiti pomoć i smatraju da nisu od nikakve koristi zajednici u kojoj žive/ Izvor: Pixabay

Zbog straha od stigmatizacije gotovo polovica onih koji osjećaju simptome psihičkih poteškoća ne odlučuje se potražiti stručnu pomoć

Posljedice stigmatiziranja ovisit će o tome koliko je obilježje temeljem kojega osobu možemo stigmatizirati vidljivo ili ne, koliko je ono trajno, koliko utječe na interakcije s drugim ljudima, podrijetlo tog obilježja, kao i to koliko nas drugi na temelju toga obilježja drže opasnima za druge i društvo jer nije isto, primjerice, imati zaraznu bolest ili disleksiju. Najčešće s obzirom na podrijetlo procjenjujemo koliko je osoba odgovorna i koliko može kontrolirati nepoželjno obilježje, temeljem čega će se oblikovati i naše reakcije, koje variraju od formiranja određenog mišljenja, doživljaja ugodnih ili neugodnih emocija te u konačnici ponašanja ili reakcije prema pripadniku određene ranjive skupine.

Nužnost edukacije

Stigmatiziranje samo po sebi ne donosi apsolutno nikakvu korist ni pojedincu ni društvu. Nažalost, strah od stigmatizacije stvara sve veći broj fizičkih i psihičkih oboljenja u društvu koja se prikrivaju kako bi takvi pojedinci ostali prihvaćeni i kako bi sudjelovali u društvenim aktivnostima. Činjenica je da je naše društvo katkad okrutno te da ne uzima u obzir životnu poziciju druge osobe. Koliko je god teško sebe staviti u tuđe cipele, toliko je jednostavno nekoga procijeniti samo na temelju neke vidljive karakteristike koja ne mora značiti ništa, a ujedno može predstavljati niz fizičkih i psihičkih problema te ono što je najvažnije – glasni vapaj za pomoć u nevolji i patnji koju osoba proživljava. Umjesto stigmatiziranja, potrebno je raditi na edukaciji i prepoznavanju ranjivih skupina društva od prvih godina života, a posebno u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi kako bi djeca i mladi, unatoč stavovima roditelja, mogli procijeniti koliko je takvo negativno usmjereno ponašanje prema nekoj skupini ljudi obostrano štetno.

Strah od stvarnog svijeta

Žrtve stigmatizacije nose se s brojnim problemima, a život im najviše otežava depresivnost i socijalna anksioznost. Strah od stigme raste iz godine u godinu, a manjak samopouzdanja i samopoštovanja rezultira sve kompliciranijim i ozbiljnijim mentalnim stanjima osobe. Umjesto pomoći koja im je potrebna, žrtve stigmatizacije zatvaraju se u sebe, boje se potražiti pomoć i misle da nisu ni od kakve koristi zajednici u kojoj žive. Teško im je pronaći smisao i boje se govoriti o svojim problemima. Sve veći broj žrtava stigmatizacije rezultira ranjenim društvom koje je trajno pogođeno problemom stigmatiziranja. Jedan otežavajući problem u ovim već dovoljno teškim okolnostima leži upravo u virtualizaciji društvenih kriterija. Strah od izlaska u stvarni svijet rezultira stvaranjem idealnog JA u nestvarnom, virtualnom svijetu koji je aktivan 0 – 24 sata i čije kritike dosežu mnogo dalje te ostaju dugotrajno zabilježene digitalnim tragovima naspram onih koje nam netko uputi uživo. U tom trenutku manji i rješivi problem poprima nove razmjere i postaje sve teži za rješavanje, dosegnuvši svoj vrhunac.