Slova između bogatih i siromašnih

Međunarodni dan pismenosti UNESCO je proglasio 1966, a počeo se obilježavati od 1967. U Hrvatskoj je prema popisu stanovništva iz 2011. samo 0,8% nepismenih osoba, i to su u pravilu starije ženske osobe koje se nisu školovale u djetinjstvu, iako nepismenih ima i među mlađima, kao i među muškarcima svih dobnih skupina. Iako je nepismenost marginalna tema za nas, nije u svijetu. UNESCO-ovi podaci pokazuju da se stopa pismenosti odraslih povećavala u drugoj polovici 20. stoljeća po 5% godišnje – s 55% 1950. na 86% u naše doba. No zbog rasta stanovništva mnoštvo nepismenih zapravo se ne smanjuje: bilo ih je 700 milijuna 1950, zatim čak 878 milijuna 1995, da bi se do danas došlo na 775 milijuna ljudi bez minimalne vještine pismenosti. To znači da je jedna od pet odraslih osoba nepismena, a dvije trećine od njih su žene; k tomu čak 60 milijuna djece uopće ne pohađa školu, a i to su podaci prije pandemije, koja je znatno utjecala na neredovitost školovanja, pa čak i odustajanje od njega. 

U SAD-u tek svaki sedmi građanin može razumjeti vijesti, liječničke upute i reklame

Nije svuda jednako loše: prema UNESCO-ovom Globalnom izvješću o praćenju obrazovanja za sve Južna Azija i podsaharska Afrika imaju najnižu regionalnu stopu pismenosti odraslih, i to od 60%. Koliko je pismenost važna za uspjeh društva vidimo i na slučaju Afganistana, gdje se upravo zbivaju dramatični ratni i društveni prevrati. Ta zemlja ima jednu od najnižih stopa pismenosti u svijetu te je ondje više od 10 milijuna mladih i odraslih nepismeno; američka vojska ondje je uočila da joj je svaki drugi lokalni regrut nepismen. Tijekom dva desetljeća prisutnosti zapadnih društvenih organizacija stopa pismenosti ondje se povećala na 43%, a među mladima od 15 do 24 godine čak na 65%, pri čemu je i dalje značajan jaz prema spolovima – pismenih muškaraca je 55%, a žena samo 30%. Dobrobiti pismenosti su velike i dugoročne. Kraljevina Švedska, koja je tada obuhvaćala Finsku, Latviju i Estoniju, 1686. je donijela zakon koji je tražio da se svi opismene, tako da je cjelokupno stanovništvo ondje već do kraja 18. stoljeća znalo čitati – iako ne i nužno pisati.

Odjel za statistiku Ujedinjenih naroda 2015. definirao je stopu pismenosti mladih kao „postotak stanovništva u dobi od 15 do 24 godine koje može i čitati i pisati s razumijevanjem kratke jednostavne izjave o svakodnevnom životu“. Tom se definicijom služe i hrvatski popisivači stanovništva – no iz iskustva znamo da ne traže pisanje sastavaka od popisivanih. Možda bi trebali. Naime, osim pismenosti u smislu poznavanja slova, postoji i funkcionalna nepismenost. Prema definiciji UNESCO-a iz 1978, osoba je funkcionalno nepismena ako se ne može baviti svim onim aktivnostima u kojima je potrebna pismenost za učinkovito funkcioniranje njegove skupine i zajednice te joj omogućiti da nastavi koristiti čitanje, pisanje i računanje za razvoj i sebe i zajednice. Funkcionalna nepismenost nastupa uvijek kada se pokaže da su nečije vještine čitanja i pisanja nedostatne za sve u svakodnevnom životu i poslovima što nadilazi osnovnu razinu; također, ona nastupa i kada ljudi presporo čitaju za praktičnu uporabu – pa, primjerice, ne mogu pratiti titlove na televiziji – ili kada nisu u stanju učinkovito koristiti udžbenike, rječnike ili priručnike.

Funkcionalno nepismeni

Jedno su slova u čitanci prvog razreda, kada su istaknuta uz sliku predmeta koje tim slovom počinje, a drugo kada su od njih sastavljene riječi i rečenice u nekom podužem, možda i zahtjevnijem tekstu, što iznosi nepoznate sadržaje, ideje i koncepte. Pomisao da bi se čitanje ili pisanje trebalo promatrati apstraktno, izvučeno iz konkretnog konteksta, američki lingvist James Paul Gee nazvao je jednostavno nesuvislim. Čitanje i pisanje, od najranijeg djetinjstva i početka školovanja, uvijek ima neku svrhu, uvijek se odvija u nekoj prigodi, uvijek ima određene čitatelje i autore – stoga se čitanje i pisanje nikada ne može odvojiti od društva i kulture. Nacionalna procjena pismenosti odraslih 2003. u SAD-u je uključila i kvantitativnu pismenost, to jest sposobnost izvođenja jednostavnih računskih operacija. Funkcionalna pismenost tako ima barem tri aspekta: sposobnost čitanja kratkih tekstova poput novinskog članka, mogućnost razumijevanja obrazaca kao što je vozni red i umijeće jednostavnog računanja kakvo zahtijeva prosječan oglas za automobil. Sada vidimo da stvar nije tako jednostavna: iz komentara po news portalima vidimo da masa čitatelja uopće nije shvatila o čemu piše u članku koji komentiraju; blijeda lica ljudi po općinama i poštama, koji se znoje nad formularima, otkrivaju koliko je to umijeće zahtjevno; nerazumijevanje jednostavnog postotnog računa dovelo je do tisuća tragedija i mnoštva sudskih sporova u slučajevima kredita u švicarskim francima, da spomenemo samo taj slučaj.

A tu su i digitalni mediji. Mreža Europske politike pismenosti 2016. definirala je pismenost kao „sposobnost čitanja i pisanja u svim medijima (tiskanim ili elektroničkim), uključujući digitalnu pismenost“, dok je 2018. UNESCO u svoju definiciju pismenosti uveo i „sposobnost identificiranja, razumijevanja, tumačenja, stvaranja, komuniciranja i izračunavanja, s pomoću tiskanih i pisanih materijala povezanih s različitim kontekstima". Ove godine je Education Scotland i National Literacy Trust u Velikoj Britaniji u funkcionalnu pismenost uključio i vještine usmene komunikacije, to jest slušanje i govor, a Međunarodno udruženje za opismenjavanje u SAD-u zahtijeva od pismenih da razumiju i materijale koji se mogu čuti te da se znaju služiti vizualnim, zvučnim i digitalnim materijalima.

OECD-ov Program za međunarodnu procjenu kompetencija odraslih (PIAAC) je najveća i najinovativnija procjena velikog opsega u području pismenosti odraslih. Cilj mu je pružiti sveobuhvatnu sliku ključnih vještina među radno sposobnim stanovništvom (16 – 65) te istražiti kako se te vještine koriste na poslu i u društvu, kako se mijenjaju s obzirom na stupanj obrazovanja, osposobljenosti i iskustvo učenja odraslih te kako je ovladanost vještinama povezana s obrazovnim, ekonomskim i socijalnim ishodima, odnosno visinom plaće, radnim statusom, gospodarskim rastom i produktivnošću te u konačnici i socijalnom dobrobiti.

Program za međunarodnu procjenu kompetencija odraslih PIAAC međunarodno je istraživanje OECD-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, u kojem se prate kognitivne i radne vještine odraslih. Prvi ciklus PIAAC-a trajao je od 2011. do 2018, u njemu je sudjelovalo 250.000 ljudi iz 39 zemalja, a anketom se mjerila osposobljenost odraslih za ključne vještine obrade informacija – pismenost, računanje i rješavanje problema. Fokus je bio na radno sposobnom stanovništvu od 16 do 65 godina. Očekivano, prema izvješću OECD-a za 2019, pet zemalja s najvišim rangom su Japan, Finska, Nizozemska, Švedska i Australija, dok je Kanada 12. na rang-listi, Britanija 16, a SAD 19. Hrvatska nije bila uključena u taj ciklus pa ne znamo gdje smo, ali je 2018. ušla u tekuće istraživanje koje će trajati do 2024. Rezultati neće biti blistavi ako znamo da je prethodni ciklus PIAAC-a pokazao da i najrazvijenije zemlje imaju veliki postotak odraslih čije su sposobnosti čitanja na najnižoj od pet razina, ili čak ispod njih; u Japanu ih je 4,9%, Finskoj 10,6%, Nizozemskoj 11,7%, Australiji 12,6%, Švedskoj 13,3%, Kanadi 16,4%, Britaniji 16,4%, a SAD-u 16,9%. Samo 13% stanovnika SAD-a može usporediti gledišta iz dvaju novinskih uvodnika, protumačiti tablicu s podacima o krvnom tlaku, dobi i tjelesnoj aktivnosti te izračunati i usporediti cijenu prehrambenih artikala po određenoj mjeri težine.

Dakako, funkcionalna pismenost ovisi i o kulturi u kojoj se promatra. Razina čitanja dovoljna da poljoprivrednik bude funkcionalno pismen u ruralnom području zemlje u razvoju vjerojatno je funkcionalna nepismenost u urbanom području tehnološki napredne zemlje. U razvijenim zemljama razina funkcionalne pismenosti pojedinca proporcionalna je visini dohotka i obrnuto proporcionalna riziku od počinjenja određenih vrsta kaznenih djela. Prema studiji iz 2015. u Rusiji, gdje je više od 99% stanovništva tehnički pismeno, samo trećina maturanata može razumjeti sadržaj znanstvenih i književnih tekstova. Odjel za obrazovanje britanske vlade izvijestio je 2006. da je 47% školske djece napustilo školu u dobi od 16 godina bez postignute osnovne razine funkcionalne matematike, a 42% ne uspijeva postići osnovnu razinu funkcionalnog engleskog jezika. Procjenjuje se da je u SAD-u 15 milijuna funkcionalno nepismenih odraslih osoba, što ima izravne reperkusije na njihov loš socioekonomski status. Više od 60% odraslih u američkom zatvorskom sustavu čita na razini četvrtog razreda osnovne ili čak još lošije, 85% maloljetnih zatvorenika u SAD-u funkcionalno je nepismeno, a 43% odraslih osoba s najnižom razinom pismenosti živi ispod granice siromaštva.

Funkcionalna pismenost danas je zahtjevnija nego ikada, a njoj se pridružuju i brojne druge pismenosti, od računalne i medijske do statističke, kritičke, ekološke ili zdravstvene. Nije ni čudo da se sve manje ljudi, i sve teže, snalazi u svijetu.