ESEJ
Cilj nam je razmišljati o suvremenom društvu u kojemu mediji djeluju i u kojemu, uz razne poteškoće i peripetije, pokušavaju sačuvati svoju vjerodostojnost, profesionalnost i etičnost, pronalazeći nove načine i nove putove za uključivanje tema vezanih uz ranjive skupine kojih ima puno. One trebaju i zaslužuju prostor u medijima koji mnoge – pa i teške teme – spektakulariziraju i tabloidiziraju, nastojeći senzacionalističkim naslovima dodatno emocionalizirati publiku i dramatizirati događaje i pojave kako bi privukli što veći broj korisnika – čitatelja, slušatelja i gledatelja.
Davor Ljubimir za naše društvo kaže da je postmoderno i da u njemu vladaju masovni mediji; da je individualističko i obilježava ga vladavina slobode; informacijsko – jer njime vladaju informacije. No ono je i potrošačko jer njime vlada tržište i konačno, ono je društvo znanja – a zapravo bi se moralo govoriti o društvu izobrazbe, jer u tom društvu daleko smo mi još od (sa)znanja…
Dakako, na prvome se mjestu uvijek spominje da je naše društvo postmoderno, a neki kažu i postpostmoderno, i da ga označava izostanak velikih priča, ali i velikih ljudi – velikana – i različitih (moralnih) autoriteta. Sve su priče rascjepkane, a u tom su društvu onda mediji (posebno oni koji pišu u kratkoj i počesto besmislenoj sms-formi) apsolutni vladari prostorvremena i oni koji su stvorili globalno selo, premda je pitanje u doba globalizacije – a postavljaju ga i Denis McQuail i Manuel Castels – zapravo: jesu li mediji pokretač globalizacije ili je globalizacija pokretač medijskog brzog razvoja?
Činjenica je da suvremeni svijet još od doba tradicionalnih medija koji su se razvili zahvaljujući sredstvima bržega prijenosa stvaraju bliskost (dakako, u tehničkom, ne u duhovnom smislu) te se „prostor izgubio, a vrijeme nestalo“, kako je ustvrdio Marshall McLuhan. Robert Tannenbaum na to je dodao otprilike ovako: „Ako televizijska kamera nije zabilježila da se stablo srušilo u šumi, je li se doista srušilo?“ Danas, pak, ako nemaš profil na društvenoj mreži – kao da ne postojiš, kao što stabla koje se srušilo nije bilo bez televizijske kamere. Ili, kako bi rekao Niklas Luhmann – sve što znam o svijetu znam iz medija. Tužno, u neku ruku. Jer, Descartesov: „Mislim, dakle jesam“ danas je zamijenilo: „Dijelim, dakle postojim“, na što upozorava američka psihologinja Sherry Turkle. A to nas dovodi i do pitanja čovjekova smisla (postojanja) i njegova (pravog i lažnog, stvarnog i medijskog) identiteta u naše doba. Pitamo li se ikada: „Tko sam ja, kada sam online?“ Kakav je naš stvarni fizički, psihički i duhovni profil – a kakav je onaj „na mreži“? Lažemo li (sebi) o sebi? Možemo li govoriti istinu, kada je danas – u medijima – stereotipno puno važnije biti ljepši od Apolona, a poželjniji od Afrodite?
Dakako da to onda ovo naše društvo privida i laži, to i takvo naše društvo opsjena, varka i simulakruma, na drugome mjestu obilježava i snažan relativizam i ono je postalo krajnje individualističko društvo. Zbog relativizma je došlo do urušavanja načela, na što je među ostalima upozorio i talijanski filozof Gianni Vattimo, koji je protiv lova na vještice, protiv bilo kakve prohibicije u naše doba, ali je itekako svjestan da bi nam u korištenju medija trebala samokontrola, pa i autocenzura. No njih nema, pa takvo stanje u društvu i medijima dovodi do tiranije relativizma o kojoj je vrlo otvoreno pisao i još uvijek piše jedan od najvećih suvremenih teologa Joseph Ratzinger – papa u miru Benedikt XVI. Njihovom se razmišljanju priključuje i Zygmund Baumann, ističući da ljudi danas žive u privatnim svjetovima i u „individualiziranom društvu“.
U tom individualiziranom i individualističkom društvu duboko je poljuljana vjera u sve autoritete i tradiciju. I sva ta trojica potpuno različitih intelektualaca – od antiprohibicionističke preko tradicionalno-konzervativne do liberalne pozicije – ističu da više ništa nije sveto, a s Friedrichom Nietzscheom mogli bismo zaključiti: „Bog je mrtav!“ No nije Nietzsche pisao o smrti Boga, nego je ljudima poručivao: „Vi ste ubili Boga, jer ste ga protjerali iz svojih života, iz svojih društava.“ Možda Nietzsche tako i nije mislio, ali sam ja tako zapamtio, svjestan da sam i da smo u takvome društvu – ako Boga ne priznajemo i ne poznajemo – osuđeni na slobodu individualnoga traženja smisla, vrednovanja, odlučivanja. Natovarili smo si – i kao pojedinci i kao društvo – teret, ma zapravo pravo breme – slobode.
Nema Boga? Dobro! Onda čovjek nužno mora preuzeti osobnu neograničenu odgovornost pred sobom i pred drugima, reći će nam Pascal Bruckner. A to će nas, kako je potvrdio Jean Paul Sartre, ubrzano dovesti u stanje zbunjenosti i nesigurnosti – i pred sobom i pred drugima. Čim moja svijest, moje Ja, na obzoru svoje svijesti fenomenološki primijeti drugu svijest, Drugo Ja, cijeli svijet klizi prema njemu i ne preostaje mi drugo nego s tom drugom sviješću ući u sukob. Između te dvije svijesti ne otvara se prostor za komunikaciju, jer su drugi – pakao.
Opsjednutost tehnologijom remeti ljudske odnose i komunikaciju, Izvor: Unsplash
Zato je suvremenom čovjeku bolje bježati od slobode, od sebe samoga i od drugih, o čemu piše Erich Fromm, a suvremeni su mediji baš ponudili takvo mjesto svojim zabavnim sadržajima u kojima se zabavljamo sudbinama drugih kako se ne bismo suočili s onom najtežom – vlastitom. Kada mediji ne dostaju, onda se ljudi utope u opijatima i alkoholu, mnogi u masi, a posljedica su sve veća stopa depresivnosti, nemoći vladanja samim sobom i traženja psihijatrijske pomoći, što je posebno izraženo – gle čuda! – baš u takozvanim bogatim društvima u kojima bi ljudi (valjda sami po sebi) morali biti sretniji od onih koji žive u siromašnim društvima.
A to nije istina, jer ubrzani ritam života i djelovanja nanio je teške štete baš bogatim društvima koja stalno trče i žure i stalno od nečega bježe, pri čemu zaboravljaju, kako je to lijepo napisao Bernhard Schlink u svojem djelu Žena kojoj sam čitao, da se i bježeći – nekamo stiže! A kamo? Danas bismo mogli reći da se stiže do – kulta informacije. Brze, nema veze što je površna. Imperativ vremena važniji je od svega drugoga: biti što brže informiran o svemu i svačemu – i time se osjećati intelektualno zadovoljen. Kao da je to danas jedan od postulata suvremenog čovjeka, na što upozorava Theodore Roszak kada kaže da u naše doba – navodno – svi (od žutog tiska do sveučilišnih predavanja) samo i upravo informiraju. I ništa drugo.
No mi se u tom informacijskom društvu pitamo: Što je s tumačenjem, s razumijevanjem i povezivanjem ideja; s pitanjem o svrsi onoga što živimo, s pitanjem o vrednotama do kojih držimo? Hoće li nam sve to uspjeti protumačiti današnji mediji ili su se i oni priklonili – možda čak i poklonili, pavši ničice na koljena – potrošačkom društvu koje i njima vlada, društvu u kojemu je tržište novi bog, profit krajnji cilj i svetinja, a čovjek čovjeku puko sredstvo, potrošna roba, artikl na polici i na tržištu rada? Je li doista došlo suvremeno doba omalovažavanja svih ljudskih vrijednosti, dehumanizacije društva, gaženja dostojanstva čovjeka? „Je li došlo do uspostave tržišne religije”, kako piše Bruckner, uz zapostavljanje drugih vidova očitovanja duha i društvenosti?
Nameću li se novac, moć i bezmjerno uživanje kao jedina mjerila uspjeha, upitat će se i Ljubimir, a mi ćemo dodati: A čovjek? Ranjivi čovjek, onaj za kojega tražimo inkluziju – je li i on roba ili najviše dobro? Je li čovjek općenito i ranjivi čovjek posebno u tom suvremenom društvu još uvijek najviše dobro? Dobro, koje je – poput slobode, objektivnosti, istine, poštenja – etička kategorija, pa svi koji rade s ljudima i odlučuju o njima svakoga dana rade u domeni etike, razmišljali li oni o tome ili ne. Posebno to vrijedi za medije koji o tim ljudima, o ranjivim skupinama, moraju izvještavati i davati im primjeren prostor i biti njihov glas u javnosti.
Htjeli mi to ili ne htjeli prihvatiti, današnje je društvo komunikacijska konstrukcija, na koju je upozorio John Pungente jasnom i plakativnom rečenicom: Svi su mediji konstrukcija. A i društvo je prema Thomasu Baueru komunikativno konstruirano. To znači da se organizira u strukturama komunikacije i da postoji (samo) kao komunikacijski proizvod. Ono je komunikacijska konstrukcija. Ako mediji konstruiraju stvarnost, hoće li onda i budućnost biti komunikacijski stvorena? I jesmo li time otvorili – kako će napisati Boris Beck – Pandorinu kutiju?
Ako mediji konstruiraju stvarnost, je li onda ta stvarnost za ranjive skupine – bolja ili gora? Ima li ih u medijima i kako ih se prikazuje? I kakva je njihova budućnost? I to u svijetu u kojemu, kako piše Stuart Hall, „mediji posjeduju moć da na određeni način predstave svijet. I baš zato što postoji toliko različitih i suprotnih načina na koje se značenje svijeta može izgraditi, od suštinske je važnosti što se i tko izostavlja i kako se predstavljaju stvari, ljudi, događaji i odnosi”. Kako se predstavljaju isključeni – oni potrebiti inkluzije – oni koji s nama dijele ovo društvo, oni koji žive baš na samome izvoru nesporazuma o čovjeku i njegovim vrednotama (koje su nepromjenjive bez obzira na rasu, podrijetlo, društveni status), a koje je – beckovski rečeno – društvo „zabluda da ne postoje dobrota, ljepota i istina, samo zato što se oko njih ne možemo složiti”?
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak