Mijenjanje slike

Maela Rakočević Uvodić

Prevoditeljica znakovnog jezika i predsjednica IFLA-ine Sekcije za korisnike s posebnim potrebama

Arhiva Knjižnice Grada Zagreba

Zagrebačka knjižničarka zaposlena u Medioteci Gradske knjižnice, Knjižnice grada Zagreba, prevoditeljica znakovnog jezika i intervenorica - osoba koja gluhoslijepoj osobi pruža podršku u kretanju, informacije o okolini, objašnjava joj što se događa i nalazi oko nje te joj je kanal za prijenos informacija u komunikacijskom procesu - odnedavna predsjednica IFLA-ine Sekcije za osobe s posebnim potrebama, Maela Rakočević Uvodić, pokrenula je pravu promjenu.

Dokidanje neznanja

Iako 86.300 od 511.281 osoba s invaliditetom, koliko ih prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo živi u Hrvatskoj iz 2019, obitava u Zagrebu, i premda se toj brojci mogu pridodati i 33.323 osobe s područja Zagrebačke županije, Knjižnice grada Zagreba imaju podatak o broju svojih korisnika s invaliditetom – bilo ih je 2973 prošle godine. No to nije pouzdana informacija, govori nam Rakočević Uvodić, ne zbog nepreciznog vođenja statistike ili kakvog drugog administrativnog razloga. Jednostavno, premda knjižnice osobe s invaliditetom prepoznaju kao korisničku skupinu kojoj je predviđen i besplatan upis, mnogi svoja prava ne zatraže. „Susretnete li se s korisnikom koji ima iznimno razvijen razumljiv govor, koristi se slušnim aparatom ili umjetnom pužnicom, ne možete znati.“ Dovoljan da se naša sugovornica još za vremena kada je, prije upisa studija Bibliotekarstva na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, kao pomoćna knjižničarka radila s korisnicima zapita: Kako komunicirati? Neznanje je odlučila dokinuti; najprije osmišljavanjem seminarskog projekta za potrebe kolegija Društveno korisno učenje u sklopu kojeg je, surađujući sa Savezom gluhih i nagluhih Grada Zagreba, izradila priručnik i aplikaciju, a činiti dobro za knjižnicu i njezine korisnike nastavila je i kasnije, upisavši najprije osnovni dvogodišnji, a potom i dodatni prevoditeljski tečaj znakovnog jezika u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir. 

Medijski prostor još je uvijek ispunjen zastarjelim terminima preostalim još iz Drugog svjetskog rata

Njezin je primjer potaknuo nekolicinu kolega da se i sami okušaju u učenju znakovnog jezika, no komunikacija još uvijek stoji kao velika prepreka u radu s gluhim, nagluhim ili gluhoslijepim korisnicima, a njoj uz bok Maela Rakočević Uvodić postavlja i nepoznavanje terminologije. „Na studiju bibliotekarstva ne postoji kolegij čija bi svrha bila poučiti buduće diplomirane knjižničare posebnostima različitih korisničkih skupina s kojima se mogu susresti. Iz toga proizlazi i problem nepoznavanja terminologije. Još je Sheratonskom deklaracijom 2003. određeno da osoba s invaliditetom jest – osoba s invaliditetom dok je kod djece ispravan termin dijete s poteškoćama u razvoju jer kod njih, različitim rehabilitacijskim postupcima, može doći do promjene stanja. Svi su ostali termini, poput invalidne osobe, hendikepirane osobe, osobe s posebnim potrebama ili gluhonijeme osobe, pogrešni i zastarjeli, stigmatiziraju i imaju negativan prizvuk. No medijski je prostor još uvijek ispunjen zastarjelim terminima preostalim još iz Drugog svjetskog rata. Nije to samo naš problem, s tim se suočavaju i druge države svijeta, no teorija jest da ako nekoga oslovljavaš na pravi način, mijenja se i slika o njemu. Često ne shvaćamo koliko pogrešno oslovljavanje nekome može smetati“, kaže Maela Rakočević Uvodić.

Zato u narodnoj knjižnici, mjestu susreta i razmjene znanja i iskustava unutar zajednice, organizira različite radionice u sklopu Seminara za pripravnike i redovnih sastanaka knjižničara, a uvela je i nekoliko promjena u obradi građe. Tako sada kataložni opisi audiovizualnog materijala zastupljenog u fondu Medioteke, ako se radi o hrvatskim igranim ili animiranim filmovima, sadržavaju podatak o postojanju hrvatskih titlova, a takvoj je građi u knjižnici pridodan i znak uha, međunarodni simbol gluhoće. „Osim toga, posebno sam ponosna na radionice koje sam provodila u suradnji s gluhim suradnikom kojem sam služila i kao prevoditeljica i kao voditeljica radionice. Na njima smo djecu iz dječjeg vrtića s kojim inače surađujemo senzibilizirali o tome što učiniti susretnu li se jednog dana s gluhim, nagluhim ili gluhoslijepim djetetom. Učimo ih kako pristupiti tom djetetu, da nemaju predrasuda. Pokažemo im osnove dvoručne abecede, a na kraju nauče i pjesmicu. Odu sretni i to je baza koju mi stvaramo za sretnije društvo.“

Dječji umovi

I dobar je to put jer dječji su umovi najplodnije tlo stvaranju promjene, a napori knjižničara, ma koliko golemi bili, uzaludni su ne ostvari li se dvosmjerna komunikacija i ne naiđu li njihove poruke na plodno tlo s druge strane. Maela Rakočević Uvodić upozorava i na jednu bitnu, a često zanemarenu, komunikacijsku prepreku: „Hrvatski književni i hrvatski znakovni jezik dva su potpuno različita jezika, različitih gramatika i sintaksi i stoga su za komunikaciju potrebna dodatna znanja, vještine i strpljivost ovisno o stupnju oštećenja sluha te dobi u kojoj je sluh oštećen jer je većini gluhih osoba hrvatski znakovni jezik prvi, dok im je hrvatski književni jezik ono što kasnije nauče pa im je, samim time, i čitanje na njemu otežano ako nisu imali podršku prevoditelja odnosno asistenta u nastavi. To nikako ne znači da oni ne vole čitati.“ I tek kada osvijestimo te probleme, različitosti i posebnosti na teorijskoj, pojmovnoj i razini rada s korisnikom, moći ćemo prijeći na rješavanje problema pristupačnosti, one prostorne.

Osim problema financijske prirode koji bogatijim zemljama omogućuju odmak u arhitektonskim rješenjima i nabavi najnovije opreme, Maela Rakočević Uvodić uvjerena je da Hrvatska nimalo ne zaostaje za zemljama u čijim primjerima tražimo dobru praksu. Posebno je toga postala svjesna otkako od 2017. djeluje kao članica Sekcije za knjižnične usluge za osobe s posebnim potrebama pri krovnoj svjetskoj knjižničarskoj organizaciji IFLA-i. „Započela sam svoj mandat po odlasku kolegice iz Knjižnica Grada Zagreba koja je u Sekciji bila prije mene. Obje smo pokrenule neke vrlo važne inicijative, ona pri izradi Smjernica za osobe s iskustvom beskućništva, budući da je u kući vodila projekt Knjigom do krova, a ja ustrajanjem na tome da se u izradu novih Smjernica za knjižnične usluge za gluhe i nagluhe uključe i gluhoslijepe osobe, što je termin koji u drugim državama nije toliko poznat, odnosno kolege ne znaju kako bi mu pristupili već s jezične strane.“

Terminologija ju je, kaže, kao jedan od prvih problema dočekala i nakon što je 1. rujna preuzela mjesto predsjednice ove Sekcije. „Ponovno su tu posebne potrebe i valja iznaći neko rješenje, no još ne znam kako ćemo se odnositi prema njemu jer Sekcija pokriva i korisnike u zatvorima, bolnicama i ustanovama za njegu pa osobe s invaliditetom ne bi pokrile svu širinu. Osim toga, voljela bih da u iduće dvije godine, koliko traje mandat, započnemo rad na smjernicama za rad s osobama s poremećajima iz autističnog spektra, a možda bismo krenuli i u pisanje smjernica za osobe u bolnicama i ustanovama za dugotrajno liječenje.“

Članovi sa svih kontinenata

Sekcija iduće godine obilježava 90. godišnjicu postojanja, što bi nova predsjednica također rado obilježila izradom dokumenta s presjekom dosadašnjih aktivnosti, a iznimno joj je važan i rad na novoj, redizajniranoj mrežnoj stranici IFLA-e koja u današnjem svijetu predstavlja prvi korak prema njezinoj pristupačnosti korisnicima. „Jako sam ponosna, ove godine prvi put okupljamo članove sa svih kontinenata, što će nam svakako pomoći da ostvarimo bolje i čvršće suradnje i time pridonesemo razvitku svojih matičnih ustanova, ali i knjižničnih službi i usluga u globalu“, dodala je. U izazovnom vremenu poput ovog, u kojem je komunikacija gluhim i nagluhim osobama, i ne samo u knjižnicama, zbog nošenja maski otežana, a gluhoslijepim osobama zbog izostanka izravnog fizičkog kontakta onemogućena, to je možda i važnije nego ikad. Stoga, osim u entuzijazmu i kreativnosti, Maela Rakočević Uvodić rješenje vidi i u uvođenju novih asistativnih tehnologija, čime bi korisnička svakodnevica bila znatno olakšana. „No to nas“, zaključuje, „opet vraća na problem financija i nadu da će se briga o kulturnim institucijama i osobama s invaliditetom jednom pojaviti pri vrhu društvenih prioriteta. Mi bismo voljeli biti inkluzivno društvo“, uvjerena je, „ali financije su uvijek te koje nas koče u potpunoj provedbi savršenih programa.“ 

Olakšavanje komunikacije

„U inozemstvu postoje namjenski građene zgrade s posebno opremljenim prostorijama s tamnom podlogom – boja zidova, osvijetljenje, asistivne tehologije – za komunikaciju s gluhim i nagluhim korisnicima kako bi komunikacija tima bila olakšana“, kaže Maela Rakočević Uvodić, i nastavlja: „No u Hrvatskoj nije uvijek lako i jednostavno, često niti moguće prenamijeniti prostor ili učiniti preinake da postane pristupačniji. Neki knjižnični prostori dopuštaju, primjerice, izgradnju rampe za korisnike s poteškoćama u kretanju, ali neki su u najmu pa se u njih ne smije intervenirati, dok su drugi toliko osjetljivi da intervencija nije moguća Nadamo se da će u budućnosti sve knjižnice biti građene ciljano pa će imati i rampe, liftove, natpise na brajici, govorne uređaje za usmjeravanje, indukcijske petlje, pojačala govora, uređaje za alarmiranje te građene specijalnim građevinskim materijalima koji reduciraju jeku i olakšavaju slušanje te opremljene prilagodljivom rasvjetom za lakše čitanje sa usana. Nova bi zgrada Gradske knjižnice u Paromlinu, prema projektu, trebala biti takva.“