Zvijezde koje ne vide i ne čuju

Izabere li osoba s oštećenjem sluha upravo glazbu kao primarnu slobodnu aktivnost, prva reakcija teško može biti bilo što drugo osim nevjerice. Ili čak svojevrsnog podsmijeha koji se, nažalost, još uvijek prečesto – upućuje onima koji nisu bili te sreće da mogu početi s istih startnih pozicija kao osobe bez invaliditeta. Sve su to na svojoj koži osjetili članovi zagrebačke postave Deaf Band Dlan, okupljene na inicijativu članova udruge Kazalište, audiovizualne umjetnosti i kultura Gluhih – Dlan. Sastav je 2015. nastao kao dio projekta Pravo na umjetnost u produkciji Centra za kulturu Pučkog otvorenog učilišta.

Deaf Band Dlan nastupa na brojnim događanjima i manifestacijama od samog osnutka/ Snimio: Borna Filić/PIXSELL

Rezultat njihove upornosti, žudnje za glazbom i (ne manje važno) čiste vještine upravo je zadivljujući, pa su u brojnim novinskim prikazima slavljeni kao „jedini bend takve vrste na svijetu.“ Štoviše, Deaf Band Dlan sklon je bučnoj glazbi na potezu od AC/DC-a do Nirvane i ranog Queena – jedna od njihovih autorskih skladbi naslovljena je Let's Make Some Noise.

Neizreciva dubina glazbe

No glazbene preferencije manje su bitne za pojašnjavanje šire slike. Čudesan pothvat Deaf Banda Dlan zapravo se ogleda u pukoj činjenici da su uspjeli pronaći učinkovit način opstanka i funkcioniranja. A to sigurno nije bilo lako. 

Glazba za njih funkcionira tako što se oslanjaju na ono najvažnije, emociju. „Glazbu čujem kroz tijelo, preko vibracija. Osjećam duboke tonove, a visoke mi pokazuje mentor sastava“, kaže gitarist Siniša Matijašić. Prepoznajući vibracije koje emitira glazba, moguće je detektirati njezinu ritmičku strukturu, rekonstruirati je. Istodobno, komunikacija među članovima djelomice se svodi na znakovni, a dijelom na poseban, interni jezik. 

 'Glazbu čujem kroz tijelo, preko vibracija. Osjećam duboke tonove, a visoke mi pokazuje mentor sastava', kaže gitarist oštećena sluha, Siniša Matijašić

Ian Dury u klubu The Roundhouse u Londonu 1978./ Izvor: Wikimedia

Deaf Band Dlan, čija postava fluktuira prolaskom vremena, što je očito dobra stvar, tek su najvitalniji i nama najbliži primjer koji pokazuje da se ono što drugi drže formalnim nedostatkom može pretočiti u trijumf upornosti i volje. Povijest popularne glazbe ujedno je i povijest sličnih pobjeda koje nas iznova podsjete da žudnja za glazbom ne poznaje prepreke, čak ni u najkompleksnijim i nemogućim okolnostima. Citirajući Schopenhauera, britansko-američki neurolog Oliver Sacks u knjizi Muzikofilija piše: „Neizreciva dubina glazbe, tako lako razumljiva, a opet tako neobjašnjiva, upravo je takva zbog činjenice da reproducira sve emocije našeg najdubljeg bića, ali bez ikakve veze sa stvarnošću i udaljena od njegove boli.“

Osjećaji pokreću

Glazba je i motorička radnja, a ne samo emotivna – i iz te spoznaje nerijetko izrastaju potencijalne, ali ne i nesavladive prepreke. Činjenica da je oslijepio u dobi od šest godina, američkom glazbeniku Rayu Charlesu nije stajala na putu preoblikovanja američke i svjetske popularne glazbe. Redefiniravši suvremene crne idiome, veliki pijanist i skladatelj 1950-ih je udahnuo novu vrstu energije i onoj bijeloj pa je u konačnici njihove granice učinio nebitnima. U početku mu je sustav Brailleovog pisma pomogao u svladavanju klavirske tehnike i u prenošenju aranžmanskih zamisli svojim suradnicima. No genij Raya Charlesa proizlazi iz čistog instinkta: „Moje pjevanje nazivaju emocionalnim“, rekao je 1963. u intervjuu za tjednik New Musical Express, „ali to je za mene esencijalno. Nastojim osjetiti pjesmu prije negoli je snimim. Ako me osjećaji ne pokrenu, jednostavno je odbacim, ne želim je snimiti.“ I najvažnije, Ray Charles svoju sljepoću nikada nije smatrao preprekom u razvoju karijere. Ako bi na reklamnom plakatu stajala sintagma slijepi pjevač, Charles bi odbijao nastupiti sve dok se i posljednji poster ne uništi i ne izradi novi. Naravno da u tome i jest poanta inkluzivnosti: glazbenici s invaliditetom žele status jednakih, a ne onih koji su postali umjetnici unatoč invaliditetu.

Ray Charles možda nije rock and roller, ali je sintezom jazza, rhythm and bluesa i gospela ne samo kreirao temelje soula, nego pripremio teren i za rock kakav danas poznajemo. Još prije toga, u predratnim godinama, čitav je niz slijepih blues inovatora glasom i akustičnom gitarom učinilo isto: Reverend Gary Davis, Blind Willie Johnson, ili pak Blind Lemon Jefferson – svaki od njih na svoj je način zadužio korijene rock and rolla, i posredno potaknuo stvaranje kompleksnog kolaža popularne glazbe. Kad je šezdesetih godina došlo čudo od djeteta, Afroamerikanac Stevie Wonder, mladić slijep od rođenja, ali s nemjerljivim multiinstrumentalističkim i skladateljskim talentom, postalo je jasno da biti osoba s invaliditetom ne znači i biti unaprijed osuđen na neuspjeh. Wonder se probio u mainstream i prokrčio put ostalima, ali mnogi su stereotipi ostali netaknuti.

Posljednji nastup Raya Charlesa na međunarodnom jazz festivalu u Montréalu 2003./ Snimio: Victor Diaz Lamich

Okidač karijere

Svaki žanr unutar širokog spektra popularne kulture ima svoje heroje, pa tako i jazz. Doajen gypsy swinga, legendarni romski gitarist Django Reinhardt u svojim počecima svirao je violinu i bendžo. Kao 18-godišnjak zadobio je teške opekline u požaru koji je izbio u kolima koja su mu služila za putovanje i stalni boravak; dva prsta lijeve ruke ostala su mu ukočena i nefunkcionalna pa je adaptirao svirački stil – i ostao upamćen kao jedan od najvećih. Iz tragedije je iznikao osebujan instrumentalistički stil. 

Ljepota popularne glazbe dobrim dijelom izvire iz njezine sposobnosti da neprestano – pa i slijedom ovakvih, nesretnih okolnosti – proizvodi unikatne načine izražavanja. Godine 2003. 19-godišnja Melody Gardot teško je stradala kad ju je na biciklu udario automobil. Uslijedili su beskrajni mjeseci koje je provela prikovana za krevet, pokušavajući se oporaviti od višestrukih ozljeda glave, kralježnice i zdjelice. I to uz pomoć glazbe. Ne samo da je ta nezgoda bila okidač njezine profesionalne kantautorske karijere nego je zbog posljedične preosjetljivosti na svjetlo i zvuk prilagodila vokalni stil i dinamiku izvedbe. Na pozornicu bi dolazila uz potporu štake i s posebnim sunčanim naočalama, a na odličnom debiju Worrisome Heart priklonila se utišanoj zvučnoj slici, oslanjajući se na estetiku kasnonoćnog jazza i tradiciju rafiniranog folka.

Ray Charles svoju slabovidnost nikada nije smatrao preprekom i odbijao bi nastupiti ako bi na plakatu pisalo slijepi pjevač, dok se svi plakati ne bi skinuli i stavili novi

Slični primjeri prisilne stilske adaptacije mogu se pronaći i na polju dijametralno suprotnog senzibiliteta, poput hard rocka i metala. Posljednjeg dana 1984. godine, nesmotreno jureći na proslavu Nove godine, Rick Allen, bubnjar grupe Def Leppard, izgubio je kontrolu nad upravljačem svojeg sportskog automobila i u teškoj nezgodi ostao bez lijeve ruke. Nakon početne depresije, glazbenik se uspio mentalno oporaviti, a zatim je, s pomoću posebnih elektroničkih naprava rekonfigurirao bubnjarski komplet. Prilagodivši svirački stil, nastavio je uspješnu karijeru koja traje i danas. No primjera je zapravo bezbroj, i oni sežu sve do domaće scene; znakovita je sudbina Zdravka Škendera koji je nakon automobilske nezgode 1980. i povrede vratnog dijela kralježnice, jazz trubu zamijenio pjevačkom lakoglazbenom karijerom – i na svojem području postigao mnogo. 

Američki predsjednik Barack Obama pridružio se ovacijama Stevieju Wonderu u Bijeloj kući/ Snimio: Pete Souza

Dvojbe i sumnjičavost

Bez obzira na to je li riječ o svjetskom inovatoru Rayu Charlesu ili lokalnim amaterskim zanesenjacima iz Deaf Banda Dlan, glazbenici s invaliditetom kontinuirano su prisiljeni na borbu, na potragu za vlastitim putem, djelujući u neugodnom procjepu između intimnih dvojbi, praktičnih i financijskih problema te svakidašnjih sumnjičavih pogleda iz okoline. U posljednje vrijeme pandemija je mnoge dovela u stanje onoga što neki nazivaju dvostruki lockdown: dugotrajna nemogućnost izravnog kontakta s drugim glazbenicima pogoršava ionako stalan osjećaj samoće uvjetovan invalidnošću. Sagledamo li priču još jednom, iz šire perspektive, lako je zaključiti da je golemi pop-kulturni kolaž nemoguće i zamisliti bez neobičnih, katkada veličanstvenih doprinosa glazbenika najrazličitijih estetika, afiniteta i stilova. Bez onih koji su, pritisnuti svojim individualnim problemima, kreirali jednako osobne estetske mikrokozmose i za sobom ostavili neizbrisiv trag.

Melody Gardot uvijek nastupa s naočalama zbog osjetljiva vida, u Admiralskoj palači u Berlinu, 2010./ Izvor: Wikimedia

Heroj punka i funka

I punk ima svoje heroje. Kad je prije više od dva desetljeća umro Ian Dury, bila je to prigoda da svijet još jednom u sjećanje prizove živopisnu biografiju tog, po mnogočemu neopjevanog heroja otočkog novog vala. Za početak, Dury možda ne bi nikada isplivao na površinu da nije bilo pripadajuće pankerske supkulture koja je sredinom 70-ih pod svoju zastavu ionako okupila mlade, gnjevne, siromašne i na sve načine obespravljene članove engleske radničke klase. U dobi od sedam godina Dury je prebolio dječju paralizu, no permanentne posljedice bolesti – ukočenost ekstremiteta na lijevoj strani tijela – uporni glazbenik nije držao preprekom na putu prema vrhu. Upravo suprotno, tjelesnu invalidnost i mentalne ožiljke Dury je na albumu New Boots and Panties! uspio pretvoriti u glavni adut; pjesma Hit Me With Your Rhythm Stick izravno je nadahnuta bolešću i njezinim reperkusijama. U intrigantan koktel punka, vodvilja, rock and rolla i funka Dury je ubacio sličice iz opore engleske svakidašnjice, a sve je to izveo u razigranom, napola recitirajućem, zajedljivom cockney-slengu. Fascinantnim se može činiti podatak da je pomaknutu himnu odmetništvu poput Sex & Drugs & Rock & Roll, potpisao glazbenik s invaliditetom, ali predrasude valja jednom zauvijek pospremiti u ropotarnicu povijesti. Naravno, lakše je to izgovoriti nego učiniti.