Vodič kroz sliku

Nataša Jovičić, povjesničarka umjetnosti

Snimio Darko jelinek/PIXELL

Povjesničarka umjetnosti Nataša Jovi­čić u svijetu je poznata kao autorica me­todologije kako slijepi mogu vidjeti sliku, o čemu je napisala knjigu Povijest umjetnosti za slijepe i slabovidne osobe, multisenzorni vodič kroz dodir i zvuk.

 Kako ste došli na ideju da slijepima omogućite viđenje slike?

Projektu sam pristupila iz znatiželje, ali vođena istinskom željom da pomognem slijepom prijatelju doživjeti slikarstvo. Skulpturu slijepa osoba može opipati, osjetiti oblike, ali kako „dodirnuti” sliku? 

 Je li knjiga ponajprije djelo prakse?

Zanimanje za život slijepih, za njihovo kre­­tanje s pomoću štapa ili psa vodiča, po­tak­nulo me na proučavanje Brailleeovog pisma pa sam u SAD-u uz studij završila i Hadley School for the Blind. Ta su saznanja izmijenila moju percepciju koja je dotada bila ograničena na vjerovanje da je ono što vidim upravo to što vidim. 

 ‘Slijepe osobe imaju drukčiju predodžbu o stvarima, pojavama i prostoru oko sebe’

 Taj interes potaknuo je i jedan vaš slijepi prijatelj?

Moj prijatelj Ivica, danas magistar psiho­lo­­gije, tijekom srednje škole suočavao se s nizom poteškoća prilikom savladavanja li­kovne umjetnosti. Proveli smo dosta vreme­na razgovarajući o slikama. U takvim raz­govorima s njim uvijek je bilo potrebno cjelinu nekog događaja ili slike opisivati s puno detalja. Zbog toga je razgovor s njim često bio sličan satu anatomije. 

 Sjećate li se trenutka kada ste odlučili nešto poduzeti kako biste mu olakšali?

Prijelomni trenutak za mene bio je kad je Ivica rekao: „Sve bih dao da vidim Mona Lisu.” Tada se u meni javila želja da svoj poziv povjesničarke umjetnosti usmjerim prema traženju odgovora na Ivičino ču­des­no pitanje. Potraga je trajala više od deset godina. 

 Toliko?

Kako bih se što više približila načinu na koji slijepe osobe promatraju svijet, morala sam savladati novu semantiku i naratologiju. Slijepe osobe imaju drukčiju predodžbu o stvarima, pojavama i prostoru oko sebe pa drukčije doživljavaju i umjetnička djela. U međuprostoru tih dvaju is­kustava, morala sam postati videća osoba koja je slijepa. 

 Nimalo lak posao.

Za to vrijeme posjetila sam galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe, taktilne galerije Louvre u Parizu, Tate Modern, Victoria i Albert Museum u Londonu, Ritma­hyer institut u Trstu, Nacionalni muzej Finske, Nacionalni muzej Rumunjske i Gu­ggenheim u New Yorku.

 Osim posjeta, jeste li se u tim muzejima s nekim konzultirali?

Da. Stručne sastanke održavala sam u Pa­rizu u muzejima koji se bave temom, ali imaju i ozbiljan edukativni program za slijepe i slabovidne osobe. Gotovo u svim muzejima likovno se djelo najčešće interpretira uz pomoć tehnike reljefa. Unatoč tim saznanjima, moja je želja bila ostati u ishodišnom mediju, mediju slikarstva – crteža na papiru. U plohi.

 Zašto?

Shvatila sam da „slika slike” mora biti taktilni dijagram, kakve sam poznavala od ranije. Geografske karte, slikovnice za djecu, matematički grafikoni otiskuju se kao taktilni dijagrami koji služe za poučavanje. Crteži se pretvaraju u taktilne dijagrame uz pomoć stroja koji od crnih elemenata otisnutih na papiru izrađuje ispupčenja. Proces izrade prati slijepa osoba koja pro­vjerava jesu li dijagrami dovoljno čitljivi. Ako su izbočenja preniska, slijepa osoba ih ne osjeća, a ako su previsoka, smetaju dodiru i prsti ne mogu dešifrirati taj trag.

 Jesu li o tome postojala kakva istraživa­nja u svijetu?

Nisu. To je moja vlastita metodologija.

 Pročitao sam da ste se pripremali i tako što ste napravili likovne analize i stručne obrade deset slikarskih remek-djela hrvatske i svjetske kulturne baštine na hrvatskom i engleskom jeziku. U čemu se sastojao taj vaš rad?

Na početku sam odabrala meni najdražu sliku hrvatske moderne umjetnosti, Auto­portret sa psom Miroslava Kraljevića. Analizirala sam tu sliku vrlo detaljno – opisala sam kompoziciju, sve elemente forme, liniju, plohu i detalje u slici. Imala sam na umu da se obraćam slijepoj osobi pa sam u slici tražila detalje za koje sam držala da ih treba povećati. Detalji čine cjelinu i njihovim opisivanjem dolazimo do razumijevanja cjeline slike.

 Je li to dovoljno za slijepu ili slabovidnu osobu?

Nije dovoljno. Do takve interpretacije mora se doći zajednički, na temelju timskog rada slijepe i videće osobe. Kada je slika bila ispričana, kada sam ispričala sve elemente slike, zamolila sam svojeg slijepog prijatelja, recenzenta, da odglumi tekst, to jest da sjedne onako kako je to Kraljević naslikao na slici. Tek kada je prema opisu slike Ivica to točno učinio, znala sam da smo na pravom putu.

 Što je još trebalo uraditi?

Poslije toga bilo je potrebno opis pretočiti u „sliku slike”, u taktilni dijagram. Prema mojoj analizi i reprodukciji originala to je učinila povjesničarka umjetnosti i crtačica Zrinka Ostović – ona je izradila crtež koji opisuje kompoziciju, liniju, plohu i formu. No ubrzo smo zaključili da jedan crtež nije dovoljan za potpuno razumijevanje slike, nego da treba, kao u filmu, zumirati važne detalje i njih pokazati u zasebnim taktilnim dijagramima. 

 Kako ste to učinili?

Nije bilo lako. Najveći mi je izazov bio pre­zentirati boje unutar crno-bijelog taktilnog dijagrama. 

 ‘Detalji čine cjelinu i njihovim opisivanjem dolazimo do razumijevanja cjeline slike’

 Slijepi vide boje?

Ivica nije prestajao inzistirati da uključimo i boje, iako se meni isprva činilo da je ta dimenzija slijepima nedokučiva.

 Kako slijepi vide boje i kako ih razlikuju? Kako ste im predočili nijanse boja?

To sam napravila tako što sam svakoj boji u slici pridružila određenu teksturu i to pokazala na zasebnom dijagramu. Tako sam osmislila paletu boja koju koristim u svakoj svojoj interpretaciji, osim za apstraktno djelo, na primjer Pollockovo, gdje je potreban koji trik i malo mašte.

 Morali ste biti kreativni.

Možda je točnije reći – dosjetljiva. No kada se tako precizno izrađeni taktilni dijagrami pokažu slijepoj osobi, ona bez audio­vodstva neće znati što oni prikazuju.

 Potreban je audiovodič?

Da. Potreban je audiovodič, sličan GPS teh­­nologiji, koji slijepu osobu vodi od toč­ke A do točke B, od gornjeg do donjeg ruba slike, od desne strane na lijevu, odozgo prema dolje. Moje audiovodstvo daje točne upute gdje treba položiti ruku na taktilnom dijagramu, kako se kretati kroz sliku, koliko centimetara ulijevo ili prema dolje i slično. Dakle, slijepa osoba obavlja dvije radnje istodobno: pažljivo sluša audiovodstvo i rukom dodiruje taktilni dijagram. Tek tada u mislima može stvoriti predodžbu slike koju proučava.

 Audiovodič mora biti sugestivan.

Jako. Čitanje analiza umjetničkih djela za audiovodstvo povjerila sam na početku svojega rada gospođi Helgi Vlahović, koja je i sama povjesničarka umjetnosti. Kvali­teta njezine interpretacije bila je u postizanju prave mjere između čitanog teksta i intervala potrebnih za njegovo razumije­vanje. Daljnja čitanja bila su u rukama radio voditeljice Ane Marije Štorge, a djelo Ranjeni anđeo Huga Simberga, koje se nala­zi u Nacionalnoj galeriji u Finskoj vrhun­ski je interpretirala Alma Prica.

 Rezultat vašega istraživanja potvrđen je i otvaranjem Taktilne galerije u Zagrebu i tiskanjem knjige.

Da, u lipnju 2009. u Zagrebu je otvorena prva Taktilna galerija. U njoj je, kako sam vam ispričala, prvi put primijenjena metoda s pomoću koje su slijepim i slabovidnim osobama predstavljena remek-djela modernog slikarstva. Od tada su se u Modernoj galeriji u Zagrebu svaka četiri mjeseca izmjenjivale izložbe za slijepe osobe. Rezultati projekta Taktilne galerije potaknuli su me na objavljivanje knjige. 

 Je li vaša metoda prihvaćena i priznata u svijetu?

O svojoj metodologiji održala sam predavanja u SAD-u i u Europi. Izlagala sam djela objavljena u knjizi u Ljubljani, Helsinki­ju, Brežicama, Bukureštu, Londonu. Za izum, to jest radi nove metodologije objaš­njavanja slikarskog djela slijepim osobama s područja kulture, uručeno mi je ugledno odličje Danica s likom Nikole Tesle koje dodjeljuje predsjednik Republike Hrvatske. Veliki uspjeh za mene je bila i pre­zentacija djela Ede Murtića u Svjetskom centru za izume u Ženevi.

 Jeste li zadovoljni brigom i tretmanom slijepih i marginaliziranih skupina u Hrvatskoj?

Oduvijek držim da kulturno nasljeđe mora biti dostupno svima, uključujući i sve slijepe osobe. Vjerujem da moja knjiga, kao i projekt Taktilne galerije Moderne galerije u Zagrebu, može biti poticaj za kreativ­ni rad, jačanje samosvijesti i smanjenje osjećaja isključenosti slijepih osoba. Isto­dobno se pu­tem tog projekta šira javnost upoznaje s pravima manjina i važnosti suz­bijanja ne­gativnih stereotipa. Ovaj je projekt potvrdio da slijepe osobe mogu vidjeti sliku, kao i videće osobe, samo s pomo­ću drugih osjetilnih razina. Sretna sam da je zanima­nje za moj rad od 2009. pa do vašeg poziva i dalje velik. Vjerujem da je tomu razlog što ima pojedinaca koji se bave osobama s drukčijim potrebama pa se time i senzibilizira šira zajednica. Moja knjiga jest knjiga za slušanje i dodirivanje. Ovaj intervju započela sam pitanjem kako dodirnuti sliku, a završit ću pitanjem kako ju poslušati.

Reprezentativna djela

Knjiga i moje slike prilagođene slije­pim osobama prihvaćene su u svijetu. U knjizi sam obradila deset kapital­nih djela iz razdoblja renesanse, baroka, mani­riz­ma, klasicizma i moderne umjet­nos­ti. U izbor su uključena djela iz zbirki National Gallery u Londonu, Musee d’Or­say u Parizu, Pinacotece di Brera u Milanu, Nasjonalgalleriet u Oslu, Nacio­nal­ne galerije Finske – Ateneum i Mo­derne galerije u Zagrebu. To su Mrtvi Krist (1480–1490) autora Mantegne; Veče­ra u Emausu iz 1601. od Caravaggia; Spavaća soba u Arlesu (1888) Vincenta van Gogha; Krik (1893) Edvarda Muncha; Ranjeni anđeo (1903) Huga Simberga; Autoportret sa psom (1913) Miroslava Kraljevića; Majka i dijete (1908) Josipa Račića; Kiša (1918) Milana Steinera; Crtač (1940) Lea Juneka i Highway (1952) Ede Murtića.