Uspjeh je tek nuspojava

„Smisao se ne može dati, nego se mora naći“, stoji u knjizi Bog podsvijesti austrijskog neurologa i psihijatra Viktora Frankla, koju je prije točno 40 godina na hrvatski preveo i objavio Karlo Pren­divoj. On je u to doba preveo i drugu, glasovitiju knjigu Zašto se niste ubili, u kojoj Frankl opisuje svoj boravak u koncentracijskom logoru, pokušavajući od­govoriti na pitanje kako ljudi izdrže neizdrživo. Uoči rata, 1988, Frankl je po­sjetio i Hrvatsku te ovdje održao dva predavanja, u organizaciji Klinike za psi­­hijatriju KBC-a Sestara milosrdnica i Krš­ćanske sadašnjosti. Taj je izdavač ubr­zo potom objavio i njegovo kapitalno djelo Liječnik i duša – Temelji logoterapije i egzistencijalne analize, u prijevodu Jasenke Udier, koje je ove godine izašlo u trećem dopunjenom izdanju, s Franklo­vim tekstom Deset teza o osobi.

Temelji logoterapije

Viktor Emil Frankl rodio se 1905. u Be­ču gdje je diplomirao medicinu, a spe­­cijalizirao je neurologiju i psihijatriju. U mladosti se dopisivao sa Sigmundom Freudom, a kao student se uklju­čio u krug oko Alfreda Adlera, u čijem je znanstvenom časopisu sa samo 20 godina objavio i znanstveni rad. Iz kruga su ga izbacili kada se suprotstavio mentoro­voj tezi da čovjeka motivira volja za moći, i izrekao vlastitu, još maglovitu: središ­nja pokretačka sila za ljudska bića jest potraga za smislom. Frankla su zanimala depresivna i samoubilačka sta­nja pa je zarana organizirao vrlo uspješ­na savjetovanja za studente. Dolazak nacizma onemogućio mu je rad jer je bio židovskog podrijetla, a 1942. je godine bio s obitelji otpremljen u Theresienstadt gdje mu je otac umro od gladi i tuberkuloze; 1994. Franklovi su poslani u Auschwitz gdje su mu majka i brat ugušeni plinom, a supruga mu je potom umrla od tifusa u Bergen-Belsenu.

U knjizi Liječnik i duša napisao je slje­deće riječi: „Odgovornost čovjeka je nešto strašno, ali u isto vrijeme nešto divno. Zastrašujuće je to da sam u svakom trenutku odgovoran za svoga bližnjega, da je svaka odluka – od naj­manje do najveće – odluka zauvijek, i da u svakom trenutku iskoristim ili potrošim tu priliku. Svaki trenutak donosi tisuće mogućnosti, ali mogu izabrati samo jednu – sve ostale zauvijek osuđujem na propast. Međutim, to je ujedno i divna spoznaja – da je moja budućnost i buduć­nost stvari i ljudi oko mene – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. To što spoznam u tom trenutku i to što dozovem u život, to postaje stvarnost zaštićena od prolaznosti i propadanja.”

Frankl je izdržao tri godine prisilnog rada i vratio se nakon rata u Beč gdje je postao pročelnik Odjela za neurolo­giju Bečke polikliničke bolnice, a zapo­čeo je i privatnu praksu koju je zadržao do umi­rovljenja. Doktorirao je 1948. na filozofskoj temi Bog podsvijesti koja ispituje vezu psihoterapije i religije te 1955. habilitira na Bečkom sveučilištu, upravo s knjigom Liječnik i duša, po­svećenoj pokojnoj supruzi Tilly. Napisao je 32 knji­ge, a njegovo djelo Čovjekovo traganje za smislom, prevedeno i na hrvatski, prodano je u šesnaest milijuna primjeraka; „Onaj koji zna zašto može se nositi s gotovo svakim kako“, središnja je misao te knji­ge. Predavao je na 209 sveučilišta na pet kontinenata, nagrađen je s 29 počasnih doktorata (tridesetog se doktorata odre­kao i posvetio ga Tilly), a Američka psihijatrijska udruga dodijelila mu je 1985. nagradu Oskara Pfistera za njegov rad na humanizaciji psihijatrije.

Patnja prestaje biti patnja onog trenutka kad dobije smisao

Frankl je svoj rad s pacijentima nazvao logoterapija – to jest liječenje smislom – jer je upravo traženje smisla života identificirao kao primarnu motivacij­sku silu kod ljudi, a koncipirao ju je na tri te­melja: pouzdanju u slobodu volje, mogućnosti da se volja može usmjeriti pre­ma smislu i vjeri da se smisao života može naći. Frankl je vjerovao da su ljudi u temelju slobodni zauzeti svoj stav i prema unutarnjem, to jest psiho­loškom, kao i prema onom vanjskom – biološkom i društvenom. Logoterapija pomaže ljudima da nađu i ostvare važne ciljeve u svojem životu, ali ne tako da im se nude gotova značenja, nego ih se potiče da sami nađu što ih potiče. Frankl drži da je značenje objektivna stvarnost, a da se smisao života može naći na tri načina. Prvi je da se u svijetu aktivno poduzimaju promjene djelovanjem, radom ili stvaralaštvom – koje se nazivaju kreativne vrijednosti. Pritom nije bitan uspjeh, on je tek nuspojava važnije stvari, kako drži Frankl, a to je posvećenost ci­lju koji je veći od nas. Drugi je put prema smislu nastojanje da se iskusi nešto, poput istine ili ljepote, ili se pak susret­ne druga osoba u ljubavi – što se naziva is­kustvena vrijednost. Nju Frankl izdiže iznad drugih: „Ljubav je najvažniji cilj kojem čovjek može težiti“, piše. No čak i u kraj­njoj depriviranosti, smisao nam je nadohvat ruke, a to je da se usvoji hrabar ili uzorni stav u situacijama neizbježne patnje – što se naziva vrijednost stava: „Patnja prestaje biti patnja onog trenutka kad dobije smisao“, kaže Frankl, zacijelo iz vlastitog iskustva.

Duhovna dimenzija

Deset teza o osobi nisu integralan dio Liječnika i duše, već je riječ o prerađe­nom predavanju koje je Frankl održao 1950. u Salzburgu. Priređivač ovog iz­danja, Alexandar Batthyay iz bečkog Instituta Viktora Frankla, drži ih „temelj­nim filozofsko-antropološkim tekstom logoterapije i egzistencijalne analize“ jer je u njima „Frankl produbio dimenzio­nalno-ontološku sliku čovjeka“ te dao svoj psihoterapijski credo. Prva Franklova teza jest da je svaka osoba individuum koji se ne može dijeliti – svaka je osoba zasebna cjelina i treba je promatrati kao jedinstvo. Druga je teza da osoba nije samo nedjeljiva, nego nije ni stopiva s kim drugim – osoba nije samo Jedinstvo, nego je i Cjelovitost, zbog čega se ne može stopiti u masu, klasu i rasu; sve su to, prema Franklu, pseudopersonal­ni entiteti u koje se individua ne može utopiti: „Čovjek koji se u njima navodno uzdiže, u stvarnosti se po njima snizuje; uzdižući se u njima, zapravo se odriče sebe kao osobe.“

Treća je Franklova teza da je svaka pojedinačna osoba potpuna novina: „Sa svakim čovjekom koji dolazi na svijet u bitak se javlja jedan apsolutni novum koji je donesen u stvarnost jer duhovna egzistencija nije prenosiva ni rasplodiva s roditelja na dijete.“ S tom je tezom pove­zana četvrta, ujedno najduže eksplicirana: osoba je duhovna, to jest, osobnost je pojam koji se odnosi samo na duhovnu komponentu. Frankl, naime, smatra da ni samo tijelo, kao ni sama psiha, nisu osoba. Tek se po duhu čovjek izdiže iznad vegetativnog i animalnog svijeta i postaje osoba, a kao osoba ima svoje bezuvjet­no dostojanstvo. Istodobno, psihosomatski instrument, kao spoj tijela i psihe, ima svoju upotrebnu vrijednost. Iz ove teze proizlazi logoterapijski credo: ako se psihofizički instrument i pokvari, od­nosno razboli, duhovna dimenzija osta­je netaknuta i osoba zadržava svoje bezuvjet­no dostojanstvo. „Poznato je da se pojavila“, piše Frankl, „psihologija bez duše. Ona je već dugo prevladana, međutim, ne možemo se oteti dojmu da je današnja psihologija, psihologija bez duha. Ova bez-dušna psihologija kao takva nije samo slijepa za dostojanstvo osobe i za samu osobu nego je slijepa i za vrijednosti – slijepa za one vrijednosti koje su svjetovni korelat personalnog bitka: za svijet smisla i vrijednosti kao kozmosa – za logos.“

U sljedećim tezama Frankl tumači da je osoba egzistencijalna u smislu da stalno postaje jer čovjek „egzistira kao svoja vlastita mogućnost, za koju se ili protiv koje se može odlučiti.“ Frankl se tu poziva na filozofa Karla Jaspersa koji je čo­vjeka nazvao bitkom koji odlučuje, koji u jednom trenutku odlučuje što će biti u sljedećem trenutku. Na tom se mjestu Frankl suprotstavlja klasičnoj psihoanalizi koja drži da čovjekom upravljaju nagoni. Biti čovjek, ponavlja Frankl, „znači biti odgovoran“; osobu ne determi­niraju nagoni, nego osoba traži smisao i prema smislu se upravlja. Osoba je ego, a ne id i nije determinirana i programirana svojom psihičkom dimenzijom. Dapače, osoba izgrađuje tjelesno-psihičko-duhovnu cjelovitost – tjelesna i psihička dimenzija djeluju zajedno te se duhovna dimenzija ne može distancirati i uzdignuti nad tjelesnu i psihičku dimenziju. Zbog toga je osoba dinamična, a duhovna dimenzija nije materijalna: ona je neprestani vjetar u jedru čovjeka, kako poetski tvrdi Frankl. Čovjek kao osoba može se duhovnom dimenzijom postavi­ti nasuprot psihosomatskom organizmu i uvijek može nadići okolnosti. I, zaklju­č­no, osoba ne može razumjeti samu sebe, osim iz perspektive transcendencije – osoba je metafizička cjelina. Logos za lo­goterapiju ipak dolazi izvana.

Otvorenost i neizvjesnost

Frankl piše o teškim temama, ali ne na pretežak način, i uvijek s primjerima. Želi koristiti čitateljima, kao što to sažima u predgovoru ovom zdanju dr. Križo Katinić, koji je ujedno i redigirao tekst: „Oni čitatelji koji se odluče uhvatiti u koštac s tematikom i tekstom ove knjige, koji te sadržaje protisnu kroz konkretna osobna iskustva, kroz otvorenost i neizvjesnost, kroz upitnost vlastite egzisten­cije – na dobrom su putu u osmišljavanju onih tijesnih životnih situacija, s pravom se nadajući čvršćem i bogatijem življe­nju, takvom življenju koje će zračiti pozitivnom energijom prema drugim egzistirajućim bićima i sudbinama oko sebe…“