Inkluzija 21

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

Borci na ulici

Boris Beck

Predstavljamo vrijedno istraživanje mlade novinarke Tamare Horvat o beskućnicima u Zagrebu

„Moja priča s beskućnicima započela je 2017. kada sam se prvi put osobno su­srela s ljudima koje sam ranije nerijetko zamjećivala na ulici, ali se nisam na njih osvrtala“, kaže mlada novinarka Tamara Horvat. Ona je upravo diplomirala na Fakultetu političkih znanosti s diplomskim radom pod naslovom Beskućništvo u Zagrebu 2020, pod mentorstvom profesorice Marine Mučalo. Što se tiče poticaja za taj rad, prisjeća se da je, radeći na reportaži za studentske novine Global, provela jedan dan s prodavačima Uličnih svjetiljki koji su je, kako sama kaže, „odmah osvojili svojom skromnošću, jednostavnošću i pozitivnom energijom kojom su zračili – svi, bez iznimki“.

Tople kifle

 Kako Tamara Horvat piše u svojem radu, časopis o beskućništvu i srodnim temama, Ulične svjetiljke, postoji još od 2008. kada ga je pokrenuo riječki Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat: „Njegova je vizija pomoći beskućnicima tako da prodaju časopis po cijeni od 8 kuna od kojih 4 kune idu prodavaču, a ostale 4 kune namijenjene su za tiska­nje idućeg broja časopisa. Časopis izlazi nekoliko puta godišnje, a nekoliko puta godišnje organiziraju se i akcije u kojima se sastaju prodavači Uličnih svjetiljki s volonterima koji zajedno prodaju časopis i u tom slučaju sav zarađen novac ide prodavačima. Te volonterske akcije bitne su i zbog socijalizacije prodavača s volonteri­ma te uključivanjem u društvo. Uz pomoć ovih akcija prodavači Uličnih svje­tiljki maknuti su s ulice, a neki čak i iz prihvatilišta te više ne moraju prositi i kopati po kontejnerima kako bi zaradili novac. Svaki prodavač jednom tjedno može kupiti onoliko časopisa koliko mi­sli da će ih uspjeti prodati, a iako je cije­na časopisa simboličnih 8 kuna, kupci nerijetko zaokruže taj iznos te daju i više.

Neka od pravila za prodavače su da se časopis prodaje na miran i nenametljiv način, prema drugim prodavačima se iskazuje poštovanje i razumijevanje te se s njima miroljubivo dogovara oko loka­cije prodaje; nesporazumi se rješavaju mirnim putem, kod prodaje časopisa ne konzumira se alkohol ili druga opojna sredstva, časopis se prodaje po dogovore­noj cijeni te se pritom ne varaju kupci niti prodavači prose. Veliki problem tijekom početka pandemije koronavirusa bio je i u tome što su prodavači Uličnih svjetiljki koji imaju nekakav smještaj bili u izolaciji i dane provodili u samoći u sobama u kojima borave, bez komunikacije s okolinom, drugim volonterima ili kolegama prodavačima te je nekima ta nemogućnost normalne komunikacije uzrokovala i povratak nekim lošim navikama poput alkohola, a također tada nisu vozili ni tramvaji pa ljudi nisu mogli doći do druge strane grada.“

Tamara Horvat u svojem je istraživa­nju razgovarala s dvoje beskućnika – koje ćemo ovdje zbog zaštite identiteta nazvati samo imenima – koji surađuju s Uličnim svjetiljkama. „Ulične svjetilj­ke časopis su koji je brojne beskućnike maknuo s ulice te oni više ne moraju skupljati boce ili prositi ako to ne žele“, piše Tamara Horvat i nastavlja: „Također, časopis im je omogućio i da si svaki mjesec mogu platiti neku sobicu.“ Stoga i beskućnici Lji­lja i Drago ističu kako su Ulične svjetiljke udruga koja im je ne samo pomogla nego i posve promijenila život. Ljilja, rođena u istočnoj Slavoniji, radila je 30 godina u drvnoj industriji, a bez svega je osta­la 2007. jer je bila jamac za kredit kolegi­ci koja ga je prestala plaćati; u Zagreb je došla 2009. i otada je ovisna o pomoći. „Ulične svjetiljke najviše, volonteri, ti i ta­ko, puno jako dragih ljudi“, govori Ljilja Tamari Horvat o ljudima koji joj pomažu. „Ima jedna plava gospođa i ona stalno pita što treba, ja uvijek kažem da ne treba, ne volim moliti. Nisam to naučila. Jel’ treba što, ne. Peciva mi donesu i sretna sam.“

 U medijima se napokon mora govoriti o onima koje tako često zanemarujemo, ignoriramo i osuđujemo

Drago je došao u Zagreb iz Popovače te je najprije živio na željezničkom i autobusnom kolodvoru. „Onda me je jedan kolega, isto beskućnik, odveo na hranu u Jukićevu. Rekao mi je da tamo ima prenoćište i na sreću bio je jedan krevet slobodan za mene, kao da me put vodio tamo. Onda su me sestre primile tamo i sve je bilo okej“, prisjeća se Drago koji ne prima nikakvu pomoć od Grada Zagreba jer ovdje nije prijavljen. Lilja dobiva 800 kuna socijalne pomoći od koje plaća stanarinu; ne ide u pučku kuhinju, a najdraže joj je „kad joj prijate­ljica koja ima pekarnicu svakoga jutra donese tople kifle i kruh“, kako je ispričala Tamari Horvat. Drago joj je, pak, rekao sljedeće: „To je resocijalizacija, taj časopis. On je i namijenjen zbog toga, da ne moramo prositi na ulici, da ne moramo kopati po kontejnerima. Za svoju osnovnu egzistenciju možemo zaraditi. Ja dobijem tu socijalu od 920 kuna i od toga platim stan i režije, a od časopisa zarađujem za hranu, higijenu i druge troškove.“

Drago je zahvalan i Volonterskom centru i časnim sestrama iz Jukićeve: „Se­stre su mi pomogle, to sam rekao. Volonterski centar Zagreb, na Ilici 29, oni su mi najviše pomogli. Jedna Višnja Pavlović koja više nije tamo. Kolega iz Jukićeve je tamo radio na četiri sata i jednom sam došao s njim i malo smo mi porazgovarali i Višnja me uzela pod svoje i sa mnom je razgovarala jedan na jedan svaki drugi, treći dan na pola sata o tome što mi treba, u kojim sam problemima“, pojaš­njava Drago.

 Korona otežala život

 Njegovoj resocijalizaciji, kako bilježi Ta­mara Horvat, znatno je pripomogla i Narodna knjižnica i čitaonica Dr. Ante Starčević. Naime, Drago voli čitati, a tamo ga je knjižničarka Sanja uputila u to da se, kako bi podigao knjigu, mora služiti računalom te tamo pronaći oznaku, što Drago tad još nije znao. „Ja sam njoj rekao da ja nemam pojma o kom­pjuteru i onda je ona meni rekla da ima­ju jedan program za treću životnu dob za osnove rada na kompjuteru i ja sam to na brzinu završio“, govori Drago i na­stavlja: „Nađem ja sebi knjige koje mi trebaju i moje kolege kod Majke Tereze koji su spavali su htjeli knjige i dovedem ja njih u Jukićevu i pokažem im koju knjigu žele i baš je tad Sanja vidje­la kako ja njima pokazujem i došla je na ideju da otvorimo radionicu o osnovama rada na kompjuteru. Ne mora biti za knjige samo, može biti i za stan, lijekove da si nađu. Pita ona mene: ‘Drago, jel’ bi ti htio da to otvorimo?’ Ja kažem da uopće nije problem, idemo. Pita me jel’ bi ja to vodio, ja kažem zašto ne. Ja sam uvijek bio za to. Pita ona mene kako ćemo to nazvati. Ja kažem radionica za beskućnike, a njoj to u glavi zvučalo kao ono, kako za beskućnike. Ja njoj kažem: ‘Sanja, ako to nazoveš bilo kojim drugim imenom, onda će beskućnici znati da to nije za njih, da je to za nekog drugog i da nisu dobrodošli. Ako to nazoveš pravim imenom, ti znaš da će oni dolaziti.’ I tako je i bilo. Godinama su dolazili četvrtkom i petkom od 10 do 12 sati, tako su imali i sokove, kekse, kavu.“

„Svatko od njih ima neku svoju priču“, ističe Tamara Horvat o nastanku svojeg istraživanja i diplomskog rada, „patnja i težina života nešto su što im je ocrtalo bore na licu, pa i onima naj­mlađima, ali nada u bolje sutra prisutna je u duhu svakoga od njih. Budući da ih nisam mogla napustiti nakon isteka jednodnevnog druženja, ostala sam u kontaktu s glavnom volonterkom Vlatkom s kojom sam dogovarala i iduće volonter­ske akcije u kojima sam sudjelovala i prikupljala novac za prodavače.“ Korona je i beskućnicima otežala život, kako svje­doči Ljilja: „Sad je teže, puno. Prodaja je pala za 80 posto. Ako zaradiš 10 kn u danu u vrh glave, prije smo bili cijeli dan na Ilici. Sad je teško, ljudi koji me znaju mi kupe za jesti, jedna mi je žena danas kupila kelj pa ću si praviti.“

 Pogrešne odluke

 „Tijekom volontiranja shvaćala sam kako im puno više znači razgovor i to da ih netko posluša od samog novca koji bi dobili“, priča Tamara Horvat o svojim iskustvima. „Upravo me to i potaknulo da im posvetim svoj diplomski rad jer držim da njihove priče trebaju biti ispričane široj javnosti, a ne samo nekolicini volontera. Resocijalizacija je ono što je potrebno ovoj društvenoj skupini kako bi dobili priliku za bolje sutra koje toliko iščekuju, a to će se možda i dogoditi ako se u medijima napokon krene govoriti o onima koje tako često zanemarujemo, ignoriramo i osuđujemo.“ Razgovaraju­ći s beskućnicima poput Ljilje i Drage, Tamara Horvat zaključila je da se nisu pomirili s tim da ostanu na ulici i da na­stoje naći izlaz: „Drago i Ljilja uspjeli su si osigurati male sobe, uz pomoć prijatelja, te se tako riješiti stigme beskućnika koji su zadovoljni time gdje se nalaze. Ljilja živi u malenoj sobi s još jednom ženom i veliki je problem to što tijekom zime nemaju grijanje. Također, soba u kojoj živi trebala bi biti renovirana kako bi bila si­­gur­nija za život. Drago je, čim je uspio prikupiti sa strane nešto novca od prodaje Uličnih svjetiljki, napustio svoje mjesto u Jukićevoj kako bi netko drugi u potrebi imao krevet za prespavati. No oboje su zadovoljni jer su svjesni da je njihov život prije izgledao puno gore.“ Možemo još spomenuti da tog vrijednog rada ne bi bilo bez novinarske empatije: „Ako se osvrnemo oko sebe, shvatit ćemo da su i oni ljudi baš kao i mi, koji su kroz život donijeli dobre i loše odluke, samo nažalost malo češće ove druge“, zaključuje Tamara Horvat.

Inkluzija 21

21 - 7. listopada 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak