Teško vrijeme za umirovljenike

Svi ljudi žele dugo živjeti, ali nitko ne želi biti star – aforizam je oštroumnog i ciničnog Jonathana Swifta koji je točno pogodio problem današnjice. Kult mladosti u fokus javnosti dovodi mlade ljude, često i premlade, a oni stariji cijene se samo onoliko koliko su zadržali mladoliko lice, odnosno koliko ga uspješno operacijama i kozmetičkim zahvatima imitiraju i krivotvore, i koliko se lakomisleno ponašaju. 

Slabost je temeljno iskustvo starosti. Većina ljudi u dobi od 60 do 80 godina  u razvijenim zemljama još uvijek ima mnoge mogućnosti za ispunjen život, no tijelo zatajuje i preplavljuje ih osjećaj slabosti. Od svih hospitalizacija umirovljenika, još su uvijek najčešće one zbog ozljeda. Svaki deseti muškarac i svaka peta žena u dobi od 65 godina osjećaju slabost, a krhkost se, prema jednoj kanadskoj studiji, rapidno povećava s godinama: među starijima od 65 osjeća se nedovoljno snažno 22,4% ispitanih, a među onima starijima od 85 čak 43,7%. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, mentalni poremećaji pogađaju svaku sedmu osobu stariju od 60 godina. Gubitak pamćenja je uobičajen, a demencija se povećava s godinama: 10% je dementnih u dobi od 65 godina, ali iznad 85 godina već je svaki drugi dementan; većina ih je zahvaćena Alzheimerovom bolešću koja je krivac za lutanje oboljelih, tjelesnu agresiju, verbalne ispade, potištenost i psihozu. 

Stariji ljudi stiješnjeni su između čekanja mjesta u domu umirovljenika i sve dužeg radnog vijeka

Jedna od mogućnosti za život u trećoj dobi jest smještaj u dom, ali nema ih dovoljno u Hrvatskoj. Imamo tri državna doma, 45 županijskih i 121 privatni dom te 516 domova u vlasništvu raznih pravnih i fizičkih osoba, vjerskih zajednica, obrta, udruga i trgovačkih društava – u njih je smješteno 16.613 korisnika, a kad se tome pridodaju socijalne ustanove, ukupno je u Hrvatskoj institucionalno smješteno 28.527 korisnika. Zbog različitih nepravilnosti i malverzacija, uključujući i tako katastrofalan nemar da njihovi štićenici umiru, vlada je donijela odluku da će se ukinuti obiteljski domovi, kojih ima više od 500. To je kap u moru jer je u Hrvatskoj svaki peti građanin stariji od 65 godina, i velike su liste čekanja za smještaj u dom umirovljenika. Bile bi i veće da si ih ljudi mogu priuštiti, ali većina starijih svojim mirovinama ne može platiti boravak ni u osrednjem domu, a kamoli u nekom boljem - dvije trećine umirovljenika u Hrvatskoj ima mirovinu ispod granice siromaštva od 2.227 kuna. Pritisak na domove je u nas velik – u Rijeci se na mjesto čeka tri godine, a u Zagrebu deset - i zato što su vrlo slabašne mogućnosti za izvaninstitucionalnu skrb o starijima, od prehrane i pomoći u kući do fizioterapija i drugih oblika medicinske njege u kući. 

Razvijene zemlje ohrabruju što duži boravak starijih osoba u njihovim domovima, ali im za to osiguravaju i mogućnosti, dok se kod nas računa na pomoć obitelji. Tu, međutim, postoje nerealna očekivanja. Colleen L. Johnson i Barbara M. Barer u svojoj studiji objavljenoj 1997, nazvanoj Život nakon 85. godine, šest su godina razgovarale s ljudima u poznim godinama i došle do neočekivanih rezultata. Naime, o starosti postoje proširena mišljenja da osobe u starosti imaju barem jednog člana obitelji koji im daje podršku, zatim da je za dobrobit umirovljenika nužna neka društvenu aktivnost te da ljudi u visokoj dobi zadržavaju koncept samih sebe kakav su imali i tijekom radnog života, odnosno da sebe reprezentiraju na dosljedan način. Johnson i Barbara M. Barer ustanovile su da svaka četvrta osoba starija od 85 godina nema nikakve susrete s članovima obitelji uživo, a mnogi su i nadživjeli sve srodnike; još je jedno neočekivano otkriće bilo da povučeni život, smanjene aktivnosti i oskudno druženje uopće ne utječu na duševno i tjelesno zdravlje; također, autorice su pokazale da kod starih nije nužan kontinuitet samopoimanja – dapače, ispitanici su se suočili s novim situacijama, zbog čega je došlo do promjene u njihovim kognitivnim i emocionalnim procesima te su rekonstituirali reprezentaciju samih sebe.

Višak starih

Opća Skupština UN-a proglasila je 1990. Međunarodni dan starijih osoba kako bi se potaklo rješavanje svih ovdje navedenih, i mnogih drugih problema, a obilježava se od 1991. svake godine 1. listopada. Jedan su razlog demografske promjene zbog kojih ima sve manje mladih, dok istodobno ljudi sve duže žive. U SAD-u udio ljudi u dobi od 65 ili više godina tijekom 20. stoljeća skočio je s 4% na 12%, a do sada se popeo na 17%; kod nas je još gore jer je svaki peti građanin umirovljenik. Do 2050. trećina žitelja razvijenih zemalja i gotovo petina stanovnika ostatka svijeta bit će starije od 60 godina. Mirovinski sustavi to ne mogu podnijeti; uostalom, kada su bili zamišljeni, prosječni očekivani životni vijek 65-godišnjaka bio je pet godina, a sad je dvostruko viši u Hrvatskoj, ili čak četiri puta viši u najrazvijenijim zemljama, što sve opterećuje i zdravstveni sustav. Kada pročitamo da država promiče i podržava zdrave načine života, duševno zdravlje i blagostanje, te da to čini prevencijom, geroprofilaktičnim mjerama, kontrolom nezaraznih bolesti i osiguravanjem sigurnih i zdravih uvjeta rada – to sve može zvučati sjajno, ali namijenjeno je tome da radimo sve duže.

Proklamirani ciljevi su viša stopa zaposlenosti muškaraca i žena starije životne dobi, a to se kani postići poreznim poticajima, otvaranjem radnih mjesta prilagođenih toj dobnoj skupini, fleksibilnim rasporedom radnoga vremena i programima obuke i obnavljanja znanja i vještina – dakako, i reguliranjem sve češćeg rada na crno starijih osoba. S jedne strane takve politike ugrozit će zapošljavanje mladih pa mogu povećati i mržnju prema starijima koji im zauzimaju mjesto, a s druge se sudaraju s predrasudama prema starijima. No dok se otvaraju nejasne perspektive sve dužeg i dužeg rada, nisu zatvorene ni bezbrojne poteškoće s kojima su se stariji dosad susretali: nije svima dostupna primjerena zdravstvena, socijalna, gerontološka i gerijatrijska zaštita; nije svima omogućen život u vlastitom domu što je duže moguće jer ne postoji prikladna izvaninstitucijska skrb; mnogi nemaju pristup obrazovnim, kulturnim, duhovnim i rekreacijskim sredstvima društva u kojem žive, zbog lošeg financijskog stanja ili zbog slabe pokretnosti.

Starost se neprestano doživljava kao nešto nepotrebno društvu. Danas nad starijima lebdi fantom eutanazije, ali nije bilo bolje ni u 16. stoljeću, kada su Thomas More i Antonio de Guevara u svojim zamislima utopija posve izostavili stare. Na Moreovu otoku Utopiji – koji je i dao ime čitavom žanru – ljude koji su stari i neizlječivo bolesni, u bolovima i svima na teret, potiču da sami odluče umrijeti. De Guevara nije planirao da ljudi žive dulje od 65. nakon čega bi se, iz ljubaznosti prema društvu, sami spalili. Joan Erikson, supruga američkog razvojnog psihologa Erika Eriksona, napisala je da su „stari ljudi često izopćeni, zanemareni i odbačeni; stariji se više ne vide kao nositelji mudrosti, već kao utjelovljenja srama“. Američki psiholog Michael Posner poduzeo je veliko istraživanje stavova mladih prema starima i zaključio da negativni stavovi prema izgledu i ponašanju starijih osoba premašuju pozitivne stavove te da američkim društvom vlada „ogorčenost i prezir prema starijim ljudima“.

Erik Erikson bio je predložio shemu prema kojoj postoji osam etapa psihosocijalnog razvoja čovjeka, od rođenja do smrti. On je karakterizirao starost kao razdoblje integriteta naspram očaja, u kojem se osoba usredotočuje na razmišljanje o svojem životu. Da, moguće je da će netko osjećati da mu je život uzalud potrošen te će svoje zadnje dane provesti u žaljenju, gorčini i očaju. No oni koji su ponosni na svoja postignuća, osjećat će se upotpunjeno; za Eriksona uspješno završiti ovu fazu znači gledati unatrag uz malo žaljenja i uz pretežni osjećaj zadovoljstva; takvi će ljudi postići mudrost, čak i kada se suoče sa smrću. Suočavanje je, tvrdi on, veoma važna vještina za starenje kako bi se krenulo naprijed sa životom, a ne zaglavilo u prošlosti. 

Deveti stadij života

No za ljude u 80-im i 90-im godinama života, Joan Erikson dodala je devetu fazu, koja dolazi nakon suočavanja s prošlošću – jer nakon mudrosti ipak nastupa nepopravljiva slabost. Philip i Barbara Newman nazvali su tu životnu fazu starija dob, koja nastupa kada netko prođe očekivano trajanje života svojih rodnih skupina. U toj fazi života postoje dvije vrste ljudi: mladi stari su zdravi pojedinci koji još mogu samostalno funkcionirati bez pomoći i mogu samostalno obavljati svoje svakodnevne zadatke; stari stari su oni koji ovise o određenim uslugama zbog slabijeg zdravlja ili bolesti. Još su dvije opcije u igri: jedni vjeruju u život nakon smrti, drugi ne vide nikakvu svrhu u svojem postojanju.

Očekivano, stariji su religiozniji od mladih. Ne mora to biti zbog slabosti jer starost je junaštvo. Stari su preživjeli više od drugih; oni su više dobili, ali i više izgubili; oni su naše pamćenje, naša budućnost i naša prošlost. Starost nije rezervirana samo za to da dobivate popuste pri kupnji, u njoj se može steći mudrost, pa čak i upoznati smisao života. No društvene promjene su neminovne – s jedne strane očekivat će da se sve duže radi, a s druge će se u starosti živjeti sve teže.