Hrvatska kultura i jezik moj su najintimniji zavičaj

Naš je sugovornik Ludwig Lujo Bauer (Sisak, 1941), jedan od najistaknutijih i naj­­­uglednijih hrvatskih književnika za od­­rasle i za djecu. Povod razgovora jest ro­man Repriza, nedavno objavljen u izda­vačkoj kući Fraktura, ovoga erudita i nagrađenika brojnim nagradama, među kojima se u zadnje vrijeme ističu Vladimir Nazor 2019. za roman Muškarac u žutom kaputu te posebno priznanje na skupu svih Nijemaca i Austrijanaca u Siraču 2019. kao književniku za doprinos hrvatskoj kulturi.

Ludwig Bauer dobitnik je nagrade nazvane po Vesni Parun / privatna arhiva

Poštovani kolega Bauer, upravo sam pročitala vaš najnoviji roman, Repriza. Čestitam na izvrsnoj prozi. Već je sam naslov višeznačan, uključuje civilizacij­ski, egzistencijalni i izvedbeni sloj, sla­žete li se?

Hvala, počašćen sam time što vam se mo­ja proza sviđa. I slažem se u pogledu višeznačnosti. Volim napomenuti da pri pisanju slijedim tri okvirna orijentira. Prvo, želim čitatelju ponuditi užitak čita­nja i nije slučajno što to stavljam na prvo mjesto. Na drugome mjestu stalo mi je do spoznajnoga potencijala koji moj roman nosi. Treći je okvirni orijentir želja da moj tekst ima poticajnu, inspirativnu komponentu.

Dok većina hrvatskih književnika na aktualni trenutak koronakrize, potresa, hu­mane i humanističke krize reagira izravnim proznim odgovorima, vi pišete roman o ponovnom početku i stvaranju života. Zašto ste odabrali sintezu znanstvenih otkrića, povijesti i drukčije ener­gije?

U kontekstu na koji aludirate moj roman svojevrsni je eksperiment. Od polovice proš­loga stoljeća čovječanstvo živi vrlo blizu, tako reći na ivici sveopće katastrofe, s manjim ili većim amplitudama pri­bli­žavanja takvoj sudbini ili relativnog odmicanja. Izmještanjem događanja romana u vremenu ili prostoru u pravilu se želi istaknuti neka svojstva sadašnjosti u kojoj se roman piše i čita. Dakle, jedna je od mojih odrednica istraživanje toga što bi ljudi bili u stanju učiniti da im se pruži nova prilika, odnosno prilika novoga razvoja. Je li ta nova, hipotetička prilika – mogućnost da se izbjegava takav razvoj koji čovječanstvo ponovno vodi prema ivici katastrofe.

Roman započinjete citatom iz Gombro­witzeva Bakakaja. Koji su drugi autori vaši uzori?

Bakakaj je zanimljiva proza, no ne poznajem dovoljno Gombrowitza da bi mi mo­gao biti uzor. Prije bih uzore tražio u ruskoj književnosti, od Gogolja preko manje po­znatoga Aleksandera Grina do Nabokova. Bliski su mi mnogi suvremeni američki prozaici poput Doktorowa, ali i mnogi drugi prozni majstori engleskoga jezika, od Oscara Wildea i Jamesa Joycea, koje sam i prevodio, do Georgea Orwella. Ali više od svih bliski su mi neki češki pisci. Uvjetno bih tu ubrojio i praške pisce koji su pisali na njemačkom, kao Franz Kafka ili Egon Erwin Kisch. Ipak, Čapeka bih prije svih nazvao svojim bliskim literarnim srodni­kom. S velikim sam užitkom prevodio i Čapeka i Hašeka, i njihov utjecaj na moj način razmišljanja svakako je nedvojben. Kada bih vjerovao u reinkarnaciju, bio bih siguran da je Čapek moja prethodna inkarnacija.

Dugo smo živjeli u svijetu patrijarhata. Zašto se odlučujete za obrat u matrijarhat?

Patrijarhat se može povezivati s brigom za prostor, a matrijarhat povezujem u prvom redu s brigom za potomstvo. To je mnogo važnije, barem u mojem romanu.

U romanu veliku ulogu imaju vođe, prvo doktor pa njegovi nasljednici. Postoje li paralele s političkim paradigmama? Bi­ste li svoj roman nazvali alegorijskom di­stopijom ili znanstvenofantastičnom utopijom?

Rado bih izbjegao i jednu i drugu oznaku. Vrijeme mojega romana zapravo je vrijeme poslije distopije, odnosno onoga što je do­velo do opće katastrofe. Rekao bih da je to fiktivna povijest hipotetičkog vremena, da­kle, svojevrsna fantastika, otprilike kao Danteova Božanstvena komedija. Ali moj bi se roman mogao čitati i kao crna komedija, kao što sugeriraju neke interpretacije za Kafkin Proces. U tom bi kontekstu uloga vođe bila ponešto satirična.

Vaši protagonisti žive između dvaju slojeva oblaka i u špilji. Je li to slojevi­­to raz­ra­đena aluzija na ponovno stva­r­a­nje čo­vje­čanstva ili se može povući us­poredni­ca s Platonom?

Dva toksična sloja koji obrubljuju svijet romana imaju ulogu motivacije. Oni su raz­log zbog kojeg ljudi moraju živjeti baš na danom prostoru. Ali simbolično značenje teško je izbjeći, i ovisi o vrsti recepcije. Previše veze s Platonom nisam imao na umu, nisam posebno aludirao na Platonov dua­lizam, ali je asocijacija na njegovu špilju mjestimično neizbježna.

Zašto odabirete prikaz života bez sunca, koje se „neće odavde vidjeti sljedećih sto godina“?

To je s jedne strane i aluzija na tehnološke moći naše suvremene civilizacije koja je, eto, teoretski sposobna čak i Sunce „uga­siti“. S druge strane, to je aluzija na provali­ju neznanja i nesposobnosti ovladavanja p­rirodom nakon što tehnološka civilizacija dođe do svoga vrhunca pa se strovali s te visine.

Skupina ljudi koji ostaju poslije katakliz­me i toksičnih strategija imaju plavu bo­ju očiju. Kako objašnjavate Arijevce, kako ih naziva doktor Mandelbaum?

Tu je i opet u pitanju dijelom ironija, još više i satira. Plava boja očiju u mojem je romanu oznaka onih koji su prirodno slabiji, neotporni na kozmička i druga zrače­nja. Suprotno „arijevskim“ teorijama, oni svakako nisu neka superiorna rasa. To je dakle dio satire kojom je roman prožet puno više nego što se to vidi na prvi pogled. Primjerice, i završetak romana može se či­tati kao satira, ljudska sposobnost i sklonost da i najozbiljnije stvari pretvara u sapunicu, kao što je u ovo naše vrijeme izbor predsjednika najmoćnije države svijeta.

U strukturiranju protagonista povezuje­te ih znakovitim i simboličnim imenima, a vrijeme nerijetko dobiva kružnu strukturu. Je li riječ o stvaranju nove mitske strukture ili preokretanju mitova?

Preokretanje mitova, ili nastojanje da se djeluje anti-mitski, igra u romanu značaj­nu ulogu jer mitovi su ti koji u stvarnosti vode na rub katastrofe, a u romanu su odveli ljude i preko tog ruba. Ali ja sam kao osoba znatno radikalniji protivnik mitova nego što je to stvarnost mojega romana. Stvar­nost romana ne isključuje da mit mo­že biti i potreban. Usprkos onome što sam rekao o spoznajnoj vrijednosti svoje proze, veliku pozornost pridajem i onom što bi se dalo opisati Kvintilijanijevom mudrošću: „Scribitur ad narrandum, non ad probandum“ – „Piše se radi pripovijedanja, ne radi dokazivanja.“ Marcus Fabius Quintili­anus, učitelj govorništva iz prvog stoljeća naše ere i začetnik europske teorije knji­ževnosti u tom smislu meni i danas predstavlja neki oslonac. Dakle, logika pripo­vijedanja vodi i u pravcu koji je prije svega istina knji­ževnog djela, čak i ako odstupa od subjek­tivne autorove istine.

U vašemu golemome opusu ovaj se roman ističe i stvaranjem novoga jezika, sti­la i gotovo savršenim hrvatskim je­zi­kom. Kako gledate na hrvatski jezik u recentnim proznim djelima hrvatskih au­tora?

Hvala vam što ste zamijetili i istaknuli mo­ju brigu za hrvatski jezik. Žalostan sam što je dobar književni jezik svojstven samo rijetkima od onih koji se jezikom profesi­onalno služe. Kao da više nitko ne osjeća ritam našeg jezika, nitko ne zna što je zai­sta enklitika i kamo je treba smjes­titi u govoru i pismu, nitko ne zna za predbuduće vrijeme, svi govore „Ako ću…, onda ću… Kada ću…, tada ću…“ nesvjesni da je to bantu-hrvatski, nitko ne zna za pretprošlo vrijeme. Govori se i piše „za“ uz infinitiv! Potpuno se zanemaruje kvaliteta hrvatskoga jezika da razlikuje živo i neživo. Mene to boli. Neke su stvari već otišle predaleko. U svojoj prozi ne koristim se aoristom i imperfektom jer je većina čitateljstva potpuno izgubila sposobnost prepoznavanja što ta vremena kazuju.

Višekratno ste pisali o progonu tzv. Podunavskih Švaba nakon Drugoga svjetskoga rata i o svojoj, obitelji Bauer. Kako se danas osjećate u Hrvatskoj kao Nije­mac?

Osjećam to prije svega kao pripadnik austrijsko-njemačke nacionalne manjine koja je dala iznimno velik doprinos oblikovanju suvremene hrvatske kulture i civilizacije kao izrazito europske. S druge strane, sav doprinos tih naših predaka velikim je dijelom zaboravljen i gotovo potpuno zanemaren. Čak ni matične zemlje koje su velik dio te manjine organizirano dopremile na ove prostore kao radnu snagu ili civilizacij­ski kvasac više nam ne priznaju nikakva prava. Ali uz to što sam pripadnik manjine koji pokušava spasiti neka sjećanja, u kulturnom smislu prvo sam pripadnik hrvatske kulture. Hrvatska kultura i hrvatski jezik moj su najintimniji zavičaj i bitne odrednice.

Impozantan je i vaš opus posvećen djeci. Kriju li se u vašim mladim junacima u Re­prizi naznake sudbine čitanja i nestanka čitatelja?

I to je jedno od onih pitanja koja me opte­rećuju. U gotovo kamenom dobu koje vla­da u romanu Repriza djecu treba učiti kako preživjeti u surovim uvjetima. Apstraktnija znanja bila bi suvišno opte­re­će­nje. Paralele s djecom našega vremena pokazuju se kao neizbježne. Elektroničke igre oduzi­maju djeci sposobnost postupnoga savladavanja smisla; pisani tekst pret­postavlja postupnost percipiranja slo­va i slaganja u riječi, slaganja riječi u re­čenice, slaganja rečenica u veće cjeline. Danas djeca isto­dob­no doživljavaju sliku, zvuk i kratak tekst i tako postaju intelektualni invalidi. Pri­vlači me pisanje proze za djecu, ali naklad­nici više ne objavljuju zbirke dječjih priča. Nisam odustao od čarobnog svijeta dječje knjige te sam napisao i neke tekstove za slikovnice. Nadam se da će prekrasne ilustracije Marsele Hajdinjak s kojom surađujem poticati djecu da posegnu za tim knji­gama, a zatim i za onima s više teksta.