Život za drugoga

Pandemija koronavirusa pokazala nam je što se događa kad društvom zavlada strah. Da bismo sebe i druge zaštitili od bolesti, podvrgnuti smo raznim oblicima isključivanja: ne samo bolesni nego i oni koji bi tek mogli razviti simptome, moraju se izolirati; tisuće djece svakodnevno ne može u školu, odrasli ne mogu na posao, nitko se ne može družiti. U slučajevima strogog lockdowna izolirani smo doslovno svi jedni od drugih. 

Ne možemo u sjećanje ne prizvati gubu. Guba se spominje u Bibliji na brojnim mjestima – Bog je učinio da Mojsijeva ruka postane, kako piše, bijela kao snijeg – to jest gubava. I njegovu sestru Mirjam Bog je kaznio gubom. U Levitskom zakonu detaljno je opisano kako se svaki bolesnik mora pokazati Aronu koji bi ga pregledao i zaključio je li u pitanju guba. Ako bi Aron proglasio čovjeka bolesnim, on bi napustio zajednicu te je morao vikati: „Nečist!“ kako bi se moglo od njega pobjeći.

Moderni gubavci

To je bila prva karantena. Na taj način, izdvajanjem bolesnika, slijedeći biblijske upute, u srednjem vijeku u Europi je iskorijenjena kuga. Ta je metoda kasnije uspješno primijenjena i na kugu, bolest koja je u našoj imaginaciji zamijenila gubu – bolest koja se smatra Božjom kaznom. Potom su se tijekom povijesti širile razne druge zarazne bolesti koje su sijale strah, od tuberkuloze i side, do SARS-a, ebole i zika virusa današnjih dana; i dok se pošasti koronavirusa ipak nazire kraj, to ne znači da neće ostati u društvu gubavih i okuženih. Tko su moderni gubavci?

Moderni gubavci su svi oni koji su bez posla; dok oni zaposleni rade i napreduju, zarađuju i troše, oni nezaposleni stoje po strani, isključeni. Moderni gubavci su migranti; to su ljudi koji su suvišni u mjestu u kojem su se rodili, a kada dođu negdje drugdje, i ondje su suvišni. Moderni gubavci su stariji sugrađani, za koje se obitelji ne skrbe pa su smješteni po otužnim domovima gdje čekaju smrt. Djeca i žene koji trpe nasilje, a nitko im ne pomaže – zar nisu moderni gubavci? Ljudi kojima se trguje, koje se tjera na ropski rad ili prostituciju, danas i putem interneta – eto još modernih gubavaca. Nerođena djeca također su moderni gubavci. Društvene mreže pune su internetskih gubavaca, osamljenih ljudi koji bi željeli komunicirati s nekime, ali nisu popularni i nikog ne zanimaju. I konačno, sve su dublje ideološke podjele – gubavac postaje onaj koji ne misli poput nas. I tako svi na kraju pretvaramo jedni druge u gubavce, i sami postajemo gubavci.

Stvarna guba – kao i moderna korona, uostalom – teška je bolest, ali za nju ipak ima lijeka. Međutim, metaforička guba još je teža jer žive i zdrave ljude tjera u izolaciju i samoću. A razlog zbog kojeg su izolacija i samoća nepodnošljivi jednostavan je: osamljen čovjek teško nalazi smisao svojem životu. Austrijski psiholog Alfred Adler, učenik Sigmunda Freuda, u svojem je radu razgovarao s mnogima kako bi im pomogao. Zaključio je da svaki čovjek u sebi nosi određeno mišljenje o sebi i zadacima života, o tome kamo i kako mora njegov život teći. Sve što gledamo oko sebe spoznajemo samo onoliko koliko je to određeno našim svrhama. U svemu tražimo smisao. „Nijedno ljudsko biće ne može živjeti bez smisla“, kaže Adler. 

Promatrajući ljude i svijet, Adler je zaključio da postoje smisleniji i besmisleniji životi – da svaki čovjek ima neki svoj smisao, ali da nije svaki smisao jednako vrijedan. Tijelo je slabo, naš je položaj u svijetu nepouzdan, i zato je potrebno smisao staviti na čvrst temelj, kaže Adler. On je držao da smisao života svakog čovjeka treba odgovoriti na tri dužnosti. Prva je dužnost prema Zemlji na kojoj živimo; druga je dužnost prema velikoj obitelji ljudi kojoj pripadamo; treća je dužnost prema održanju života. Kako ću naći zanimanje da preživim na Zemlji? Kako ću naći mjesto među ljudima i s njima surađivati? Kako ću naći ljubav i stupiti u brak kako bi se život nastavio i nakon mene?

Ako ljudi ne nauče voljeti druge ljude, nestat će

Svaki smisao života mora odgovoriti na pitanje rada, pitanje društva i pitanje spolnosti, kaže Adler. On predočava dvoje ljudi. Jedan je nezadovoljan u ljubavi, u radu se ne trudi, kontakti s ljudima su mu tegobni. Za tu je osobu život težak i želi se začahuriti. A njemu nasuprot postavlja drugoga, koji živi u dubokoj ljubavi, postiže korisna ostvarenja i ima brojne kontakte sa svojim bližnjima. Za tog čovjeka, kaže Adler, živjeti znači zanimati se za bližnje, biti dio cjeline, dati doprinos dobrobiti čovječanstva u okviru svojih snaga.

