Nevidljivi poremećaj

Premda definicija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo mucanje prepoznaje kao „poremećaj govora u kojem je njegov normalan tijek prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem glasova, slogova ili riječi, ili osoba ne može početi izgovarati riječ,“ a prvi zapisi o mucanju potječu još iz drevnog Egipta te je ono kao fenomen zaokupljalo pozornost znanstvenika još od osvita povijesti, koncizne i na sve poremećajem zahvaćene individue primjenjive definicije još uvijek nema. Razlozi toga leže kako u visokoj individualiziranosti poremećaja tako i u interesu koji su za nj kroz povijest pokazivale različite uže specijalnosti, pritom najčešće do pronalazaka dolazeći surađujući samo u okvirima svojeg znanstvenog polja. Unatoč tome što se s mucanjem danas nosi otprilike 1% ukupnog svjetskog stanovništva, pri čemu muškarce pogađa češće nego žene, dok se žene u odrasloj dobi s njime teže nose, mucanje je i danas obavijeno snažnom društvenom stigmom.

Začarani krug

Kako nam objašnjava Ana Leko Krhen, pročelnica Odsjeka za logopediju i suradnica Logopedskog kabineta Nastavno-kliničkog centra Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, takvom ponašanju uzrok možemo tražiti i u „nevidljivosti poremećaja“. „Znanstveno je istraživanje potvrdilo da će ispitanici prema osobama s invaliditetom osjećati veću razinu empatije jer, prema njihovu shvaćanju, one na svoj invaliditet nisu mogle utjecati, dok će prema osobama s poremećajima u ponašanju ili osobama koje mucaju češće osjetiti zazor jer one svoj poremećaj mogu kontrolirati, ali ne žele ili ne znaju.“

Ana Leko Krhen, pročelnica Odsjeka za logopediju i suradnica Logopedskog kabineta Nastavno-kliničkog centra Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta

Autostigmatizacija nastaje zbog nerazumijevanja kojem su osobe koje mucaju izložene od najranijeg životnog razdoblja

Mucanje u tome nije izolirano, ali je posebno stoga što su govorne netečnosti prepoznate od većine slušatelja tek vrh ledenog brijega. „Ispod površine krije se mnogo veći dio, mnoge emocije, od straha, srama, anksioznosti, napadaja panike… To je kao začarani krug. Jednom krenete mucati i uvijek očekujete kada će vam se to opet dogoditi i u tom nastojanju da ne mucate, vrlo često ponovno počnete zamuckivati.“ Zato mnoge osobe koje mucaju ističu kako bi radije bile suočene s nekim vidljivim, ali trajnim invaliditetom, a ne s poremećajem oscilirajuće manifestacije. Zato osoba često niti nakon uspješne terapije ne može neopterećeno uživati u razdoblju tečnosti jer postoji strah od povratka mucanja što, govori Ana Leko Krhen, može biti vrlo frustrirajuće. 

No neusporedivo je to s frustracijom izazvanom društvenim nerazumijevanjem. Počevši od slučajnog ili namjernog nazivanja osoba koje mucaju „mucavcima“, što je stručno (a trebao bi biti i društveno) prihvatljiv termin, do društvenog vjerovanja kako su takve osobe snižene inteligencije. „Nažalost, to su pokazala i istraživanja. Okolina često na osobe koje mucaju, kao i na gluhe i nagluhe osobe, gleda kao na manje inteligentne. Faze tečnosti i netečnosti okolinu dovode u zabludu pa se vrlo često misli da osoba svojim poremećajem manipulira.“ Posebno je to izraženo u školskoj, najosjetljivijoj dobi, a Ana Leko Krhen svoje riječi oprimjeruje situacijom u kojoj nastavnik vidi kako dijete na hodniku normalno komunicira s drugom djecom, a prozvano na satu zamuckuje. „Nastavnici potom često zaključuju da učenik nije naučio gradivo i stoga zamuckuje, a dijete, kako bi se poštedjelo učeničkog zadirkivanja i nastavničkog nerazumijevanja, radije kaže da, iako zapravo zna, ne zna odgovor na postavljeno pitanje i često se dogodi da cijelu prvu godinu u novoj sredini provede ne progovorivši niti riječi.“

Podizanje svijesti

Mucanje snažno utječe i na djetetov odabir budućeg zanimanja. Ana Leko Krhen navodi primjer iz prakse, mladog medicinskog laboranta koji je želio postati učitelj, ali se zbog mucanja odlučio za rad smanjenog ljudskog kontakta. „Osobe koje mucaju najčešće biraju fakultete za koje nije nužan govor. Jednom će, u budućnosti, odabrati i slično radno mjesto, a istraživanja su pokazala da će većina osoba koje mucaju zbog toga izbjegavati priliku za napredovanje, neće se javiti na neke natječaje za posao ili neke interne natječaje unutar kompanije.“ Takav oblik svojevrsne autostigmatizacije javlja se zbog nerazumijevanja kojem su osobe koje mucaju izložene od najranijeg života i nastavak je poteškoća na kakve nailaze u sklapanju vršnjačkih prijateljstava, ostvarivanju romantičnih odnosa i, naposljetku, stupanju u brak. „Mucanje se zapravo reflektira i na roditelje, braću i sestre osobe koja muca te tako utječe i na dinamiku odnosa unutar obitelji“, naglašava naša sugovornica, dodajući kako mucanje time prerasta i u društveni problem. „Katkad se događa da dijete drugom djetetu pokušava nešto reći, ovo ga stane zadirkivati, izbije tučnjava i eto poremećaja u ponašanju. Uvijek valja razmišljati o tome zašto dolazi do poremećaja. Valja podizati svijest, i kod nastavnika i kod okoline, valja ih konstantno educirati.“

Na osobe koje mucaju, kao i na gluhe i nagluhe osobe, okolina često gleda kao na manje inteligentne

„U djetetovu je terapiju uvijek uključen i roditelj, educiramo ga kako prilagoditi komunikaciju djetetu, a postoje i brošure koje dijelimo roditeljima i logopedima, a dostupne su i na stranicama našeg Nastavno-kliničkog centra. Kontaktiraju nas i neki nastavnici, a logopedi u školama također ih obučavaju kako se odnositi prema djetetu s govornim poteškoćama u tinejdžerskoj dobi. Naravno, bilo bi dobro da postoji više okruglih stolova ili specijaliziranih emisija“, ali puno je, dodaje, i na lokalnoj upravi i samoupravi. Naime, govoreći o problemima tretiranja govornih poremećaja, često se ističe nedostatak logopeda, no Ana Leko Krhen drži da to nije uvijek slučaj. „Na našem se fakultetu godišnje upisuje 50 studenata logopedije, od ove godine program postoji i u Rijeci koja upisuje još 30 studenata, no pitanje je kako su oni raspoređeni. Problem je centralizacija, svi žele raditi u Zagrebu pa bi lokalne uprave trebale učiniti nešto da studente motiviraju za studij, ali i za povratak.“ 

Jer u gradovima nedostatak logopeda i nije toliko izražen, ali u mjestima poznatim pod popularnim i kolektivnim nazivom „malih sredina“ njihov se nedostatak itekako osjeti, a još je uvijek prisutan i osjećaj srama zbog govorne poteškoće, napose mucanja. A suprotno opće prihvaćenom uvjerenju, za početak logopedske terapije nikad nije prerano. „Važno je znati da se većina mucanja javlja oko treće godine života jer tada i djetetov fond riječi raste, a motorički dio govornog aparata još nije potpuno razvijen. Iako se u većini slučajeva takvo mucanje i povuče, bilo bi dobro javiti se logopedu, posebno ako mucanje već postoji u obiteljskoj anamnezi. Samo u djece predškolske dobi možemo govoriti o potpunom otklanjanju mucanja. Od školske dobi ne možemo sa sigurnošću govoriti da ga možemo posve otkloniti. Možemo ga ublažiti i učiniti tečnim, čime osobi olakšavamo i ona automatski nije pod stresom, što znači da i terapija u odrasloj dobi može biti uspješna. Pomognete li osobi da se bolje nosi s emocijama, da ne izbjegava socijalne kontakte, da ne prilagođava svoju svakodnevnu komunikaciju mucanju, nego da s njim živi, učinili ste mnogo. Pomognete li osobi da ona svoje mucanje prihvati i da joj ono toliko ne smeta, možemo govoriti o uspješnoj terapiji. Jer najvažnije je da osoba prihvati svoje mucanje.“ 

Pozitivan primjer

Kao pozitivan primjer ističe pokojnog guvernera Hrvatske narodne banke, Željka Rohatinskog, koji je unatoč mucanju u kriznim situacijama gotovo svakodnevno istupao u medijima i izvješćivao javnost o tečaju kune. „Mnogi su se pitali zašto on to radi i zašto ne pošalje nekoga da govori umjesto njega, no on je svoje poruke sasvim dobro prenosio. Ne zaboravimo, uostalom, da je u jednom navratu izabran i za komunikatora godine.“ 

Važna je to i pozitivna poruka koju moramo prenositi, kao i neprestano podsjećati na načine kako pristupiti osobi koja muca i kako objema stranama olakšati komunikaciju. Ana Leko Krhen za kraj kaže da je izrazito važno osobi koja muca dopustiti da sama iznese misao. „Rečenice poput 'smiri se', 'skoncentriraj se' ili 'dobro razmisli što ćeš reći' mogu imati posve suprotan učinak jer osoba koja rečenicu izgovara vrlo dobro zna što će reći, ali to ne može učiniti tečno.“ Stoga je u razgovoru s osobom koja muca potrebno govoriti bez žurbe, ali ne pretjerano sporo i na isti način i njoj dati vremena. Važno je, također, osobi dati do znanja da slušate što govori, a ne kako to čini, a posebno valja imati na umu da osobama koje mucaju dodatan stres stvara telefonski razgovor. Stoga, pritisnete li zelenu tipku na mobilnom telefonu i ne čujete ništa, ne prekidajte vezu, nego strpljivo pričekajte. I ne zaboravite to niti nakon 22. listopada. 

Teško do promjene

Nerazumijevanje ljudi koji mucaju nije samo hrvatski problem. Još je 1998. liga europskih društava okupljenih oko govornih poremećaja prepoznala potrebu i serijom predavanja održanih u listopadu započela s podizanjem svijesti o mucanju. Inicijativa je uskoro koncentrirana na 22. listopada, a od 2013. toga se datuma i u Hrvatskoj obilježava Međunarodni dan podizanja svijesti o mucanju. Posljednjih nekoliko godina održavaju se predavanja, a obojivši gradske fontane tirkiznom bojom, podršku je izrazio i Grad Zagreb. No je li to dovoljno? Jedan dan, svakome je jasno, ne može donijeti promjenu.