KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE
„Smisao se ne može dati, nego se mora naći“, stoji u knjizi Bog podsvijesti austrijskog neurologa i psihijatra Viktora Frankla, koju je prije točno 40 godina na hrvatski preveo i objavio Karlo Prendivoj. On je u to doba preveo i drugu, glasovitiju knjigu Zašto se niste ubili, u kojoj Frankl opisuje svoj boravak u koncentracijskom logoru, pokušavajući odgovoriti na pitanje kako ljudi izdrže neizdrživo. Uoči rata, 1988, Frankl je posjetio i Hrvatsku te ovdje održao dva predavanja, u organizaciji Klinike za psihijatriju KBC-a Sestara milosrdnica i Kršćanske sadašnjosti. Taj je izdavač ubrzo potom objavio i njegovo kapitalno djelo Liječnik i duša – Temelji logoterapije i egzistencijalne analize, u prijevodu Jasenke Udier, koje je ove godine izašlo u trećem dopunjenom izdanju, s Franklovim tekstom Deset teza o osobi.
Viktor Emil Frankl rodio se 1905. u Beču gdje je diplomirao medicinu, a specijalizirao je neurologiju i psihijatriju. U mladosti se dopisivao sa Sigmundom Freudom, a kao student se uključio u krug oko Alfreda Adlera, u čijem je znanstvenom časopisu sa samo 20 godina objavio i znanstveni rad. Iz kruga su ga izbacili kada se suprotstavio mentorovoj tezi da čovjeka motivira volja za moći, i izrekao vlastitu, još maglovitu: središnja pokretačka sila za ljudska bića jest potraga za smislom. Frankla su zanimala depresivna i samoubilačka stanja pa je zarana organizirao vrlo uspješna savjetovanja za studente. Dolazak nacizma onemogućio mu je rad jer je bio židovskog podrijetla, a 1942. je godine bio s obitelji otpremljen u Theresienstadt gdje mu je otac umro od gladi i tuberkuloze; 1994. Franklovi su poslani u Auschwitz gdje su mu majka i brat ugušeni plinom, a supruga mu je potom umrla od tifusa u Bergen-Belsenu.
U knjizi Liječnik i duša napisao je sljedeće riječi: „Odgovornost čovjeka je nešto strašno, ali u isto vrijeme nešto divno. Zastrašujuće je to da sam u svakom trenutku odgovoran za svoga bližnjega, da je svaka odluka – od najmanje do najveće – odluka zauvijek, i da u svakom trenutku iskoristim ili potrošim tu priliku. Svaki trenutak donosi tisuće mogućnosti, ali mogu izabrati samo jednu – sve ostale zauvijek osuđujem na propast. Međutim, to je ujedno i divna spoznaja – da je moja budućnost i budućnost stvari i ljudi oko mene – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. To što spoznam u tom trenutku i to što dozovem u život, to postaje stvarnost zaštićena od prolaznosti i propadanja.”
Frankl je izdržao tri godine prisilnog rada i vratio se nakon rata u Beč gdje je postao pročelnik Odjela za neurologiju Bečke polikliničke bolnice, a započeo je i privatnu praksu koju je zadržao do umirovljenja. Doktorirao je 1948. na filozofskoj temi Bog podsvijesti koja ispituje vezu psihoterapije i religije te 1955. habilitira na Bečkom sveučilištu, upravo s knjigom Liječnik i duša, posvećenoj pokojnoj supruzi Tilly. Napisao je 32 knjige, a njegovo djelo Čovjekovo traganje za smislom, prevedeno i na hrvatski, prodano je u šesnaest milijuna primjeraka; „Onaj koji zna zašto može se nositi s gotovo svakim kako“, središnja je misao te knjige. Predavao je na 209 sveučilišta na pet kontinenata, nagrađen je s 29 počasnih doktorata (tridesetog se doktorata odrekao i posvetio ga Tilly), a Američka psihijatrijska udruga dodijelila mu je 1985. nagradu Oskara Pfistera za njegov rad na humanizaciji psihijatrije.
Frankl je svoj rad s pacijentima nazvao logoterapija – to jest liječenje smislom – jer je upravo traženje smisla života identificirao kao primarnu motivacijsku silu kod ljudi, a koncipirao ju je na tri temelja: pouzdanju u slobodu volje, mogućnosti da se volja može usmjeriti prema smislu i vjeri da se smisao života može naći. Frankl je vjerovao da su ljudi u temelju slobodni zauzeti svoj stav i prema unutarnjem, to jest psihološkom, kao i prema onom vanjskom – biološkom i društvenom. Logoterapija pomaže ljudima da nađu i ostvare važne ciljeve u svojem životu, ali ne tako da im se nude gotova značenja, nego ih se potiče da sami nađu što ih potiče. Frankl drži da je značenje objektivna stvarnost, a da se smisao života može naći na tri načina. Prvi je da se u svijetu aktivno poduzimaju promjene djelovanjem, radom ili stvaralaštvom – koje se nazivaju kreativne vrijednosti. Pritom nije bitan uspjeh, on je tek nuspojava važnije stvari, kako drži Frankl, a to je posvećenost cilju koji je veći od nas. Drugi je put prema smislu nastojanje da se iskusi nešto, poput istine ili ljepote, ili se pak susretne druga osoba u ljubavi – što se naziva iskustvena vrijednost. Nju Frankl izdiže iznad drugih: „Ljubav je najvažniji cilj kojem čovjek može težiti“, piše. No čak i u krajnjoj depriviranosti, smisao nam je nadohvat ruke, a to je da se usvoji hrabar ili uzorni stav u situacijama neizbježne patnje – što se naziva vrijednost stava: „Patnja prestaje biti patnja onog trenutka kad dobije smisao“, kaže Frankl, zacijelo iz vlastitog iskustva.
Deset teza o osobi nisu integralan dio Liječnika i duše, već je riječ o prerađenom predavanju koje je Frankl održao 1950. u Salzburgu. Priređivač ovog izdanja, Alexandar Batthyay iz bečkog Instituta Viktora Frankla, drži ih „temeljnim filozofsko-antropološkim tekstom logoterapije i egzistencijalne analize“ jer je u njima „Frankl produbio dimenzionalno-ontološku sliku čovjeka“ te dao svoj psihoterapijski credo. Prva Franklova teza jest da je svaka osoba individuum koji se ne može dijeliti – svaka je osoba zasebna cjelina i treba je promatrati kao jedinstvo. Druga je teza da osoba nije samo nedjeljiva, nego nije ni stopiva s kim drugim – osoba nije samo Jedinstvo, nego je i Cjelovitost, zbog čega se ne može stopiti u masu, klasu i rasu; sve su to, prema Franklu, pseudopersonalni entiteti u koje se individua ne može utopiti: „Čovjek koji se u njima navodno uzdiže, u stvarnosti se po njima snizuje; uzdižući se u njima, zapravo se odriče sebe kao osobe.“
Treća je Franklova teza da je svaka pojedinačna osoba potpuna novina: „Sa svakim čovjekom koji dolazi na svijet u bitak se javlja jedan apsolutni novum koji je donesen u stvarnost jer duhovna egzistencija nije prenosiva ni rasplodiva s roditelja na dijete.“ S tom je tezom povezana četvrta, ujedno najduže eksplicirana: osoba je duhovna, to jest, osobnost je pojam koji se odnosi samo na duhovnu komponentu. Frankl, naime, smatra da ni samo tijelo, kao ni sama psiha, nisu osoba. Tek se po duhu čovjek izdiže iznad vegetativnog i animalnog svijeta i postaje osoba, a kao osoba ima svoje bezuvjetno dostojanstvo. Istodobno, psihosomatski instrument, kao spoj tijela i psihe, ima svoju upotrebnu vrijednost. Iz ove teze proizlazi logoterapijski credo: ako se psihofizički instrument i pokvari, odnosno razboli, duhovna dimenzija ostaje netaknuta i osoba zadržava svoje bezuvjetno dostojanstvo. „Poznato je da se pojavila“, piše Frankl, „psihologija bez duše. Ona je već dugo prevladana, međutim, ne možemo se oteti dojmu da je današnja psihologija, psihologija bez duha. Ova bez-dušna psihologija kao takva nije samo slijepa za dostojanstvo osobe i za samu osobu nego je slijepa i za vrijednosti – slijepa za one vrijednosti koje su svjetovni korelat personalnog bitka: za svijet smisla i vrijednosti kao kozmosa – za logos.“
U sljedećim tezama Frankl tumači da je osoba egzistencijalna u smislu da stalno postaje jer čovjek „egzistira kao svoja vlastita mogućnost, za koju se ili protiv koje se može odlučiti.“ Frankl se tu poziva na filozofa Karla Jaspersa koji je čovjeka nazvao bitkom koji odlučuje, koji u jednom trenutku odlučuje što će biti u sljedećem trenutku. Na tom se mjestu Frankl suprotstavlja klasičnoj psihoanalizi koja drži da čovjekom upravljaju nagoni. Biti čovjek, ponavlja Frankl, „znači biti odgovoran“; osobu ne determiniraju nagoni, nego osoba traži smisao i prema smislu se upravlja. Osoba je ego, a ne id i nije determinirana i programirana svojom psihičkom dimenzijom. Dapače, osoba izgrađuje tjelesno-psihičko-duhovnu cjelovitost – tjelesna i psihička dimenzija djeluju zajedno te se duhovna dimenzija ne može distancirati i uzdignuti nad tjelesnu i psihičku dimenziju. Zbog toga je osoba dinamična, a duhovna dimenzija nije materijalna: ona je neprestani vjetar u jedru čovjeka, kako poetski tvrdi Frankl. Čovjek kao osoba može se duhovnom dimenzijom postaviti nasuprot psihosomatskom organizmu i uvijek može nadići okolnosti. I, zaključno, osoba ne može razumjeti samu sebe, osim iz perspektive transcendencije – osoba je metafizička cjelina. Logos za logoterapiju ipak dolazi izvana.
Frankl piše o teškim temama, ali ne na pretežak način, i uvijek s primjerima. Želi koristiti čitateljima, kao što to sažima u predgovoru ovom zdanju dr. Križo Katinić, koji je ujedno i redigirao tekst: „Oni čitatelji koji se odluče uhvatiti u koštac s tematikom i tekstom ove knjige, koji te sadržaje protisnu kroz konkretna osobna iskustva, kroz otvorenost i neizvjesnost, kroz upitnost vlastite egzistencije – na dobrom su putu u osmišljavanju onih tijesnih životnih situacija, s pravom se nadajući čvršćem i bogatijem življenju, takvom življenju koje će zračiti pozitivnom energijom prema drugim egzistirajućim bićima i sudbinama oko sebe…“
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak