Čovjek uči dok je živ

Svakom je novinaru najslađe kad te­mu za svoj članak nađe u vlastitim no­vinama, a to pogotovo vrijedi za uredni­ke. Ja sam je našao u prošlom, prvom broju Inkluzije, kada je u intervjuu Giga Gračan, vrhunska prevoditeljica i urednica s kojom sam dugo surađivao, i od koje sam toliko toga naučio, rekla da je status hr­vatske umirovljenice – usud gori od smrti. O statusu hrvatskih umirovljenika ima bezbroj medijskih napisa, uglavnom pa­tetičnih, a i bezbroj šala, uglavnom cr­no­humornih. Meni je nezaboravna kari­katura Ota Reisingera na kojoj se vide odškrinuta ulazna vrata stana, iz kojih se na podu pruža suha i zgrčena ruka čo­vje­ka koji očito skapava, a možda je već i skapao. Pred vratima, međutim, stoji na­smijan poštar, maše kuvertom i vese­lo dovikuje: „Penzijica!“ I više od šala, sta­riji trpe razne poruge i ponižavanja. Novi američki predsjednik Joe Biden je 77-godišnjak, i jučer sam naišao na dru­štvenim mrežama na dvije šale na račun njegove dobi. Na jednoj mu njegova potpredsjednica Kamala Harris govori da je pobijedio na izborima, a on se naginje, okrenuvši uho prema njoj, i kaže: „Što?“ Na drugoj je prizor iz filma Maratonci trče posljednji krug, kada se Pavle Vujsić nagi­nje nad samrtničku postelju rodonačelnika njihove pogrebničke obitelji, prasta­rog Panteliju, koji leži blijed i mršav po­put mumije, i govori mu: „Na izborima je pobijedio tvoj školski kolega“.

Antivaksersko ludilo

O starosti na vodećim položajima loše je mislio i Francis Bacon, koji je zapisao da stari ljudi previše zamjeraju, predugo razmišljaju, premalo riskiraju i prebrzo se kaju, a k tomu rijetko tjeraju stvar do kraja, nego se radije zadovoljavaju osrednjim uspjehom. No epidemija koronavi­rusa dovela je do pravih izljeva mržnje prema starijim ljudima. Na dan kad ovo pišem umrlo je 35 naših sugrađana od epi­de­mi­je, ukupno 794 od početka te poša­sti u Hrvatskoj. Na taj isti dan okupilo se na glavnom zagrebačkom trgu tisuću ljudi koji su prosvjedovali protiv epidemio­loških mjera. „Korona je samo kihanje i curenje nosa, dosta je gluposti“, rekao je jedan govornik na tom skupu; „Smrtnost je jedan posto“, rekao je drugi, računaju­ći, očito, da je „samo“ jedan posto – umrijet će samo jedan od stotinu, vrlo važno. I to onih starih. „Cijepi si mamu, mene nećeš“, ljetos je osvanuo transparent ispred zgrade Hrvatskog narodnog kaza­lišta u Zagrebu, gdje su se okupljali mladi zato što su klubovi bili zatvoreni. Dok mnogi mladi pružaju pasivni otpor epi­demiološkim mjerama, pa ne nose maske i ne drže se na razmaku, ima i onih koji otpor pružaju aktivno. I u Europi i u Americi održavaju se prosvjedi onih koji koronavirus smatraju izmišljotinom pa se i kod nas upriličuju demonstracije pod sloganom „Prava i slobode“; u jednoj od svojih najperverznijih akcija antivakseri su obilazili domove umirovljenika poručujući im da COVID-19 „nije tako strašna bolest da se ne možemo družiti”. Da su stanari i stanarke mudrije od pobornika teorija urote, vidjelo se nedavno iz vrlo lijepog članka koji je za dnevnik 24sata napisala Bojana Mrvoš Pavić, a list je toj temi čak posvetio i naslovnu strani­cu – što nije mala stvar u ovoj borbi za senza­cije. Po­vod je bila crna kronika, jer su tih dana baš zaredali nesretni slučajevi u kojima su starije žene stradale u požarima, prometnim nesrećama, pa čak i pravim ubojstvima, a jedna od sugovornica novinarki je rekla sljedeće: „Mi starci smo u koroni za cijelo društvo mrtvi ljudi. Oni koji žive u domu su u opasnosti od širenja virusa i tamo umiru, a mi koji živimo sami ovisimo o milosti drugih. Nemamo novca, zaboravljeni smo, a kad netko stariji od korone umre, kao da to tako mora biti.“

Da je pandemija posebno opasna za bolesne i starije ljude znalo se otpočet­ka. Kineski su liječnici još u veljači procije­nili da COVID-19 u 80% slučajeva nije opa­san, ali da je smrtnost među starijima od 80 godina 15%, kod onih u 70-ima 8%, a među 60-godišnjacima umre 3,6% obo­ljelih. Upravo zbog toga mogli smo vidje­ti kako se svuda oko nas djeca i unuci brinu za najstarije članove svojih obite­lji, kako im obzirno ostavljaju potrep­štine na kućnim vratima, samo da ih slučajno ne zaraze. Osjećaj obzira prema onima koji su na svijetu duže od nas potaknuo je mnoge kritike prema ze­mljama koje su bolesti pristupale nehajno, zaključivši da će virus jednostavno pustiti, pa tko preživi – pričat će. I britanski premijer Boris Johnson oklijevao je s uvođenjem ograničenja, računajući na to da će proces prirodnog odabira biti najučinkovitiji, ali se predomislio kad su mu stručnjaci rastumačili da će se u malo vremena suočiti s 50.000 mrtvih.

