KIPARSTVO
Sanja Fališevac zagrebačka je umjetnica koja je potpuno slijepa i gotovo potpuno gluha. S nama je komunicirala uz pomoć asistentice Martine Domanovac, povjesničarke umjetnosti koja je posljednje dvije i pol godine svakodnevno uz nju, koja Sanji Fališevac izgovoreno prenosi ispisivanjem riječi i fraza na njezin dlan. Vid je sustavno počela gubiti u djetinjstvu, a slijepa je od 14. godine. Nakon dijagnoze glaukoma, počela se sustavno pripremati za život bez jednog osjetila, no nakon eksperimentalne terapije i neuspješne operacije, počela je gubiti i sluh. Oko 18. godine života oštećenje se zaustavilo te Sanja Fališevac može čuti vlastiti glas, ali ne dovoljno da bi to iskoristila za komunikaciju, već tako nadzire okruženje.
Sanja Fališevac (desno) predstavlja svoje skulpture na uličnom festivalu u Zagrebu/ Sve snimke: privatna arhiva
Sanja Fališevac rođena je 1965. u Požegi, kao prvo od dvoje djece u obitelji. U školu je krenula kao standardna učenica u rodnom gradu, a nakon dva razreda prelazi u Zagreb, gdje osnovno obrazovanje završava u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. U zagrebačkoj Školi za primijenjene umjetnosti i dizajn pohađala je smjer Keramika i tehnike tkanja. Željela je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti, za koju se i pripremala pod mentorstvom akademskog kipara Želimira Janeša, no zbog tadašnjih ograničenja tehnologije, neprilagođenosti programa za osobe s oštećenjima vida i sluha, kao i zbog nevoljkosti kadra da prilagodi literaturu i ostale potrebne materijale kako bi mogla učiti, nije to mogla. „Svoju sljepoću ne vidim kao nešto što me ograničavalo, niti me je zbog nje sram“, govori Sanja Fališevac. „Ne smatram se drukčijom od ostalih – ne smatram se ni slijepom ni gluhom, ja na drukčiji način gledam i na drukčiji način čujem. Ja koristim svoje unutarnje oči te dodir ruku kako bih prepoznala i procijenila druge. Ne nedostaju mi vid i sluh, jedino mi nedostaju društveni kontakti zbog situacije u kojoj se nalazimo.“
Umjetnošću se počinje baviti u ranom djetinjstvu: „Počela sam spontano, osjećala sam da je to dio mene, dio preko kojega se mogu izraziti te sam znala da će jednoga dana to biti moje zanimanje“, kaže Sanja Fališevac. „Ne mogu odrediti neki specifičan trenutak koji me potaknuo na stvaranje, čini mi se kao da je to bio oduvijek prisutan unutarnji osjećaj, a ozbiljnije umjetničko stvaranje počelo je s 14 godina.“ Usmjerenijim kiparstvom počinje se baviti u srednjoj školi: „Kiparstvo mi je bilo otkriće srednje škole, nešto kroz što se najbolje mogu izraziti. Ja ne radim samo kao kiparica, nego sve ono što mogu raditi rukama, sve ono za što mi ne treba vid. Pišem poeziju te izrađujem i predmete za svakodnevnu uporabu, ali u tome se nisam pronašla – sve što stvaram došlo je tijekom dugotrajnog rada. Ne volim raditi nešto što je već negdje bilo prikazano ili izrađeno, motivira me novitet – to držim darom koji sam dobila i prihvatila“, ističe Sanja Fališevac.
Govori nam i kako nije imala povlašteni tretman ili lakši put: „Puno sam puta čula da se neću moći baviti keramikom, a kamoli umjetnošću kao profesijom, zato što je to i drugima teško, kako onda neće biti meni. No ja nisam tako mislila, a u tome su mi pomogli moji mentori kroz djetinjstvo i život. Moja prva mentorica bila je Nada Ore, zatim Romano Šimaga tijekom dijela srednje škole, za tehnike tkanja Vera Jančiković, a potom u Varšavi Rytczard Stryecki, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Za upis Likovne akademije pripremao me akademski kipar Želimir Janeš, ali, nažalost, tada su držali da ju neću moći završiti te da nemam perspektivu profesionalne umjetnice, već da bi mi to trebao ostati hobi.
Gađanje lukom i strijelom – Sanja Fališevac demonstrira nove dimenzije doživljaja prostora slijepih osoba
S radovima u javnost izlazi kao učenica 1979. u Rijeci, na skupnoj izložbi u Zajednici Talijana. Od 1996. održala je 19 samostalnih izložbi, a sudjelovala je i na desecima zajedničkih. „Ne brojim koliko sam do sada imala svojih izložbi“, kaže Sanja Fališevac, „ali dvije imaju posebno mjesto u mojem srcu. Na izložbi Ljudi i dodiri u Muzeju za umjetnost i obrt 2015. predstavljeno je mojih pedesetak keramičkih skulptura, a 2019. u Kući Šenoa, koja prenosi brojne emocije, bila je izložba Sanjine ruke.“ U posljednjih godinu dana njezine radove mogli smo vidjeti u Varaždinu na RezervArt festu, gdje je održavala radionice Taktilnog modeliranja, u sklopu digitalne Noći muzeja u Tiflološkom muzeju u Zagrebu te u sklopu projekt Q'ART u zagrebačkoj Ilici.
„Moja inspiracija dolazi odasvud, iz svih dijelova i komponenata društva – iz knjiga koje čitam, emocija, doživljaja i uspomena s putovanja, boravka u prirodi… Ako osjetim trenutak, odmah ga mogu i vizualizirati: primjerice, povratak s ljetovanja na Lastovu donio mi je ideju Otočanaca“, govori Sanja Fališevac. „Inspiracija mi dolazi i u snu: ako sanjam nešto drukčije, rodi se ideja. Tako je nastala moja najdraža skulptura, vezana uz najljepši san koji sam sanjala i koji nikada nisam zaboravila, vezan uz Pariz i lik viđen u snu. Inspiracija nije nešto što potičem, ona dolazi sama, nenajavljeno, kroz dodir, sjećanje ili trenutak“, zaključuje umjetnica.
„Umjetnost je moj prozor u svijet. Ne može čovjek ostati sam u sebi – on se mora kretati, ja se moram kretati, meni treba život, interakcija, drugi, kako bih stvarala nešto novo. Na tome tragu, kao novu tehniku počela sam učiti klesati u kamenu. Nije mi teško klesati zato što ne vidim, već zato što je to iznimno zahtjevna tehnika, kao što je i kamen zahtjevan materijal“, napominje umjetnica te nastavlja: „Zato sam i putovala u Italiju kako bih učila od vrhunskih majstora klesara mramora, kako pristupiti tom novom materijalu te kako koristiti sve alate. Jedina razlika koju mogu primijetiti od izrade djela nekim drugim tehnikama jest način na koji se drži alat. U Zagrebu me u toj tehnici mentorira Marin Marinić, akademski kipar.“
Pitali smo umjetnicu kako zadržava visoku razinu motivacije i stalnog stvaralaštva: „Ono što me motivira da idem dalje je nepresušna znatiželja, želja za istraživanjem, ali i to da je umjetnost neodvojivi dio mene. Da sada prestanem, osjećala bih se kao da je dio mene nestao, onaj dio mene koji mi pomaže da se povežem s ljudima, odnosno moj način interakcije s drugima. Od umjetnosti ne dobivam novac, ili ga dobivam jako malo, ali od nje dobivam osjećaj zadovoljstva i postignuća, jer sve što sam u životu postigla, postigla sam ovim radom.“
Dama s kamelijama pokazuje veliku vještinu Sanje Fališevac u realističkom prikazu ljudskog lica
Najavljuje i novi projekt: „Nova želja mi je izrada dvaju mozaika, ali na drukčiji način – jedan reljefni koji će biti raznobojan, a drugi kao slikar koji nema reljefnu teksturu, već je pitak, tekuć u bojama.“ Nudi nam i svoju perspektivu: „Držim da umjetnost mora biti nešto što odražava ljepotu, odnosno, da je uloga umjetnosti učiniti svijet ljepšim mjestom. Držim da se umjetnost ne bi trebala shvaćati olako, kao ni da se izrađuje bilo što – ona ima više dimenzija, a ja na nju kao slijepa umjetnica drukčije gledam. Možda bi ju najbolje opisala misao iz Kluba književnika: Umjetnost je spona između neba i zemlje; ona bi trebala uljepšavati, a ne nagrđivati svijet“, ističe umjetnica te dodaje: „Umjetnost vidim i kao odraz sadašnjosti i realnosti – ona pokazuje razmišljanja, tijek vremena, kao i odraz čovječanstva u tom trenutku.“
Skijašice su neobična skulptura koja dokazuje da kiparica odlično poznaje svijet oko sebe
Tijekom karijere susrela se i s kritikama zbog svojega invaliditeta i nedostatka formalnog akademskog obrazovanja: „Iskustva su različita, nerijetko su komentari suzdržani i neiskreni, a znaju i pokazati kako smatraju da bi umjetničko djelo bilo vrjednije da je to radila neka osoba koja ima titulu. Diskriminacija nije nužno u pogledu na invaliditet, već u svojevrsnom elitizmu i grupiranju umjetnika po akademskim titulama. Naravno, neće vam to reći u lice niti u javnom prostoru, ali nemoguće je ne primijetiti“, govori Sanja Fališevac te nastavlja u vedrijem tonu: „No mene to ne dodiruje, ja ne stvaram za njih, a vjerujem da se većini ljudi sviđaju moji radovi. To je ono što me ispunjava, kada se nekome svidi što sam napravila. Moji radovi nisu mainstream, njih karakterizira drukčiji pristup – moja keramika puno veći naglasak stavlja na teksturu i glazuru, na neobičan i zanimljiv oblik. Konvencionalnost u izradi mi je dosadna, od nje bježim i radim sve ono što drugi ne žele raditi“, govori nam te ističe i poruku namijenjenu mladim umjetnicima s invaliditetom koji tek počinju: „Najbolje što možete napraviti jest biti ustrajni. Umjetnost je inače zahtjevna, a umjetnost s nekim oblikom invaliditeta je teži put. Čeka vas možda i razočaranje i neuspjeh, no to nije nešto što vas treba obeshrabriti. Glavno je ostati čvrst, uporan i uvjeren u svoju viziju“, završava Sanja Fališevac.
Nogometašica otkriva način na koji slijepa umjetnica doživljava ono što ne vidi
Sanja Fališevac autorica je i posve apstraktnih skulptura poput Promišljanja
Hommage a Badrov veoma je duhovita skulptura kojom se umjetnica uključuje u suvremene tendencije
„Moj trud je imao smisla i danas ima smisla. Jedini razlog zašto nisam završila Likovnu akademiju je zato što tada nije bilo asistenata, prevodioca, niti mogućnosti prilagodbe materijala za mene. Ono što su istaknuli kao prepreku bilo je to da neću moći raditi portrete jer ne vidim – ali ja portrete stvaram bez vida. Potrebno mi je samo dodirnuti subjekt kako bih ga znala oblikovati ili da mi netko kraj mene prenosi što vidi. Držim da je jedina stvarna prepreka bila njihov način razmišljanja o meni kao umjetnici bez osjeta vida. Upravo je to bilo ulje na vatru, ono što me potaknulo da dokažem da je to pogrešan način razmišljanja te da mogu postići sve što zamislim – danas, srećom, ima puno otvorenijih profesora“, kaže Sanja Fališevac.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak