Inkluzija 21

Inkluzija

KIPARSTVO

Stvaralačko unutarnje oko

Martin Labaš

Sanja Fališevac, unatoč potpunom gubitku vida i velikom oštećenju sluha, stvara vrijedan i originalan likovni svijet

Sanja Fališevac zagrebačka je umjetni­ca koja je potpuno slijepa i gotovo potpuno gluha. S nama je komunicirala uz pomoć asistentice Martine Domanovac, povjesničarke umjetnosti koja je posljednje dvije i pol godine svakodnevno uz nju, koja Sanji Fališevac izgovoreno prenosi ispisivanjem riječi i fraza na njezin dlan. Vid je sustavno počela gubiti u djetinjstvu, a slijepa je od 14. godine. Nakon dija­gnoze glaukoma, počela se sustavno pripremati za život bez jednog osjetila, no nakon eks­pe­rimentalne terapije i neuspješne opera­cije, počela je gubiti i sluh. Oko 18. godine života oštećenje se zaustavilo te Sanja Fali­ševac može čuti vlastiti glas, ali ne dovolj­no da bi to iskoristila za komunikaciju, već tako nadzire okruženje.

Sanja Fališevac (desno) predstavlja svoje skulpture na uličnom festivalu u Zagrebu/ Sve snimke: privatna arhiva

Društveni kontakti

 Sanja Fališevac rođena je 1965. u Požegi, kao prvo od dvoje djece u obitelji. U školu je krenula kao standardna učenica u rodnom gradu, a nakon dva razreda prelazi u Zagreb, gdje osnovno obrazova­nje završava u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. U zagrebačkoj Školi za primijenje­ne umjetnosti i dizajn pohađala je smjer Kera­mika i tehnike tkanja. Željela je studira­ti na Akademiji likovnih umjetnosti, za koju se i pripremala pod mentorstvom aka­demskog kipara Želimira Janeša, no zbog tadašnjih ograničenja tehnologije, nepri­la­gođenosti programa za osobe s ošteće­nji­ma vida i sluha, kao i zbog nevoljkosti kadra da prilagodi literaturu i ostale potrebne materijale kako bi mogla učiti, nije to mogla. „Svoju sljepoću ne vidim kao nešto što me ograničavalo, niti me je zbog nje sram“, govori Sanja Fališevac. „Ne smatram se drukčijom od ostalih – ne smatram se ni slijepom ni gluhom, ja na drukčiji način gledam i na drukčiji način čujem. Ja koristim svoje unutarnje oči te dodir ruku kako bih prepoznala i procije­nila druge. Ne nedostaju mi vid i sluh, jedi­no mi nedostaju društveni kontakti zbog situacije u kojoj se nalazimo.“

Kada bih se prestala baviti umjetnošću, osjećala bih kao da je dio mene nestao

 Umjetnošću se počinje baviti u ranom djetinjstvu: „Počela sam spontano, osjećala sam da je to dio mene, dio preko kojega se mogu izraziti te sam znala da će jednoga dana to biti moje zanimanje“, kaže Sanja Fališevac. „Ne mogu odrediti neki specifičan trenutak koji me potaknuo na stvaranje, čini mi se kao da je to bio odu­vijek prisutan unutarnji osjećaj, a ozbiljni­je umjetničko stvaranje počelo je s 14 godina.“ Usmjerenijim kiparstvom počinje se baviti u srednjoj školi: „Kiparstvo mi je bilo otkriće srednje škole, nešto kroz što se najbolje mogu izraziti. Ja ne radim samo kao kiparica, nego sve ono što mogu raditi rukama, sve ono za što mi ne treba vid. Pišem poeziju te izrađujem i predmete za svakodnevnu uporabu, ali u tome se ni­sam pronašla – sve što stvaram došlo je tijekom dugotrajnog rada. Ne volim raditi nešto što je već negdje bilo prikazano ili izrađeno, motivira me novitet – to držim darom koji sam dobila i prihvatila“, ističe Sanja Fališevac.

Govori nam i kako nije imala povlašteni tretman ili lakši put: „Puno sam puta čula da se neću moći baviti keramikom, a ka­moli umjetnošću kao profesijom, zato što je to i drugima teško, kako onda neće biti meni. No ja nisam tako mislila, a u tome su mi pomogli moji mentori kroz djetinj­stvo i život. Moja prva mentori­ca bila je Nada Ore, zatim Romano Šimaga tijekom dijela srednje škole, za tehnike tkanja Vera Jančiković, a potom u Varšavi Rytczard Stryecki, profesor na Akademi­ji likovnih umjetnosti. Za upis Likovne akademije pripremao me akademski kipar Želimir Janeš, ali, nažalost, tada su držali da ju neću moći završiti te da nemam perspekti­vu profesionalne umjetnice, već da bi mi to trebao ostati hobi.

Gađanje lukom i strijelom – Sanja Fališevac demonstrira nove dimenzije doživljaja prostora slijepih osoba

Odakle dolazi inspiracija

 S radovima u javnost izlazi kao učenica 1979. u Rijeci, na skupnoj izložbi u Zajedni­ci Talijana. Od 1996. održala je 19 samo­stalnih izložbi, a sudjelovala je i na dese­cima zajedničkih. „Ne brojim koliko sam do sada imala svojih izložbi“, kaže Sanja Fališevac, „ali dvije imaju posebno mjesto u mojem srcu. Na izložbi Ljudi i dodiri u Muzeju za umjetnost i obrt 2015. predstavljeno je mojih pedesetak keramičkih skulptura, a 2019. u Kući Šenoa, koja prenosi brojne emocije, bila je izložba Sanjine ruke.“ U posljednjih godinu dana njezine radove mogli smo vidjeti u Varaždinu na RezervArt festu, gdje je održavala radioni­ce Taktilnog modeliranja, u sklopu digitalne Noći muzeja u Tiflološkom muzeju u Zagrebu te u sklopu projekt Q'ART u zagrebačkoj Ilici.

„Moja inspiracija dolazi odasvud, iz svih dijelova i komponenata društva – iz knjiga koje čitam, emocija, doživljaja i uspomena s putovanja, boravka u prirodi… Ako osjetim trenutak, odmah ga mogu i vizuali­zirati: primjerice, povratak s ljetovanja na Lastovu donio mi je ideju Otočanaca“, go­vo­ri Sanja Fališevac. „Inspiracija mi dolazi i u snu: ako sanjam nešto drukčije, rodi se ideja. Tako je nastala moja najdraža skulptura, vezana uz najljepši san koji sam sa­njala i koji nikada nisam zaboravila, vezan uz Pariz i lik viđen u snu. Inspiracija nije nešto što potičem, ona dolazi sama, nenajavljeno, kroz dodir, sjećanje ili trenutak“, zaključuje umjetnica.

Umjetnost bi trebala uljepšavati, a ne nagrđivati svijet

„Umjetnost je moj prozor u svijet. Ne može čovjek ostati sam u sebi – on se mora kretati, ja se moram kretati, meni treba život, interakcija, drugi, kako bih stvarala nešto novo. Na tome tragu, kao novu tehniku počela sam učiti klesati u kamenu. Nije mi teško klesati zato što ne vidim, već zato što je to iznimno zahtjevna tehnika, kao što je i kamen zahtjevan materijal“, napominje umjetnica te nastavlja: „Zato sam i putovala u Italiju kako bih učila od vrhunskih majstora klesara mramora, kako pristupiti tom novom materijalu te kako koristiti sve alate. Jedina razlika koju mogu primijetiti od izrade djela nekim drugim tehnikama jest način na koji se drži alat. U Zagrebu me u toj tehnici mentorira Marin Marinić, akademski kipar.“

Odraz realnosti

 Pitali smo umjetnicu kako zadržava visoku razinu motivacije i stalnog stvara­laštva: „Ono što me motivira da idem dalje je nepresušna znatiželja, želja za istraživanjem, ali i to da je umjetnost neodvojivi dio mene. Da sada prestanem, osje­ćala bih se kao da je dio mene nestao, onaj dio mene koji mi pomaže da se povežem s ljudima, odnosno moj način interakcije s drugima. Od umjetnosti ne dobivam novac, ili ga dobivam jako malo, ali od nje dobivam osjećaj zadovoljstva i postignuća, jer sve što sam u životu postigla, postigla sam ovim radom.“

Dama s kamelijama pokazuje veliku vještinu Sanje Fališevac u realističkom prikazu ljudskog lica

Od umjetnosti ne dobivam novac, nego osjećaj zadovoljstva i postignuća 

Najavljuje i novi projekt: „Nova želja mi je izrada dvaju mozaika, ali na drukčiji način – jedan reljefni koji će biti raznobojan, a drugi kao slikar koji nema reljefnu teksturu, već je pitak, tekuć u bojama.“ Nudi nam i svoju perspektivu: „Držim da umjetnost mora biti nešto što odražava ljepotu, odnosno, da je uloga umjetnosti učiniti svijet ljepšim mjestom. Držim da se umjetnost ne bi trebala shvaćati olako, kao ni da se izrađuje bilo što – ona ima više dimenzija, a ja na nju kao slijepa umjet­nica drukčije gledam. Možda bi ju najbolje opisala misao iz Kluba književnika: Umjet­nost je spona između neba i zemlje; ona bi trebala uljepšavati, a ne nagrđivati svijet“, ističe umjetnica te dodaje: „Umjet­nost vidim i kao odraz sadašnjosti i realnosti – ona pokazuje razmišljanja, tijek vremena, kao i odraz čovječanstva u tom trenutku.“

Skijašice su neobična skulptura koja dokazuje da kiparica odlično poznaje svijet oko sebe

 Elitizam i titule

 Tijekom karijere susrela se i s kritikama zbog svojega invaliditeta i nedostatka formalnog akademskog obrazovanja: „Iskust­va su različita, nerijetko su komentari suz­držani i neiskreni, a znaju i pokazati kako smatraju da bi umjetničko djelo bilo vrjednije da je to radila neka osoba koja ima ti­tu­lu. Diskriminacija nije nužno u pogledu na invaliditet, već u svojevrsnom elitizmu i grupiranju umjetnika po akademskim titulama. Naravno, neće vam to reći u lice niti u javnom prostoru, ali nemoguće je ne primijetiti“, govori Sanja Fališevac te nastavlja u vedrijem tonu: „No mene to ne dodiruje, ja ne stvaram za njih, a vjerujem da se većini ljudi sviđaju moji radovi. To je ono što me ispunjava, kada se nekome svidi što sam napravila. Moji radovi nisu mainstream, njih karakterizira drukčiji pristup – moja keramika puno veći naglasak stavlja na teksturu i glazuru, na neobičan i zanimljiv oblik. Konvencionalnost u izradi mi je dosadna, od nje bježim i radim sve ono što drugi ne žele raditi“, govo­ri nam te ističe i poruku namijenjenu mladim umjetnicima s invaliditetom koji tek počinju: „Najbolje što možete napravi­ti jest biti ustrajni. Umjetnost je inače zahtjevna, a umjetnost s nekim oblikom invaliditeta je teži put. Čeka vas možda i ra­zočaranje i neuspjeh, no to nije nešto što vas treba obeshrabriti. Glavno je ostati čvrst, uporan i uvjeren u svoju viziju“, završava Sanja Fališevac.

Nogometašica otkriva način na koji slijepa umjetnica doživljava ono što ne vidi

Sanja Fališevac autorica je i posve apstraktnih skulptura poput Promišljanja

Hommage a Badrov veoma je duhovita skulptura kojom se umjetnica uključuje u suvremene tendencije

Ima smisla

„Moj trud je imao smisla i danas ima smisla. Jedini razlog zašto nisam zavr­šila Likovnu akademiju je zato što tada nije bilo asistenata, prevodi­oca, niti mogućnosti prilagodbe materijala za mene. Ono što su istaknu­li kao prepreku bilo je to da neću moći raditi portrete jer ne vidim – ali ja portrete stvaram bez vida. Potrebno mi je samo dodirnuti subjekt kako bih ga znala oblikovati ili da mi netko kraj mene prenosi što vidi. Držim da je jedina stvarna prepreka bila njihov način razmišljanja o meni kao umjetnici bez osjeta vida. Upravo je to bilo ulje na vatru, ono što me potaknulo da dokažem da je to pogrešan način razmišljanja te da mogu postići sve što zamislim – danas, srećom, ima puno otvorenijih profesora“, kaže Sanja Fališevac.

Inkluzija 21

21 - 7. listopada 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak