Vratimo se čovjeku i ljudskosti

Velika reportaža u Wall Street Journalu Andree Petersen, pod naslovom Samoća, anksioznost i gubitak – Strašan utjecaj pandemije covida na djecu, razotkrila je mnoge pukotine te načela i tematske slojeve kojima je okrenuta Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u svojim Zoom tribinama. Otvara se pitanje dugo­roč­nih posljedica. Koronakriza je iz teme­lja promijenila živote djece. Dovela je do socijalne izola­cije, nestanka mnogobroj­nih rutina, pojačanog stresa u obitelji, tjes­kobe zbog mo­gućnosti prenošenja virusa, zatvaranja ško­li, učenja na daljinu, financijske nesta­bilnosti, porasta nasi­lja u obitelji. Djeca su izgubila bližnje – ne mo­gu posjetiti djedo­ve i bake, ne mogu se igra­ti s prijateljima. Iz avanturističke svaki­daš­njice zakoračili su u strah i smrt.

Živi čovjek i živa riječ

Financijska krhkost, porast nejedna­ko­sti, isključivanje iz uobičajenih društvenih mreža nisu se ništa bolje odrazili ni na same umjetnike, pa tako istraživanje Sveučilišta u Glasgowu u zaključcima iz­nosi da su najugroženije skupine upravo umjetnici i inovatori, kojima je socijalni kapital uskraćen pa bi se jedna od dugoročnih posljedica pandemije mogla odraziti na nizak stupanj inovacija, podcrtan rezovima u kulturi. Mjere određuje trenutačni puls kulture, pa i kazališta koje traži zbijene redove, živog čovjeka i živu riječ na sceni. Kada nema školskih posjeta, a dramski odgoj sustavno se istiskuje iz obrazovnih programa, dobivamo otežane uvjete rada u kazalištu za djecu.

Nerijetko podcijenjenog kao odskočne daske za velike stvari, iako nam toliko za­zivani razvoj publike ovisi upravo o njihovom radu od malih nogu. Koliko se kaza­liš­ni prostor suzio tražeći stalne promjene strategije rada, svjedoči voditeljica marke­tinga Kazališta Trešnja, Ana Fatović: „Naš prostor za rad prema publici bio je ogra­ničen na tri dana u tjednu, odnosno na petak, subotu i nedjelju, te na svega 70 mjesta u dvorani, umjesto na dosadašnjih 310. Ove godine škole gotovo da i nisu dolazile, tako da su djeca dolazila uglavnom s roditeljima vikendima u znatno manjem broju. Naravno da nam je to bilo neobično, i sigurno da nije isto igrati pred punom dvoranom prepunom reakcija i pred polupraznom dvoranom. Sada se svi nadamo da je to iza nas i da će od sljedeće sezone sve krenuti svojim uobičajenim tokom.“

Zagrebačko kazalište Trešnja postavilo je na pozornicu i bajku o Trnoružici, Snimio: Damil Kalogjera

Više od godinu dana kazališta ne mogu ući u škole i vrtiće te su zabranjeni organizirani posjeti djece kazalištima

Gubitak školske djece posebno su osje­tila izvaninstitucionalna kazališta. Štetu još zbrajaju. Tako će producentica osječ­kog Teatra To Go, Ana Šimić, ustvrditi: „Nezavisna scena uglavnom nema svoj prostor za igranje predstava, zato radimo produkciju predstava koje mogu gostovati u školama i vrtićima. Ta je mogućnost zabranjena od ožujka prošle godine. Više od godinu dana kazališta ne mogu ući u škole i vrtiće te su zabranjeni organizirani po­sjeti djece kazalištima. Onemogućene su i dramske skupine, održavanje dramskih radionica i slično. Cijeli kazališni život naj­mlađih nam sugrađana sveo se na eventualne posjete kazalištu i gledanje predstave s 20 – 60 gledatelja u publici.“

Predstava Botaničari koju izvodi Teatar to go Snimio: Sebastijan Borovčak

Izolacije i limiti

S obje strane scenske rampe kazalištu su u središtu djeca pa Vedrana Balen Spinčić, stručna suradnica našeg najnagrađivanijeg lutkarskog kazališta, GKL Rijeka, stavlja stvari u važan kontekst: „No, ono što nas više brine jest to koliko se to odrazilo na djecu. GKL Rijeka bilo je otvoreno za publiku koliko god je moglo. Igrali smo i za 16 gledatelja u publici – toliki je broj u jednom trenutku bio dopušten s obzirom na kvadraturu – no bilo je razdob­lja i kada smo bili potpuno zatvoreni za publiku. U razdoblju kada je grupama bio zabranjen kolektivni dolazak, pojačali smo broj izvedbi u slobodnoj prodaji tako da su djeca mogla dolaziti u kazalište sa svojim obiteljima. Da živimo u vremenu društvenih promjena to je više nego očigledno i naša je najveća bojazan kako će se zatvaranja, izolacije, zabrane i limiti odraziti na djecu koja su u razvoju. I odrasli to teško podnose, a kamoli ne djeca. Stoga je značaj kazališta važniji nego ikad. Mi smo toga svjesni i svim mogućim načinima pokušavamo biti dostupni djeci i svoj publici.“

Prizor iz predstave Flekavac Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke, Snimio: Petar Fabijan

Prostor za inkluziju u okolnostima koje poput zrcala zahvaćaju umjetnike i djecu za koju igraju stoga je višestruko proble­ma­tičan. Dramaturginja te ovogodišnja dobitnica treće nagrade Marin Držić, Anja Pletikosa, naglašava: „To je jako kompleks­na stvar, u ovom trenu čini mi se dvostruko nemogućom. Prije svega, nezavisna scena uistinu je jadna. Inkluzivna je utoliko što široko promišlja i daje beskrajno maštovita rješenja kako bi preživjela. S druge strane, mislim da je sistem toliko zapustio ranjive skupine da bi se prvo trebao počupati taj sav temeljni korov nei­maštine, supstancijalno nehumanih uvjeta u kojima djeca katkad žive, nea­de­kvatne infrastrukture, neadekvatne prila­gođenosti obrazovnog sustava… Nastavite niz. A onda bismo mogli doći mi, za jedno 50 godina kada se s obje strane vrt sredi, postaviti scenu i reći – evo, mi sada igramo ovdje za vas besplatno i inkluzivno, mi, dostojanstveno plaćeni umjetnici s nezavisne scene za vas, djeco, o kojima država vodi brigu.“ Osječki Teatar To Go protekle tri godine stoga putuje po Baranji ne bi li se djeci koja u blizini nemaju profesionalno kazalište ono približio, pa će Ana Šimić dodati: „Gostovanja su organizirana u više od deset mjesta širom Baranje. Riječ je o publici koja nerijetko dolazi iz obitelji koja ima teže imovinsko stanje.“ Kako će turneja izgledati u narednim godinama, tek treba vidjeti.

Široko i inkluzivno

Kazalište Trešnja ponosno je na vlastitu uključenost u zajednicu pa Ana Fatović iznosi: „S nekima od njih često surađuje­mo: Dom za djecu Nazorova, SOS Lekenik, Udruga za zbrinjavanje djece bez roditelj­ske skrbi Nova budućnost, Udruga Praktikum i dr. Evo, baš prije mjesec dana orga­ni­zirali smo jednu takvu akciju s Dječjom udrugom Hrabrost i Dječjim domom sv. Terezije od malog Isusa s kojima često surađujemo.“ Dok GKL Rijeka prema rije­čima Vedrane Balen Spinčić niz godina ima minimalnu cijenu ulaznica te izdvaja: „U ovoj smo sezoni, primjerice, odigrali i besplatnu predstavu za djecu i roditelje iz Gline koji su nakon razornog potresa bili u Rijeci na privremenom smještaju. Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi također imaju gratis ulaz i sa svojim ustanovama česti su posjetitelji.“

Ono čemu se institucionalna i izvaninstitucionalna kazališta za djecu slažu jest želja za povratkom i rad na kvaliteti. Pletikosa iznosi: „Kako bismo došli do kvali­tete, treba se dogoditi sljedeće: treba se uspostaviti određen valorizacijski obrazac koji će biti univerzalan i vrijediti za dono­sioce odluka, umjetnike i stvaraoce te sve one koji predstave kupuju – vrtići, škole, domovi za kulturu, roditelji koji izdvajaju za ulaznice. Taj obrazac mora biti širok i inkluzivan, progresivan, nenamet­ljiv, neisključujući, ali rezolutan.“ Vedrana Balen Spinčić vraća se pak na temelje: „Ljudi u konačnici prepoznaju kvalitetu i vrijednosti, osluškuju svoje misli i ne zanemaruju svoje osjećaje, a to je ono čime se kazalište u svojoj osnovi bavi. To su neki dobri momenti koje je pandemija iznjedrila, ili će tek iznjedriti. Vratiti se čovjeku i ljudskosti. A tako i kazalištu.“ 

Uprizorenje Priča iz davnina Kazališta Trešnja, Ivane Brlić-Mažuranić, Snimio: Damil Kalogjera

Ljudi prepoznaju kvalitetu i vrijednosti, osluškuju svoje misli i ne zanemaruju svoje osjećaje, a to je ono čime se kazalište bavi

Pandemija je iznjedrila spomenutu radost povratka na koju se Ana Fatović osvrće: „Ove godine zbilja ne mogu izdvojiti predstavu za koju bih rekla da je izazvala najbolje reakcije jer su djeca toliko bila uzbuđena samim dolaskom, povratkom u kazalište, da su na gotovo svaku predstavu i na svakoj izvedbi imala predivne reakcije. To je jedino dobro proizašlo iz ove krizne godine – ta potvrda da djeca obožavaju dolaziti u kazalište.“ Potvrda nije dovoljna kada je potrebna i potpora, no ta perspektiva, kako zaključuje Ana Šimić, ne mora biti obeshrabrujuća: „Ako se donesu razumne odluke, ako se odgo­vorno ponaša i ako se pošteno raspodjele financijska sredstva. Na kraju krajeva, možemo reći da je nacionalna kultura jaka onoliko koliko je jaka njezina nezavisna scena.“

Svijet mašte

„Zaista se vidi koliko je djeci (i odraslima) bitan taj ljudski moment, ta živa ener­gija koja struji od scene do gledališta i na­zad, koliko je nezamjenjiva ljudska riječ i toplina koju ekran ne može zamijeniti“, zatvara krug Vedrana Balen Spinčić. To strujanje neka nas podsjeti da kazalištu za djecu kronično nedostaje više medijske i kritičke recepcije, ali i nešto većih svjetla reflektora te rješavanja starog jaza između institucija i nezavisne scene. Kako brojke s početka ne bi bile samo suhoparna statistika, pravo je vrijeme da se izgubljenim generacijama ne bavimo godinama poslije, nego da nam na putu k normalnosti upravo svijet mašte u kazalištu bude pravi i iskreni partner.

Veliki rizik od depresije

Kako će naglasiti psihijatrica Rebecca Rialon Berry, najteže će i dalje biti onima koji su i prije pandemije bili u rizičnim skupinama. Prema iz­vješću pak Eurofounda, agencije EU koja pru­ža informacije i stručno znanje u po­dručju socijalne i radne politike, o životu i radu u pandemiji, iz travnja ove godine, mentalno zdravlje dosegnulo je najnižu točku, pa je tako 64% mladih unutar EU-a u pojačanom riziku od depresije. Trinaestogodiš­nja Victoria sažela je sve ono što muči generacije djece osuđene na mrežno obrazovanje i prekid socijalizacije tijekom pandemije: „Svaki je dan goto­vo isti pa se pitam koja im je svrha.“