Još jedan jezik za humanost

Prema definiciji Udruženja dječjih muzeja – Association of Children's Museums – dječji su muzeji „neprofitne obrazovne i kulturne ustanove posvećene zadovoljavanju dječjih potreba i interesa organizacijom različitih izložbi i organizacijom programa koji stimuliraju znatiželju i potiču na učenje.“ Takvih je muzeja u svijetu razmjerno mnogo, samo na prostoru Sjedinjenih Američkih Država trenutačno su otvorena 384, a među poznatijim europskima ističe se muzej NEMO u Amsterdamu. 

Tea Perinčić, prevoditeljica Malog Princa na čakavski, i Svetozar Nilović, idejni začetnik projekta/ Izvor: Arhiva udruge Peek&Poke

Unatoč derutnom i vlažnom prostoru, Muzej djetinjstva u Rijeci u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja i kustosicom Teom Perinčić organizira različite projekte

No situacija s muzejima djetinjstva posve je različita. Osim Muzeja djetinjstva koji je, kao odjel velikog Victoria & Albert muzeja 1872. bio i prva muzejska ustanova istočnog Londona i izdvojenog dijela Škotskog nacionalnog muzeja, jedan se muzej djetinjstva nalazi još samo u – Rijeci. Nije, kako bi se dalo pomisliti, otvoren uoči ili poradi riječkog stolovanja europskom kulturom, već kao rezultat višegodišnjeg angažmana skupine riječkih entuzijasta zaslužnih i za postojanje jedinog hrvatskog muzeja računala Peek & Poke. 

Trajna posudba

Kako nam otkriva Svetozar Nilović Tozo, jedan od osnivača, priča s prikupljanjem starih računala započela je 2007, kad su si osnivači muzeja zadali cilj – opstat će godinu dana. Najviše dvije. Pogonjeni entuzijazmom, i uz mnogo truda, opstali su do današnjih dana, a 2013. svojem su pionirskom pothvatu dodali i novi – Muzej djetinjstva. „Bilo je to zapravo, kako najbolje stvari i nastaju, posve slučajno. Pripremajući izložbu Igračke naše, ondašnje, svagdašnje…, putem društvenih smo mreža pozvali pratitelje da nam doniraju svoje stare igračke, igre ili uspomene iz djetinjstva i ostali rezultatom ugodno iznenađeni.“ Naime, njihovom su apelu građani udovoljili ustupivši im više od 600 predmeta, mahom uz molbu da im posuđeno i ne vraćaju, nadajući se da će u muzeju naći bolju primjenu nego na kakvom prašnjavom tavanu.

Mići Princ, remek - djelo za djecu francuskog pisca i zrako- plovca Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, nestao na dužnosti 1944./ Izvor: Arhiva udruge Peek&Poke

I lijepo bi bilo da o osmom rođendanu možemo govoriti o brojevima posjetitelja, programa i Riječanima koji su zbog Muzeja djetinjstva dulje ostali djecom i tako postali bolji ljudi, no Nilović ističe i problematiku prostora. „U derutnom i vlagom devastiranom prostoru nemoguće je organizirati programe, a zbog njegova stanja ne naplaćujemo niti ulaz. Sve što se uz Muzej djetinjstva događa, odvija se u njegovom Peek & Poke dijelu“, govori Nilović, ne skrivajući želju da dva stara gradska prostora jednog dana zamijeni novijim i boljim te tako stvori bolje uvjete i objedini obje zbirke o kojima se brine.

Muzej djetinjstva prije pandemije organizirao je radionice robotike i predavanja o sigurnosti na internetu za djecu, a uskoro će postaviti i video u kojem govornici svjetskih jezika čitaju Malog princa

Unatoč prilično nezavidnim okolnostima, entuzijazam ga ne napušta pa u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja i njegovom kustosicom Teom Perinčić organizira različite projekte. Sve je, prisjećaju se oboje, započelo 2017. izložbom Povratak na mjesec postavljenom u Guvernerovoj palači, nastavilo se izložbom i slikovnicom Rigo Janči o mađarskom violinistu i kolaču rigojanči, naručenom u proslavu njegove velike ljubavi, a zasad posljednja jest nov i neobičan prijevod de Saint-Exupéryjeva Malog princa. Od objavljivanja 1943, knjižica je prodana u više od 140 milijuna primjeraka, što je čini jednom od najprodavanijih knjiga svih vremena, a nakon brojnih filmskih, televizijskih, kazališnih i drugih umjetničkih prerada, u korpus od tri stotine i jednog jezika i dijalekta prijevoda odnedavno je ubrojena i čakavica.

Svetozar Nilović u Muzeju djetinjstva drži u rukama stare koturaljke/ Snimio: Goran Kovačić/PIXSELL

Teže nego što se mislilo

Adaptirani je mali, sada Mići Princ, jedna od najpozitivnijih priča prošlogodišnjeg sveopćeg zatvaranja. Upravo je tada rođena ideja da se jedno poglavlje priče ispunjene nadom ispiše i pročita na autohtonom riječkom, fijumanskom dijalektu. Pojavila se ambicija u svojem najboljem i najkorisnijem obliku i uskoro se Mali princ, ne bi li ukazao na multikulturalnu dimenziju riječke otvorenosti, čitao na mnogim europskim, a potom i svjetskim jezicima. „Jedno nam je poglavlje pročitala djevojka iz Irana, jedno na španjolskom momak iz Argentine, no kad sam krenuo istraživati, shvatio sam da Mali princ ne postoji na čakavskom. Sramota“, šaljivo govori Nilović. „Nakon Biblije, to je najprevođenija knjiga, postoji čak i adaptacija na kajkavski dijalekt, ali ne i na čakavski“, dodao je. 

Unatoč prilično nezavidnim okolnostima, entuzijazam ga ne napušta pa u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja i njegovom kustosicom Teom Perinčić organizira različite projekte

Za pomoć se obratio Tei Perinčić, prevoditeljici s engleskog i talijanskog jezika i izvornoj govornici čakavskog kakav njeguju stanovnici sela Studena, smještenom nedaleko od Rijeke, u neposrednoj blizini općine Klana. Iako je prije desetak godina od prevođenja živjela, Perinčić priznaje da joj je ovo iskustvo bilo kudikamo teže od očekivanog: „Standardni jezici posjeduju rječnike i gramatike i mnogo je lakše iznaći najbolji termin. S našim dijalektom to nije slučaj, a bio je bitan i izbor među poddijalektima. Neki od naših izričaja, oblika kvarnerskog čakavskog, imaju rječnike, ali ne svi i stoga mi je bilo izrazito teško pronaći neke riječi. Osim toga, čakavski je govorni jezik, stoga vrlo živ i neprekidno se mijenja pod utjecajem standardnog, kao i engleskog jezika pod čijim je utjecajem danas mnogo toga.“

Jedinstvena riječka institucija koja čuva uspomenu na to kako su se igrali današnji odrasli dok su još bili djeca/ Izvor: Turistička zajednica grada Rijeke

Raritetno i drukčije

Zato joj je, kaže, katkad bilo teško pronaći prave riječi i popuniti jezične praznine. Od velike joj je pomoći bilo i to što se nalazila u svakodnevnom kontaktu s izvornim govornicima, počevši od svojih roditelja pa do sumještana, Studenčana. No njihovo mjesto broji tek petstotinjak stanovnika, a među njima je možda tristotinjak aktivnih govornika lokalnog dijalekta pa je Perinčić odlučila čakavsku avanturu Malog princa ponešto proširiti: „Zaključili smo kako bi bila šteta u knjizi ne prikazati i ostale oblike čakavskog dijalekta. Bila je to jedinstvena prilika pa sam kontaktirala izvorne govornike s Grobnika, Krka, Raba, Cresa, Opatije, Lovrana, Kastavštine, pa čak i Klane koja opet ima vrlo specifičan oblik čakavskog uz korištenje zamjenice kaj. Svatko je od tih govornika imao svoje viđenje, a knjiga je bila vrlo pogodna za naš eksperiment. Posjećujući različite planete, Mali princ dolazi u doticaj s različitim ljudima, a onda, u našoj verziji, i s različitim oblicima čakavskog. Oduvijek sam nekako zamišljala da je Mali princ drukčija pojava, a i moj studenski je prilično raritetan i drukčiji jezik, no bilo mi je sasvim prirodno da on tako drukčiji i govori malo pomaknutim jezikom. Naravno, svi se govornici u knjizi međusobno razumiju, no kako je ipak riječ o njegovim različitim oblicima, to se lijepo uklopilo u poruku priče.“

A jedna od njih svakako je i važnost poticanja dijaloga i promicanja boljeg i kvalitetnijeg međusobnog razumijevanja. Tea Perinčić u jednoj rečenici, kazavši kako jezik služi razumijevanju, a ne poticanju nerazumijevanja ,lijepo sažima misao vodilju iza ovog projekta i ideju utkanu u pozadinu njegova širenja na svijet audio-knjiga: „Čitajući, primijetili smo na kolike poteškoće nailazimo. Čak je i mojem ocu, cjeloživotnom govorniku našeg dijalekta, bila potrebna posebna vrsta koncentracije kako bi mogao završiti s čitanjem. Jednostavno, navikli smo čitati na standardnom jeziku. Posebno će to biti izraženo kod djece i čitatelja mlađih uzrasta posve naviknutih na kodove standardnog jezika, što i jest jedan od razloga nastanka ideje da Mićeg princa uskoro dobijemo i u audioformatu.“

Maketa HNK-a Ivan pl. Zajca izložena u Muzeju djetinjstva/ Izvor: Turistička zajednica grada Rijeke

Zalog za budućnost

Čitače već imaju; budući da je gotovo nemoguće postaviti akcentualizaciju, a osjetljivost jezika zahtijeva najveću pomnjivost, bilo je nemoguće zadatak povjeriti kakvoj skupini profesionalnih glumaca ili spikera pa će na zvukovnoj adaptaciji raditi ljudi koji su pomagali i kod prijevoda. Mićeg princa, otkrivaju, pročitat će jedna djevojčica iz Studene. „Bit će to od velike koristi najmlađima. Kad čuju, lakše će i pročitati. Tako će se sačuvati i izvorni čakavski govor, a razvoj dijalekta ukazuje i na kulturnu povijest male zajednice i njezin identitet, pa i na različitost unutar malog teritorija“, kaže Tea Perinčić. Posveta je to, na neki način, i dvjema bakama; staroj mati i noni uz koje je Tea Perinčić odrastala i čija je narječja upijala, ali i zalog za budućnost generacija koje dolaze: „Uvijek se trudimo organizirati nešto što neće biti strogo statično. Želimo djecu potaknuti na sudjelovanje. Tako smo do pandemije organizirali radionice robotike kroz Lego-kocke i predavanja o sigurnosti na internetu za djecu, mlade i njihove roditelje, a video u kojem govornici svjetskih jezika čitaju Malog princa, a čije postavljanje na internet planiramo uskoro, bit će ujedno i poziv za donaciju Mojem mjestu pod suncem, inicijativi čiji je cilj osigurati djetinjstvo jednakih mogućnosti za sve.“ Govoreći raznim svjetskim jezicima, Mali princ tako će progovoriti i jezikom humanosti, a zahvaljujući njemu, i čakavski dijalekt sad pripada svjetskoj zajednici koja čita i prenosi tu misao.

Povratak u djetinjstvo

U Muzeju djetinjstva u Rijeci, koji će polovicom listopada proslaviti osmu obljetnicu postojanja, vrijeme se navija i odvija unatrag, a da bi posjetitelje potaknuli da se što lakše i brže vrate u izmaštani prostor vlastitog djetinjstva, pokretači su osmislili šest tematskih postaja: Park stvaranja posvećen igrama konstrukcije, obitavalište Richterove kocke iz 1902. i makete Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca za čiju je izradu Matiji Pužaru trebalo 35.000 Lego-kocaka i dvije strpljive godine, Zona fosila gdje obitavaju najstariji eksponati poput papirnate slagalice katedrale iz Ulma iz 1880. i lutke iz 1894, Društveni krug, Knjiški i školski kutak, Carstvo lutaka i Zov ulice.