Kako putovati bez novca

Kada je Don Quijote krenuo na svoje pustolovine, već je prvu noć zapeo u sumnjivoj krčmi, koja se njemu činila kao prekrasni dvorac. On se nije brinuo za troškove, jer je smatrao da im je čast ugostiti junaka lutalicu, ali krčmar nije bio oduševljen, i opomenuo je bistrog viteza od Manche da nipošto ne putuje bez novca.

Ni danas nije lakše putovati prazna novčanika. U Europskoj Uniji trećina ljudi nikad nikamo ne putuje turistički, otprilike kao i u Hrvatskoj. Od onih koji ne putuju, polovica ima nižu stručnu spremu, a trećina je nezaposlena. I Hrvatska i Europa sve su starije: petina Europljana starija je od 55 godina, a među njima više od polovice nije putovalo. Ni oni koji putuju nisu bezbrižni – svaki drugi, prema podacima Eurobarometra, zbog krize mora smanjivati planove za odmor, a svaki četvrti od planova odustaje. Nisu samo stariji zakinuti za odmor. Broj nezaposlenih u EU ne spušta se ispod 20 milijuna, a četvrtina od njih mlađa je od 25 godina, tako da i brojni mladi ne mogu na ferije. Ma koliko Europska Unija bila poželjno mjesto za život i rad, prema podacima Eurostata gotovo jedna četvrtina njezinih stanovnika živi u riziku od siromaštva, a svaki šesti unutar granice siromaštva – žive u kućanstvu čiji je ukupan prihod, uključujući i socijalnu pomoć, niži od 60% prihoda prosječnog kućanstva.

 Mogućnosti postoje

 A opet, pravo na odmor i razonodu spomenuto je u 24. članku Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima, među temeljnim odrednicama dostojanstvenog ljudskog života. Na temelju toga je Svjetska turistička organizacija UNWTO 1999. usvojila Globalni etički kodeks za turizam u kojemu se u članku 7. definira „sveopće pravo na turizam“, a razvio se i termin socijalni turizam kao svaka turistička aktivnost kojoj je cilj svim obespravljenim i marginaliziranim društvenim skupinama osigurati temeljno ljudsko pravo na odmor i razonodu.

Međutim, lakše je uvesti pravo nego osigurati sredstva za njegovo ispunjavanje, pogotovo kad to pravo treba ostvariti mnogima. U Hrvatskoj uopće nema napretka oko socijalnog turizma. S jedne su strane mediji i ekonomija usredotočeni na brojanje noćenja i evidentiranje prihoda, pri čemu cijene skaču, a i ono što je nekad bilo besplatno, poput ležanja na plaži, postaje skupo i nedostupno; mnogo su češće vijesti o tome kako se turistički djelatnici žale na slabo platežne goste nego kako se izlazi u susret nekome tko s novcem slabije stoji. S druge strane, devastacija i privatizacija nekadašnjih društvenih odmarališta smanjuje ionako premale kapacitete za socijalno ugrožene. Ja, međutim, imam sretna sjećanja na te socijalno osjetljivije dane. U osnovnoj školi dva sam ljeta boravio u odmaralištu Crvenog križa u Novom Vinodolskom i zapamtio to kao veselu gužvu. Uz nas domaće, gostovala su i djeca iz Čehoslovačke, zahvaljujući čemu i danas znam da je na češkom sok malinovka, a sladoled zmrzlina; mogu vam otpjevati i Tancuj, tancuj, ali ne bi vam to bilo neko iskustvo.

Ipak, mogućnosti postoje, a neke su od njih pobrojane u izvješću projekta Nacionalni program razvoja socijalnog turizma – „Turizam za sve“ koji je za Ministarstvo turizma svojedobno izradio Institut za turizam; uz voditelja Damira Krešića u projektu su sudjelovali i Katarina Miličević i Izidora Marković. Oni su pokazali da se ponuda socijalnog turizma u EU temelji na dva osnovna modela – smještaj prilagođen potrebama osoba s invaliditetom ili pak smještaj isključivo za boravak socijalno ugroženih skupina stanovnika. Dok u EU djeluje 60-ak velikih hotelskih lanaca, s oko 130.000 hotela, samo je nekoliko lanaca orijentirano na goste niže platežne moći; to su takozvani budget hoteli kojih ima oko 1300, čemu valja pribrojiti i 15-ak hotelskih lanaca za goste niže do srednje platežne moći, takozvanih economic hotela kojih ima oko 5000. Iz vlastitog iskustva mogu ih od srca preporučiti mladim obiteljima s malom djecom – jeftini su, čisti i nema se ondje što razbiti. Tome valja pribrojiti i brojne hostele za mlade, koji daju relativno dobar standard za malo novca, a i nešto što je uzelo velikog maha od trenutka pisanja spomenutog izvješća, a to je Airbnb koji nudi velike mogućnosti privatnog smještaja. Dakako, mladi su posebna kategorija jer su zdravi i pokretljivi pa uz malo snalažljivosti mogu uz male troškove mnogo toga vidjeti. Moje je društvo, primjerice, u studentskim danima otkrilo da se može besplatno noćiti u salezijanskim samostanima, što je pak limitiralo naša putovanja samo na gradove gdje su smješteni sinovi Don Bosca.

 Odmorišni bonovi

Već se i iz ovog vidi zašto Hrvatska zaostaje u socijalnom turizmu: jedna od opsesija u našem turizmu jest dovođenje što ekskluzivnijih gostiju, kao bi se na svakom što više zaradilo. Da turizam može imati i humaniju stranu, a ne samo dohodovnu, Izvješće navodi niz inkluzivnih primjera iz Europske Unije. Među brojnim gradovima sa sličnim programima ističu Pariz koji nudi besplatan posjet i velike popuste za više od stotinu muzeja i spomenika, ali kroz posebno osmišljene ture. Brojne europske zemlje imaju propise za prilagodbu hotela i javnih sadržaja osobama s invaliditetom, pri čemu pojedine države imaju baze privatnih i javnih površina dostupnih za turističko korištenje osoba s invaliditetom, u čemu u EU prednjače Norveška, Španjolska, Danska i Švedska te sada već bivša članica Velika Britanija.

Kao zemlju s iznimno razvijenom ponudom smještaja prilagođenog osobama s invaliditetom, Izvješće ističe Norvešku koja je svoju ponudu socijalnog turizma usmjerila na približavanje komercijalnih turističkih usluga pojedincima s određenim vrstama fizičkih oštećenja, te s oštećenjima vida i sluha, kroz program Nacionalni sustav označavanja. Doneseni su jasni standardi koji se sastoje od 14 područja s ukupno 105 kriterija i donose određene certifikate, a sličan sustav uspostavljen je i u Danskoj. Ovakav način prilagodbe smještaja omogućava i olakšano promoviranje i raspoznavanje objekata s prilagođenom infrastrukturom. Nacionalna shema dostupnosti u Velikoj Britaniji podupire komercijalne objekte u prilagodbi, ali i ohrabrivanje korisnika socijalnog turizma da te objekte koriste. Nadalje, u Španjolskoj se ističe niz organizacija specijaliziranih za pružanje usluge socijalnog turizma u za to prilagođenim objektima, IMERSO koji je posvećen socijalnom turizmu starijih, ONCE koja pruža usluge slijepim i slabovidnim osobama te PREDIF koji je posvećen poboljšavanju mogućnosti osoba s fizičkim poteškoćama. Pri tome postoje jasno definirane baze javnih površina, poput spomenika, muzeja, prirodnih zaštićenih područja i ostalih turističkih atrakcija s obzirom na dostupnost za pojedine skupine osoba s invaliditetom. Kao pozitivni primjeri ističu se i turistička naselja za obitelji u Francuskoj (VVF), odmorišni centri Floreal cluba u Belgiji, turistička naselja u organizaciji INATEL fondacije u Portugalu, smještaj za mlade u Italiji kojima upravlja Centro turistico giovanile, ali i niz hotelskih i ferijalnih udruga za mlade širom Europe.

U drugoj skupini primjera dobre prakse razvoja socijalnog turizma, koji se odnose na subvencioniranje turističkih putovanja ekonomski obespravljenim osobama, Izvješće navodi, primjerice, Mađarsku koja je na temelju nasljeđa socijalnog turizma iz doba socijalizma 1997. pokrenula sustav odmorišnih bonova. Dio vrijednosti bona, manje od polovice, plaćaju socijalno ugroženi pojedinci, dok ostatak subvencionira Vlada; tu uslugu koristi pola milijuna Mađara. U Francuskoj je uz potporu agencije ANCV – Agence Nationale pout les Chèques-Vacances – razvijen niz specijaliziranih projekata posebnih oblika turizma u cilju uključivanja socijalno ugroženih skupina stanovništva. Ta agencija odmorišne bonove distribuira sindikatima, komercijalnim sektorima i lokalnoj samoupravi, a oni ih potom daju pojedincima koji ih zamjenjuju za turističke usluge u Francuskoj, francuskim inozemnim teritorijima ili EU. U Danskoj su uvedeni programi smanjivanja socijalne nejednakosti djece, gdje je najrazvijeniji program Putovnica za slobodno vrijeme koji omogućuje djeci normalno sudjelovanje u aktivnostima slobodnog vremena, a roditeljima daje edukacije kako bi se približili financijskoj neovisnosti. Odmorišni bonovi ili vaučeri također postoje kao dio sustava socijalnog turizma u Švicarskoj, Italiji, Rumunjskoj i Finskoj, gdje imaju ulogu poticanja putovanja socijalno ugroženih skupina, ali i produljenja turističke sezone te popunjavanja kapaciteta pružatelja usluga.

Loša situacija u Hrvatskoj

Sve su to korisni putokazi za Hrvatsku u kojoj je socijalni turizam veoma zaostao. Za osobe starije životne dobi maksimum su organizirani jednodnevni izleti – na što opet imaju primjedbe neka turistička središta, te raznim propisima pokušavaju spriječiti takve ekskurzije. Kao poseban vid ponude u socijalnom turizmu, s naglaskom na zdravstveni turizam, postoje i specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, toplice i klimatska lječilišta, što također ne odgovara potrebama. Iako propisi nalažu da se prilikom rekonstrukcije i gradnje građevina osobama smanjene pokretljivosti treba osigurati nesmetani pristup i kretanje, mnogi objekti za to još nisu osposobljeni, uključujući i muzeje. Veoma malo hotela ima ponudu prilagođenu osobama s invaliditetom, a i na javnim površinama, ističe Izvješće, postoje brojne prepreke. Nevelik je i broj plaža i kupališta koji su posve dostupni osobama s posebnim potrebama, a turistički gradovi u pravilu nemaju ni tiskane vodiče za osobe s invaliditetom.

„Duša postaje razumna kad sjedi i odmara se“, rekao je Aristotel i tako zauvijek učvrstio vezu kulture i dokolice – doista, ako smo pritisnuti svakodnevnom borbom za kruh svagdašnji, i rintamo od jutra do mraka, nećemo naći vremena i snage za obrazovanje. Iako je George Bernard Shaw prezirao učenost, i smatrao intelektualce lijenčinama koji uče samo da bi ubili dosadu, nema sumnje da je baš slobodno vrijeme preduvjet za svaki duhovni napredak. A slobodno vrijeme ipak treba platiti, i mnogi si ga mogu priuštiti samo u malim, premalim ili nikakvim količinama. Nažalost, ponuda turističkog smještaja za socijalno ugrožene skupine u Hrvatskoj je općenito skromna, a ne postoji ni definiran sustav poticanja ili subvencioniranja socijalnog turizma. Srećom, dobrih europskih primjera ima mnogo, imamo se na koga ugledati.