Kako poučavati JA generaciju?

Jean M. Twenge je 2006. objavio knjigu JA generacija u kojoj se na zanimljiv način osvrnuo na temu o kojoj često slušamo, ali i raspravljamo posljednjih nekoliko godina. Jesu li nove generacije drukčije i ako jesu, kako? I što to znači za, primjerice, čitav obrazovni sustav?

Studenti su sve skloniji misliti da imaju iznadprosječne akademske sposobnosti, ali testovi ne potvrđuju njihova uvjerenja

Samosvjesnost mladih očituje se već u najranijoj dobi, s čime se roditelji, odgajatelji i učitelji nose sve teže/ Izvor: Pixabay

Ubrzane tehnološke promjene sasvim sigurno produbljuju generacijski jaz, no postavlja se pitanje radi li se uistinu o generacijskim razlikama ili o pristranosti onih koji te razlike promatraju? Znanstvenici su pokušali doći do odgovora na ovo složeno pitanje prateći rezultate na popularnim psihološkim mjerama i velika istraživanja na globalnim razinama. Pokazalo se kako određene razlike postoje; naime, mladi su danas asertivniji, kompetentniji, neovisniji te imaju veće samopouzdanje i više očekuju od budućnosti. Samopouzdanje i školski uspjeh samo su djelomično povezani, što opet ovisi o kulturi – npr. Amerikanci azijskog podrijetla imaju izrazito nisko samopouzdanje, a najveći školski uspjeh.

Bez samokritičnosti

Kada promatramo specifičnu populaciju – studente – oni su sve skloniji vjerovati da imaju iznadprosječne akademske sposobnosti i sposobnosti pisanja, intelektualno su samopouzdaniji te imaju izraženiju želju za uspjehom. No kada se sposobnosti u koje oni vjeruju objektivno mjere, nalazi ne potvrđuju njihova uvjerenja. Štoviše, pojedina istraživanja dokazala su kako npr. kreativnost značajno opada od 1990-ih. Mnogi se stručnjaci pitaju pada li kreativnost polaskom u školu zbog neadekvatnog obrazovnog sustava ili su mladi jednostavno izgubili tu crtu ličnosti zbog porasta korištenja tehnoloških naprava na kojima provode sate i sate bez konkretnog cilja. Razvijanje kreativnosti počinje od ranog djetinjstva, a roditelji koji taj segment ličnosti ne potiču kod svoje djece, često posljedice toga vide tek kasnije, kada se dijete nađe pred problemom koji je nemoguće riješiti mnoštvom informacija koje je naučilo u školi nego s jednom vještinom kreativnosti u smišljanju novih i drukčijih rješenja u nepoznatom okruženju.

Čini se kako se pojedini laički zaključci i znanost u jednome slažu – mladi često nisu dovoljno samokritični. Razlozi za to su brojni, počevši od subjektivnih povratnih informacija (inflacija visokih ocjena za manje truda), nerealno visokih očekivanja (novije generacije procjenjuju da će doći do diplome brzo i lako, da će biti izvrsni roditelji, partneri, zaposlenici itd.). Sve više mladih razmišlja o poduzetništvu i novim oblicima rada. S druge strane, imamo velike ambicije i optimizam spram budućnosti. Financijska sigurnost postaje sve važniji razlog studiranja i učenja. Manje se razmišlja o društvenim problemima i politici, a više o temama jednakosti i tolerancije. Posebno su porazni podatci o čitalačkim navikama – sve manje mladih čita knjige jer su im preduge ili imaju problema s održavanjem pozornosti. 

Internet olakšava rješavanje domaćih zadaća jer daje širok spektar informacija, ali otežava kritičko mišljenje i pronalaženje originalnog rješenja/ Izvor: Unsplash

Manjak motivacije

U tome se krije današnji problem hiperpažnje, uzrokovane sve ranijem izlaganju djece ekranima i ogromnom broju neuroloških podražaja u kratkom vremenu. Naime, tijekom gledanja određenih audiovizualnih sadržaja, mozak prima bezbroj podražaja u jednom trenutku bez pretjeranog truda i manjka vremena za njihovo obrađivanje na dubljoj razini zbog čega mu je usmjeravanje na samo jedan tip aktivnosti – samo vizualni (npr. čitanje knjige u kojem je potrebno zamišljati pročitani sadržaj) ili auditivni (npr. slušanje predavanja u kojem je potrebno istodobno povezivati informacije s već naučenim) naporan, dosadan i neizvediv. Hiperpažnja je suprotnost dubinskoj pažnji – pažnji koja je usredotočena i dugotrajna te omogućuje udubljivanje u aktivnost koju osoba radi. I s ovim se aspektom trebaju znati nositi današnji učitelji i profesori, kao i stručni suradnici koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom rastu mladih, a manjak edukacije u ovom pogledu stvara poteškoće.

Nadalje, jedan od uzroka poteškoća podučavanju JA generacije leži upravo u manjku intrinzične motivacije i poticanju samo jedne vrste inteligencije. Naime, današnji naglasak na kristaliziranoj inteligenciji i pukom usvajanju informacija naspram fluidne inteligencije koju je puno važnije poticati u ranom djetinjstvu doveo nas je do rezultata kakve imamo. Sve je manje djece motorički spretno, a sve je više djece izrazito informatički pismeno. Jednim klikom dolazimo do mnoštva informacija, ali nam nedostaje onaj segment kreativnosti koji je upravo povezan s fluidnom inteligencijom i razvojem motoričkih vještina od ranog djetinjstva. Srž je u tome da mozak razvija one regije mozga za koje prima informacije, što znači da će manjak aktivnosti u određenoj regiji s vremenom gubiti funkcionalnost kako bi se ona regija koju se potiče mogla dalje razvijati. Međutim, trebali bi težiti razvoju svih regija mozga podjednako, s obzirom na činjenicu da plastičnost mozga ostaje postojana godinama, ali svoje vrhunce doživljava u točnom određenim životnim razdobljima.

Dobre strane

Snage JA generacije su tolerancija i želja za uspjehom. Pritom je prisutan i adolescentski relativizam zbog kojega mladi sve više propituju informacije koje im se serviraju u školi, što je, s druge strane, kontradiktorno njihovom manjku propitivanja informacija koje pronalaze na internetu i koje prihvaćaju bez provjeravanja. No, iako su nekada i previše samopouzdani, češće popuštaju pod pritiskom i razvijaju mentalne probleme, nespremni su za naporan rad i izazove. Rješavanje domaćih zadaća postaje sve jednostavnije uz širok spektar informacija na internetu, a zadaci u kojima je potrebno kritičko mišljenje i pronalaženje originalnog rješenja postaje mukotrpno i naporno. Razvoj radnih navika i ustrajanje u obrazovanju stavlja se u drugi plan, posebno u sadašnjoj situaciji u kojoj smo izloženi i utjecaju brojnih medija koji obrazovanje predstavljaju u negativnom svjetlu kao nešto što nije toliko ključno za poslovni uspjeh. Umjesto usmjerenosti na krajnji cilj – financijsku sigurnost, utjecaj u poslovnom svijetu i posjedovanje velikih tvrtki, mlade treba naučiti cijeniti cijeli proces obrazovanja kako bi na praćenju vlastitog napretka prepoznali svoje istinske želje i vrijednosti. 

Nastavnici bi trebali shvatiti perspektivu mladih jer je ona odraz kulture i društvenih promjena, nerijetko na globalnoj razini, koje se ne mogu zaustaviti. Iako je obrazovni sustav nužno mijenjati s obzirom na aktualne društvene promjene, ali i neurobiološke i psihološke promjene novih generacija, neke je kvalitete potrebno zadržati, a posebno naglasak na razvoj kritičkog mišljenja i povezivanja informacija iz različitih područja. Neminovno je da su informacije danas dostupne u izrazito kratkom vremenu, ali procjenjivanje vjerodostojnosti tih informacija je toliko bitno za kvalitetnu izobrazbu današnje JA generacije. Stoga je važno da se kontinuirano radi na novim i inovativnim načinima poučavanja, ali da se zadrže jasni i pravedni standardi. Važno je da svrha učenja bude jasna jer je mladima više nego ikad potreban smisao u onome što rade, kao i odgovor na pitanje: Zašto mi je ovo potrebno i kako mi to može pomoći u svakodnevnom životu i daljnjem radu?

Ostvarivanje sebe

Njihovu pozornost možete zadržati priznanjem za dobar rad, tako što ćete istaknuti važnost pojedinih zadataka, pomoći im da ih pretjerano samopouzdanje ne dovede do neuspjeha. Njihov fokus također možete zadržavati poticanjem intrinzične motivacije u radu, koja je počela gubiti važnost u dobu materijalizma u kojemu se nalazimo. Poticanje da rade ono što vole i uživaju u toj aktivnosti kako bi dosegnuli fazu zanesenosti – engleski flow – mnogo je važnije od rada zbog čistih ekstrinzičnih motivatora, na primjer novca. Rad temeljen na ekstrinzičnoj motivaciji se u principu teško održava, a pritom osobu ne ispunjava višim emocionalnim razinama samoaktualizacije koja se javlja tijekom uživanja u aktivnosti koju osoba radi. Pronalazak užitka i u najtežoj školskoj aktivnosti potiče razvijanje radnih navika i ustrajanje osobe u nošenju s novim izazovima. Najvažnije je zapamtiti da i bez kompromisa na razini osobnih uvjerenja i mijenjanja standarda poučavanja možemo prihvatiti promjene i uvažiti razlike koje su više nego očite, a odnedavno i dokazane. 

Novi stil predavanja

Individualizam mladih, njihovo pretjerano samopouzdanje i visoka očekivanja utječu na strukturu i stil predavanja, ali i na način prezentiranja određenog sadržaja i kriterije ocjenjivanja. Učenici zahtijevaju sve više prava u učionici, što potvrđuju istraživanja u kojima oko 65% drži da je dovoljno profesoru objasniti koliko su se trudili i trebali bi dobiti veću ocjenu, dok njih 30% smatra da bi to što nazoče predavanjima trebalo biti dovoljno za prolaznu ocjenu. Preporuke nastavnicima idu u smjeru toga da izvedbeni nastavni planovi budu veoma specifični kada navode što se od učenika traži te daju učestalije i realistične povratne informacije rano u procesu učenja. One mogu biti učinkovitije ako dolaze od kolega jer ih učenici neće odbaciti ili opravdati nepravednim postupanjem profesora, a pomoći će im da nauče kako dati konstruktivnu, specifičnu i umjerenu kritiku. Predavanja bi trebala uključivati više audio-vizualnih materijala kroz interaktivno učenje, demonstracije, diskusije i slične metode jer velik dio studenata ne čita udžbenike.