Adler je vjerovao u trud i rad. „Što prvo radite kada učite plivati?“ pita Adler. „Radite pogreške, zar ne? I što se dogodi? Radite nove pogreške i kada ste napravili sve moguće pogreške a da se niste udavili – neke od njih i više puta – što otkrijete? Da možete plivati? E pa, život je isto kao učenje plivanja! Ne bojte se raditi pogreške, jer ne postoji nijedan drugi način da naučite kako živjeti! Oni koji su usmjereni na sebe, koji ne računaju na druge, promašili su smisao života – njihovi trijumfi samo njima nešto znače. Živjeti znači živjeti za opće dobro“, kaže Adler. U braku i ljubavi, ako se trudimo za dobro drugoga, i sami ćemo biti bolji. Ako se želimo razvijati u praznom prostoru, bit ćemo vlastoljubivi i nesnosni. I naše pretke nadživjela su djela koja su bila namijenjena zajednici: gradovi i sela, obrađena zemlja i željeznice, umjetnost i znanost. Oni koji su željeli iz života izvući samo nešto za sebe, zaboravljeni su.

Život za drugoga, to je cilj života, kaže Adler. No treba se potruditi. Velike ljubavi su rijetke kao što su rijetka i velika djela. Iako Adler nije govorio kao vjernik, nego kao znanstvenik – došao je na rub vjere. Ovako je rekao: „Postoji zakon koji kaže da čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. To bi trebalo biti prirodno čovječanstvu kao disanje ili uspravni hod – ali ako to ljudi ne nauče, nestat će.“

Bez duhovnog života

Na sličan je način razmišljao i jedan drugi Freudov učenik, švicarski psiholog Carl Gustav Jung, začetnik analitičke psihologije, za koga je središnje pitanje bilo individuacija. Junga je zanimalo kako čovjek, kroz životna iskustva i borbe, može postati zreo i cjelovit. Razgovarajući s ljudima srednje dobi, koji su već nešto bili postigli u životu – obrazovali se, ostvarili karijeru, osnovali obitelj – Jung je zaključio da se ljudi s godinama nađu u duhovnoj krizi i da im jedino može pomoći pronalazak smisla života. Jung je mislio da svatko od nas nosi određenu masku u društvu, već prema prilikama. Igramo ulogu oca, sina, majke, domaćice, profesora, službenice – i stalno mijenjamo te likove. Ali gdje je naš pravi ja? 

Pravi ja – koji se može usporediti s Logosom u kršćanstvu – cilj je kojem težimo u životu; a ometa nas nešto što je Jung zvao Sjenom, destruktivnom snagom koja napada, sputava i uništava čovjeka – usporediva s unutarnjim đavlom; Jung je smatrao da svaki čovjek želi naći sebe i biti vjeran svojem istinskom ja. U svojim brojnim razgovorima s pacijentima Jung je došao do zaključka da svi ljudi traže smisao života. Čovjek može biti imućan, imati obitelj, položaj u društvu – ali bez duhovnog života nikad neće naći mir, zaključio je Jung. Istina može zadovoljiti razum, ali ona nikad ne pokazuje smisao ljudskog života, koji duša obuhvaća i shvaća. Jung je oštro opisao današnjeg čovjeka: nema ljubav, nego samo spolnost; nema vjere, nego je samo zaslijepljen; nema nade jer mu je život razbio iluzije; nema znanja jer ne poznaje svoj smisao; svi žele biti shvaćeni, a ništa po čovjeka nije gore nego da bude potpuno shvaćen.

Jung je veliki um koji je razmišljanjem došao na prag vjere. „Ne vjerujem u Boga“, rekao je Jung: „Ja znam da Bog postoji.“ Jungov najvažniji uvid – da čovjek ne može živjeti bez smisla – isto je što je papa emeritus Benedikt XVI. napisao u svojem zadnjem članku: „Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle onda dolazi sve što jest? U svakom slučaju, nema duhovnog temelja; na neki je način jednostavno tu te nema ni kakav cilj ni kakav smisao, a tada nema mjerila dobra i zla; tada se samo može nametnuti ono što je jače; moć je tada jedino načelo; istina ne vrijedi, čak i nema istine. Samo ako stvari imaju duhovni temelj, ako su željene i mišljene – samo ako postoji Bog Stvoritelj koji je dobar i dobro želi – tada i čovjekov život može imati smisao.“

Ljekoviti zagrljaj

Jungovo shvaćanje bilo je vrlo duboko i zato ljude našeg doba, u kojem prevladava materijalizam i uvjerenje da znanost može odgovoriti na pitanja ljudske duše, on i dalje privlači kao mislilac. Da bismo se osvijestili, treba nam bol – i strah od Boga – rekao je Jung. A strahopoštovanje prema Bogu i problem patnje velike su biblijske teme. Adlerov zaključak da bližnjega treba voljeti kao samoga sebe pokazuje da razum nije protivan vjeri, niti da bi vjera bila smetnja razumu. Zato smo sigurni da i za društvenu gubu ima lijeka – zove se ljubav i milosrđe. Samo što mi isključene ne liječimo, mi ih protjerujemo i izoliramo; naš je odgovor podizanje barijera, čuvanje granica, odstranjivanje došljaka, ignoriranje neistomišljenika. A uvijek možemo potražiti društvene gubavce oko sebe. I sasvim ih lako možemo izliječiti. Zagrljajem.