Um izvan standarda

Erik Satie nije bio osobito vješt pijanist. Profesori na prestižnom pariškom konzervatoriju opisivali su ga kao potpuno neupadljiva studenta. No njegove glazbene vizije, koje će ga učiniti toliko slavnim i utjecajnim, ionako se nisu oslanjale na virtuoznost. Raskinuvši s tradicijom, Satie je zazirao od teatralnih manifestacija romantizma pa je u skladu s vlastitom neprilagođenošću prezirao većinu društvenih konvencija svojega doba. Sakupljao je kišobrane, odijevao se u ista siva baršunasta odijela, a mlađi naraštaji skladatelja idolizirali su ga u istoj mjeri u kojoj su ga kritičari ismijavali. Zapravo, kao atipičan izdanak 19. stoljeća, Satie je „u mnogim vidovima bio prva zvijezda alternativne glazbe“.

Sanja Aguila-Muñoz, stručnjakinja iz Nastavno-kliničkog centra Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta/ Izvor: privatna arhiva

Veliki stvaralački potencijal

O svemu tome piše američki glazbeni kritičar Roni Sarig koji ga je uvrstio u prikladno naslovljenu knjigu Tajna povijest rocka. Rocka? To doista nikoga ne bi trebalo čuditi – samotna ljepota Satiejeve rane klavirske glazbe,uključujući harmonijske i druge inovacije, uistinu je ostavila neizbrisiv trag na evolucijskoj mapi nekih rock podžanrova i ambijentalnih elektroničkih formi. 

No Satiejeve stilske inovacije i neobičnosti, tvrde recentne studije, nisu bile rezultat slučajnosti ili neke ekscentrične geste. One su proizlazile iz skladateljeve temeljne mentalne konstitucije. U članku Asperger i glazbena kreativnost – slučaj Erika Satieja, Catherine Fung s odjela za eksperimentalnu psihologiju Oxfordskog sveučilišta zaključuje: „Mnoge značajke Satiejeve osobnosti, kao što su sklonost perfekcionizmu, upornost, prijezir prema konvencionalnom i povišena osjećajnost, ukazuju na umjetnikovu povezanost s Aspergerovim sindromom.“ 

Dakako, Satiejev slučaj nije jedini. Evolucija popularne glazbe upućuje na činjenicu da su neki iznimni kreativni dosezi barem djelomice proizlazili iz sličnih okolnosti, bez obzira na to je li riječ o Aspergerovu sindromu ili o nekom drugom stanju iz spektra autizma. Manjak socijalne uklopljenosti i neuobičajen tip kreativnosti dobili su, u nekim slučajevima, i naknadno, svoje znanstveno pojašnjenje.

Sklonost perfekcionizmu, upornost, prijezir prema konvencionalnom i povišena osjećajnost ukazuju na Aspergerov sindrom umjetnika

Alfred Éric Leslie Satie (1866-1925), avangardni francuski skladatelj i pijanist/ Izvor: Wikimedia Commons

Aspergerov sindrom nije bolest; riječ je o stanju koje se opisuje kao razvojni poremećaj iz spektra autizma, čija je glavna karakteristika nesposobnost razumijevanja kako adekvatno funkcionirati u društvu. Zahvaćenim osobama nedostaje razumijevanje, procesuiranje i opisivanje vlastitih i tuđih emocija, sposobnost združene pažnje te mogućnost da budu potpuno svjesni okolnosti koje ih okružuju u nekom trenutku.Naziv je dobio poaustrijskom pedijatru Hansu Aspergeru koji je primijetio da osobe s tim tipom poremećaja općenito nemaju zastoj u govornom i kognitivnom razvoju. Mnogi primjeri u kontekstu popularne glazbe i svih njezinih podžanrovskih pritoka pokazuju da takve osobnosti nisu samo visoko funkcionirajuće nego i obdarene iznadprosječnim stvaralačkim potencijalom. Od rođenja razmišljaju i djeluju u skladu sa svojim, a ne društvenim pravilima. 

Usamljenost i neshvaćenost

Svatko tko je prisustvovao nastupu Davida Byrnea, s Talking Headsima ili solo, mogao je uočiti posebnost njegovih scenskih kretnji i podjednako unikatnu koncertnu dinamiku koja se savršeno uklapa u glazbu – intelektualno poticajnu sintezu art-rocka, post-punka i svjetske etničke baštine. 

David Byrne, inovativni novovalni glazbenik/ Snimio Ron Baker, Wikimedia Commons

Byrne je objavio i poticajnu knjigu How Music Works u kojoj tvrdi da glazba, više od drugih umjetničkih formi, sadržava jaku ovisničku, opsesivnu dimenziju. U začecima karijere bio se prisiljen suočiti s vlastitom sramežljivošću pa su se „ljudi mogli zapitati što uopće jedan introvert izvodi radeći spektakl od sebe na pozornici.“ No Byrne uskoro shvaća da je glazba savršeni način uspostavljanja komunikacije s okolinom. „Nekoliko godina kasnije“, pojašnjava, „dijagnosticirao sam si blaži oblik Aspergerovog sindroma. Skočiti u publiku kako bih učinio nešto krajnje izražajno, a zatim se zavući u mišju rupu, činilo mi se nekako normalnim...“

Takve neurokognitivno drukčije osobnosti teže se snalaze u našem svijetu, organiziranom na načelima strogo kodiranog govornog jezika. Stoga se ljudi poput Byrnea mnogo bolje snalaze u jeziku glazbe koji širom otvara prostor slobodnijim, različitim, fluidnijim tipovima komunikacije. Glazba postaje jedino sredstvo s pomoću kojeg se moguće nositi s tjeskobom izazvanom kaotičnim vanjskim svijetom. Byrneovu prirodnu ulogu antropologa s Marsa, s odmaknutim pogledom na ljudske odnose u tom je smislu posve lako objasniti. 

Skočiti u publiku, a zatim se zavući u mišju rupu – tako Aspergerov sindrom opisuje David Byrne

Iako je nešto mlađi od osnivača Talking Headsa, Gary Numan je na scenu stupio u isto vrijeme, u jeku punk revolucije, najprije u sklopu postave sastava Tubeway Army, a potom – nakon albuma Replicas iz 1979. – kao samostalni autor i pjevač. Njegove stilizirano hladne, distopijske vizije i androgini, bowiejevski stav i imidž pop pjevača iz SF-filmova savršeno su se uklopili u britansko post-novovalno razdoblje, a najuspješnije Numanove skladbe kao što su Cars i (još više) Are 'Friends' Electric? savršeno odražavaju prirodu njegove autsajderske pozicije. Potonja pjesma uspela se do vrha otočke top ljestvice, a mnogo godina poslije autor će novinaru Guardiana dati detaljnije pojašnjenje: „Sve moje rane pjesme govore o osjećaju osamljenosti i neshvaćenosti. U tinejdžerskoj dobi slali su me dječjim psihijatrima i pokušali me liječiti. Imam Aspergerov sindrom i svijet sam promatrao drukčijim pogledom.“ 

Marty Balin koji je slavu stekao u sastavu Jefferson Airplane/ Izvor: Wikimedia Commons

Većina glazbenika s Aspergerom ili bilo kojim drugim oblikom autizma, ima poteškoća u svakodnevnoj konverzaciji. Svaki razgovor, kako tvrdi profesor etnomuzikologije Michael Bakan, neprekidno zahtijeva „neku vrstu modulacije kako bi jedan sugovornik mogao zadovoljiti očekivanja onog drugog. Autističnim osobama nije toliko problem u jeziku koliko u prepreci koju u jezičnoj razmjeni nameću društvene paradigme.“ Budući da te paradigme otežavaju komunikaciju osoba s poremećajem iz autističnog spektra, oni uranjaju u glazbeni medij koji im omogućuje neku novu elokventnost.

Svijet bi bio siromašan

To je mnogo puta na vlastitoj koži osjetio i Dave Greenfield, klavijaturist The Stranglersa koji je lani preminuo od posljedica zaraze koronavirusom. Njegovo skladateljsko umijeće grupi je 1982. donijelo veliki hit Golden Brown, s prepoznatljivim motivom na jednom posve ne-rokerskom instrumentu: čembalu. „Uvijek smo znali da je poseban, samo nismo shvaćali koliko je poseban. Postoji naziv za to: visokofunkcionirajući autizam“, kazao je basist sastava, Jean-Jacques Burnel. Greenfieldov manjak komunikacijskih vještina ilustrira anegdota s nekog vjenčanja na koje je došao odjeven u kožnu avijatičarsku jaknu. Kada ga je neki pripiti gost zajedljivo upitao Gdje si ostavio svoj prokleti Spitfire? klavijaturist je posve ozbiljno stao objašnjavati da on taj avion nema, ali ga ima njegov prijatelj kojeg „kasnije možemo posjetiti“, ulazeći pritom u najsitnije detalje...

Dave Greenfield na koncertu The Stranglersa u dvorani Olympia u Parizu/ Izvor: Wikimedia Commons

Specifičan zvuk Greenfieldovih orgulja i sklonost posebnom kreativnom vokabularu The Stranglerse je, ne slučajno, odvajao od ostatka britanske punk scene. A upravo je, valja ponoviti, različitost ključni pojam u svakom pokušaju analize ponašanja Greenfielda, Byrnea, Satieja... Ili pak Martyja Balina, osnivača i suautora u kalifornijskoj grupi Jefferson Airplane. I dakako, autora jedne od najsenzibilnijih balada iz razdoblja rane rock-psihodelije, Comin' Back To Me. 

Svi ti glazbenici, umjetnici – i mnogi drugi, manje ili više poznati koje nismo spomenuli – posjeduju neku vrstu specijalističkog uma, koji djeluje izvan svih ili većine društvenih standarda. A bez njih bi, kako podsjeća jedan Greenfieldov kolega i glazbenik, „svijet zaista bio mnogo siromašnije mjesto“.

Sanja Aguila-Muñoz, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Zaštićen svijet

Usredotočenost na detalje, ponavljajući obrasci ponašanja, izražena sposobnost koncentracije i posvećenost odabranoj aktivnosti ili predmetu zanimanja – s ključnim manifestacijama stanja iz spektra autizma svakodnevno se u svojem radu s najmlađima susreće edukacijska rehabilitatorica Sanja Aguila-Muñoz, zaposlena u Nastavno-kliničkom centru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. „Ako intenzivna fokusiranost na određenu aktivnost, što ja nazivam sedmim čulom, postane ometajući čimbenik, tada govorimo o Aspergerovu sindromu. A ako je fokus na glazbi, roditelji već u najranijoj dobi primjećuju neobično izražen djetetov smisao za ritam, takt, melodiju; ono savršeno pamti svaki detalj pojedine skladbe. I to u dobi kad roditelji još nisu ni svjesni o čemu je riječ,“ tvrdi Sanja Aguila-Muñoz. 

Aguila-Muñoz kaže da se dio takve nadarene djece odmah upisuje u glazbenu školu, dok se neki glazbom nastavljaju baviti samostalno, izvan edukacijskih institucija. „U obje skupine mnogo je nadarenih i kreativnih pojedinaca, ali mislim da će prije samouka djeca, a ne ona formalno educirana, završiti kao rock zvijezde; naime, školski program u tom razdoblju donosi skup rigidnih pravila kojih se oni nastoje držati.“ Općenito, posebni interesi djece s Aspergerovim sindromom, pa i glazba među njima, njihova su niša, njihov „zaštićeni prostor unutar kojeg se osjećaju sigurnima. Ako je glazba u pitanju, potpuno joj se prepuštaju i obično iz takvih okolnosti situacije može nastati nešto kreativno. U djece s Aspergerovim sindromom treba uvijek znati da glazba nije tek nešto usputno. Naiđu li u kasnijim etapama razvoja na neke složenije mentalne probleme, uvijek se mogu povući u svoj zaštićeni, sigurniji svijet, i tako možda lakše nadvladati teškoće“.