‘Mi starci smo u koroni za cijelo društvo mrtvi ljudi’

Pokazalo se da smo svi povezani, iako su neki ranjiviji od drugih. Antivakser­­sko ludilo pokazuje se kao sasvim se­bič­no, napose prema starijima, ali njegovi promotori ni ove jeseni ne posustaju. Poznati saborski zastupnik, sada bivši, zlurado prenosi netočne vijesti o smrti umirovljenika u Italiji od cjepiva protiv gripe; jedna aktualna saborska zastup­ni­ca uporno ne želi staviti masku na li­ce, upravo sam ju vidio na televiziji; umirovlje­ni hrvatski biolog i imunolog ovih dana netočno tvrdi da cijeplje­nje protiv gripe povećava rizik zaraze koronavirusom; također tvrdi, bez ikakvih dokaza, da se ne možemo istodobno za­ra­­ziti gripom i koronom, iako su takvi slučajevi već zabilježeni u SAD-u. Takvi iracionalni ljudi, zaogrnuti plaštem znanosti, samo potpiruju ideje da je „cjepivo terorizam“, da se „fabriciraju brojke o umrlima radi kontrole stanovništva”, da je „razmještanje 5G radijskih antena po­ve­zano s pandemijom”, da je to „tajna zavjera farmaceutske industrije”. U svojoj borbi protiv duboke države, za svoju slobodu kretanja i pravo da piju kavu na terasi, ugrozit će živote onih starijih – ionako je to 1%, kako je to lijepo rekao protivnik epidemioloških mjera. Gotovo da nema dana kad se na vijestima ne potegne tema zbog čega sve zatvarati i zašto bi država gubila na porezima, i zašto ugostitelji ne bi zarađivali, kad sve to nije tako opasno. Ne izgovara se onaj prešućeni dodatak „nije opasno za mlade“. Za stare se, ako to gledamo ekonomski, ne isplati zatvarati biznise – oni ne proizvode, samo tro­še. Kako je to napisao Vladimir Nazor u Večernjim bilješkama, iako on nije mi­slio na ekonomiju: „Teško čovjeku, kad poč­ne osjećati, da u novo proljeće sam više – ne cvjeta.“ Da, starac je čovjek koji je dovršio svoj ručak, kako kaže gorko Balzac, i gleda druge kako jedu. A kako je to tek gorko kad mu drugi moraju plaćati ručak, i kad osjećaju da taj starac zapravo jede njihovo jelo?

Seniori na fakultetima

No može se cvjetati i u stare, pa i naj­starije dane! Nezaboravan mi je jedan sto­godišnjak iz Oprah showa koji se s 98 godina upisao u prvi razred osnovne škole – da se opismeni, jer je cijeli život patio zato što ne zna čitati i pisati. Kad je emisija bila snimljena, imao je 102 godi­ne i bio je dogurao do četvrtog razreda; sjećam se da je čitao bez naočala, a i dobro se slagao s drugom djecom – starac po­staje ponovno dijete, kaže njemački dramatičar Friedrich Hebbel, ali dijete za onaj svijet. Ili čak za ovaj: poput onog dobričine iz Oprah showa, čije sam ime zaboravio, naša zemljakinja Agneza Štajer stekla je sveučilišnu diplomu u 78. godini. Malo je ekstremno, znam, ali nije ništa neobično, pogotovo ako ste ikada bili na Filozofskom fakultetu. I kad sam ja ondje studirao, nisam bio u prvoj mladosti, a znam i za mnoge umjetnike i novinare koji su se onamo vraćali po diplomu kao sredovječni ljudi, čak i umirovljenici. Jedna mi je kolegica ispričala da je u njezino vrijeme na studiju bilo toliko staraca da na fakultetskom izletu povjesničara umjetnosti nisu mogli dobiti studentski popust za muzej – jer im biljeterka nije vjerovala da su to sve studenti! Agneza Štajer studirala je na Odjelu za umjetnost i restauraciju na Sveučilištu u Dubrovniku, kamo je redovito putovala iz Vrbovca. Nije joj to bio prvi fakultet, u mladosti je diplomirala veterinu, a u srednjoj Veterinarskoj školi u Križevcima predavala je stručne predmete. Jednom je vodila učenike u Zagreb u Studentski centar na Dane sveučilišta i odlučila je na mjestu: upisat će Restauraci­ju u Dubrovniku. Oni su se smijali, ali ona se sada smije najslađe: godinu dana spremala je prijemni, vođena svojom ljubav­lju prema tkaninama i ručnim radovima, i na kraju je svoj studij završila. Iz ekonom­ske perspektive može se činiti da je to rasipanje resursa i da je Agneza Štajer ne­po­­trebno zauzela mjesto nekome tko bi se time bavio desetljećima. Sama priznaje da se suočila s nerazumijevanjem kad je na sebi primijenila često ponavljanu parolu o cjeloživotnom obrazovanju: „Mislim da nitko iskreno ne vjeruje u to“, rekla je u razgovoru za Dubrovački dnevnik. „Veliki dio života provela sam u odgoju i obrazovanju pa sam shvatila kako zapravo ljudi to ne doživljavaju ozbiljno. Svi misle kako zvuči dobro, ali kada se izravno su­sretnu s takvom prilikom, onda smatraju da nije potrebno.“ Nema sumnje da pred njom ne stoji duga i plodna karijera – ali tko je od nas u ovo doba virusa, potresa i terorizma siguran u svoje sutra? Važno je da se svaki dan računa, da je Agneza Štajer stvorila nešto lijepo i da je ostvarila svoj san. Iako se brine da je kasno: „Mozak mi veli da bih trebala biti sretna, ali nekako se ne osjećam u potpunosti tako jer je predugo trajalo.“ Uvijek sve traje predugo, neka se slobodno opusti. Stigla je na cilj.