Inkluzija 21

Inkluzija

SVJETSKI DAN BESKUĆNIKA

Sačuvane sudbine

Petra Miočić Mandić

Priče bez krova jedan je od projekata kojim se beskućnike nastojalo uključiti u društvo kroz kulturnu djelatnost

Sanja Bunić s beskućnikom koji je sudjelovao u radionici za informatičku pismenost/ Snimio Marko Prpić/PIXSELL

„Mama mi je umrla dok sam još bio dije­te. Nedostajala mi je, ali nikada to ni­sam shvaćao kao neki preveliki problem. Za­vršio sam tehničku školu. Zaposlio se. Firma u kojoj sam radio omogućila mi je doškolovanje pa sam i dosta napredovao u poslu. Ali zbog terenskog rada dosta sam bio na terenu po cijeloj Europi. Imao sam obitelj. Rano sam se oženio i dobio djecu. Bilo nam je divno, ali moj posao… Nije me često bilo i moja djeca nisu imala pravoga ta­tu, a žena pravoga muža… Žena i ja smo se rastali i ja sam se morao odseliti… Otišao sam u stan kod svojega oca. On je tada već imao novu ženu, a ubrzo je i umro. Onda sam se i ja razbolio i završio u bolnici. Kada sam izašao iz bolnice, više ni­sam mogao ući u stan. Stan je bio prepisan na tatinu novu ženu koja je promijenila bravu.“

Gornji reci, nažalost, nisu dio ili sažetak kakve dikensijanske priče. Za jednog Zagrepčanina predstavljaju preludij tužne svakidašnjice što ju na gradskim ulicama ovaj šezdesetpetogodišnjak dijeli s, prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, 2200 apsolutnih beskućnika, ljudi bez krova nad glavom koji borave na javnim mjestima i mjestima nenamijenjenim stanovanju, a komadić njegove sudbine svakodnevno kuša i više od 10.000 relativnih beskućnika, dovoljno sretnih da posjeduju ili borave u vlastitom stambe­nom prostoru, ali bez osiguranja osnovnih standarda zdravlja i sigurnosti.

 Osnažiti beskućnike

Možemo li i smijemo li kao društvo od njih okretati glavu i pretvarati se da su nam nevidljivi? Bez obzira na nemoguć­nost pru­žanja pozitivnog odgovora ovo pita­nje, ipak to činimo. Praveći se da ne po­stoje, skrećući pogled, čak i namjerno ostajući glu­hi na njihova pitanja i molbe, podižemo nevidljivu, ali čvrstu i nepropusnu granicu između „nas“ i „njih“. „Mi“ još, spletom nesretnih okolnosti, i možemo prijeći k „njima“. „Oni“ k „nama“ mnogo teže, gotovo nemoguće.

Iluzorno je vjerovati da mnogo toga mo­žemo postići prisjetimo li se naših obe­s­kućenih sugrađana samo 10. listopada, o Svjetskom danu beskućnika. Iluzorno je, možda, vjerovati i da kultura može učiniti puno. Ipak, učinila je nešto. Kultu­ra i priče. Jer ono što najčešće ne želimo čuti, što nas ne zanima, beskućničke su priče, njihove sudbine, putevi kojima su vo­đeni do života na ulicama. Kako bi ih približili i učinili vidljivijima, krajem 2018. počeli su ih zapisivati volonteri uključeni u tada aktivan program Knjigom do krova Knjižnica grada Zagreba. Za pro­blematiku iskustva beskućništva viša se knjiž­ničarka Sa­nja Bunić zainteresirala za obilježavanja jedne Noći knjige, 23. trav­nja 2010, kad je u Gradskoj knjižnici organizi­rana prodaja Uličnih svjetiljki. Organiziran je otad niz događanja, osmišljeni su broj­ni programi, a Knjigom do krova za cilj je imao, izme­đu ostalog, informatičkim radi­o­nicama osna­ži­ti beskućnike u traže­nju posla, ostvari­vanju zakonom im za­jam­čenih socijalnih prava, povezivanju s davno izgubljenim kontaktima...

Imamo programe, ali zagrebemo li pod površinu, ozbiljnijeg napretka o pitanju uključivanja i osvješćivanja nema

Volonterka Doroteja Vuk govori nam kako su na ideju došli po povratku dviju njezinih kolegica iz Madrida, gdje su, u sklopu programa Erasmus+, sudjelovale u velikom međunarodnom volonterskom projektu rada s beskućnicima. Bila je to, dakle, ideja zasnovana u cilju ostvarivanja na svjetskoj razini. Vjerovali su, naime, da će, ispričaju li njihove priče, pridonijeti senzibilizaciji društva i tako pridonijeti ostvarivanju socijalne inkluzije.

No Doroteja Vuk iskreno priznaje da nije sigurna koliko su u tome bile uspješne: „Projektu smo pristupili vrlo ozbiljno, otvoreno i s poštovanjem, a kao logičan izbor sugovornika nametnuo nam se krug korisnika knjižnične radionice jer smo i u nju, kao volonteri, već bili uključeni. Razgovarajući s njima, saznavali smo za njihove teške sudbine, životne priče, no kad smo ih poželjele zapisati, nisu svi rado pristali. Velik je to strah, strah od prepoznavanja, boje se da će ih netko prepoznati, boje se prošlog života…“

 Potaknuti i osvijestiti

 I baš je taj prošli život vjerojatno i nena­mjerna stigma. Doroteja govori kako im zato i nije bila namjera naglasak stavlja­ti na osobu, već na njegovu ili njezinu priču, na poruku: „Željeli smo pokazati da su to ljudi poput mene ili vas, koji nekad većinom i jesu imali poslove, obitelji, razmjerno sretan život i željeli smo pokazati lakoću toga da, spletom okolnosti, život završi drukčije od planiranog. Željeli smo potaknuti i osvijestiti, kako društvo tako i njih, na aktivnost u ranoj fazi beskućništva jer, nažalost, najviše je korisnika bilo u iskustvu trajnog beskućništva. A teško je mijenjati život u sedamdesetoj ili osamdesetoj godini.“

 Razgovarajući s beskućnicima, saznavali smo za njihove teške sudbine, no kad smo ih poželjele zapisati, nisu svi rado pristali 

Priče, ipak, nisu bile dovoljne: „Dobili smo mnogo pozitivnih komentara, javili su nam se ljudi iz Udruge Pragma, su­dje­lovali smo na radionicama preko Zooma, ali nismo samo zahvaljujući njima uspjeli korisnike uključiti u neke dodatne programe. Nažalost, i sami su korisnici u jednom dijelu zadovoljni svojim životom, na njega su kao takvog naviknuti i vrlo im je teško izdići se iznad tog statusa i na neki se način uključiti u društvo.“ To, ističe Doroteja Vuk, nipošto nije njihova kriv­nja. „Naravno, mnogo je više segmenata koji mogu poslužiti kao povod nezadovoljstvu. Primjerice, pokušavali smo korisnike uključiti na tržište rada i već je pritom bio vidljiv niz problema. Jedan je naš korisnik bio izrazito aktivan u traženju posla, no poslovi koje bi uspijevao pronaći bili su mahom sezonski. Nerijetko bi se radilo o poslovima na tek nekoliko mjeseci, a onda posla više ne bi bilo. Naravno, za te poslove ne bi postojali niti adekvatni ugovori, a plaća i uvjeti bili su zaista nedostojni.“

 Važna poruka

Kako onda, pitamo se, tome doskočiti? „Mogli bismo ih prestati izdvajati. Pri­mje­rice, sve organizirane radionice bile su organizirane za beskućnike. Nisu bili uklju­čeni u informatičke radioni­ce na ko­jima bi sudjelovala i ostala populacija, a to bi smanjilo marginaliziranost.“ Stoga su u Priče bez krova uvrstili i priče ljudi koji beskućnike u svojoj okolini vide, prepoznaju i, najvažnije, uvažavaju kao člano­ve društva. Jedna takva je priča konobari­ce u čiji kafić beskućnik svake večeri dolazi kako bi, za osam kuna, preuzeo šalicu tople kave. Ma koliko ga puta nutkali, ne želi dopustiti da ga kavom počaste, ne želi ostati dužan i promrzlim prstima predano broji svoje kovanice, kune i lipe, do točnog iznosa. Jednog joj je dana ostavio napojnicu i, premda je novac željela vratiti, u njegovim je očima prepoznala ponos. Tim bi ga činom, shvatila je, uvrijedila više nego ružnom riječju. Zahvalila je. Vi­djela ga je. Važna je to poruka.

Davorka Bastić, tadašnja ravnateljica Knjižnica grada Zagreba, i Sanja Bunić 2016, s uručenom nagradom Ponos Hrvatske za akciju Knjigom do krova/ Snimio Davor Puklavec/PIXSELL

Važna koliko i sljedeća misao moje su­go­vornice. Vjeruje, naime, kako jedan od problema pri pristupu beskućništvu leži i u njegovoj projektizaciji. Postoje, naime, programi, no oni se ne provode sustavno, već s namjerom da određeno vrijeme traju, određenu količinu ljudi osnaže ili educiraju, a onda se posvete novoj skupini. To, vjeruje, nije dobar put. „Radionica koja se održavala u knjižnici se ugasila, završila je. Mislim da se upravo to htjelo izbjeći i da su beskućnici trebali i dalje biti uključeni u aktivnosti knjižnice. Išlo se na osvještavanje i educiranje, i njih i zajednice, a onda se program ugasio. Žao mi je što to nitko nije preuzeo dalje jer uvijek se radi o nekim projektima, a njih bi trebalo uklju­čivati u sve segmente društvene razmjene kako bi ih se prije svega uklopilo u društvo, kako ne bi imali poznanike samo u krugu beskućnika. Glavni je problem što imamo programe koji traju, ali zagrebemo li pod površinu, shvatit ćemo da ozbilj­nijeg napretka o pitanju uključivanja i osvješ­ćivanja nema.“ Mjere uslijed pande­mije koronavirusa, priznaje, uvelike su ote­žale provođenje projekata i programa izvan domene zadovoljavanja osnovnih životnih potreba svojih korisnika, no rad na osvješćivanju ne bi trebao stati.

 Pogled na nevidljive

Teškoj situaciji ne pridonosi niti nedo­statan broj smještajnih kapaciteta u pri­hva­tilištima za beskućnike, prisutnima tek u većim gradovima u Hrvatskoj i pred­vi­đenima za smještaj tek 450 korisni­ka. Puno veći problem Doroteja Vuk vidi u zakonskoj regulativi. „U doba kad smo radili na Pričama bez krova, korisnici su mogli birati žele li primati novčanu nakna­du ili smješ­taj u nekom od prihvatili­šta i većinom su se odlučivali za novac, da si mogu ba­rem nešto priuštiti. To nije dobro i nikako ne bi smjeli biti prisiljeni na taj izbor.“

Hoće li im Priče bez krova u tome pomo­ći, tek ostaje vidjeti. Zagrebačke su pri­če iscrpili, sve planirane vanjske suradnje za­sad je osujetila korona-kriza pa je i sudbina ovog projekta trenutačno neizvjesna. Ipak, ono što je zabilježeno ostaje kao podsjetnik da pogled valja okrenuti i prema nevid­ljivima i potražiti poruku u pričama toliko različitima od naših.

Uključivanje beskućnika

O osvješćivanju volonterka Dorote­ja Vuk govori: „Taj bi proces trebao biti vožnja na dva paralelna kolosijeka, ali mislim da je mnogo teže osvijesti­ti društvo. Zato mislim da naglasak mora biti na sudionicima lokalne zajednice i onima uključenima u proces odlučivanja, kako bi se i beskućnike moglo uključiti u sve segmente života. Za rad s beskućnicima također je potreban cijeli tim stručnjaka, a to za sobom povlači znatnija financij­ska iz­dva­janja i bitno otežava proces.“

Inkluzija 21

21 - 7. listopada 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak