Ljepši od Apolona, poželjniji od Afrodite

Cilj nam je razmišljati o suvremenom društvu u kojemu mediji djeluju i u ko­jemu, uz razne poteškoće i peripetije, pokušavaju sačuvati svoju vjerodostoj­nost, profesionalnost i etičnost, pronala­zeći nove načine i nove putove za uklju­čivanje tema vezanih uz ranjive skupi­ne kojih ima puno. One trebaju i zaslu­žuju prostor u medijima koji mnoge – pa i teške teme – spektakulariziraju i tabloidiziraju, na­sto­jeći senzacionalističkim naslovima dodatno emocionalizirati publiku i dramatizirati događaje i pojave kako bi privukli što veći broj korisnika – čitatelja, slušate­lja i gledatelja.

Descartesov: Mislim, dakle jesam danas je zamijenilo: Dijelim, dakle postojim

Davor Ljubimir za naše društvo kaže da je postmoderno i da u njemu vladaju ma­sov­ni mediji; da je individualističko i obi­lježava ga vladavina slobode; informacijsko – jer njime vladaju informacije. No ono je i potrošačko jer njime vlada tržište i konačno, ono je društvo znanja – a zapravo bi se moralo govoriti o društvu izobrazbe, jer u tom društvu daleko smo mi još od (sa)znanja…

Dijelim, dakle postojim

Dakako, na prvome se mjestu uvijek spominje da je naše društvo postmoderno, a neki kažu i postpostmoderno, i da ga označava izostanak velikih priča, ali i velikih ljudi – velikana – i različitih (moralnih) autoriteta. Sve su priče rascjepkane, a u tom su društvu onda mediji (posebno oni koji pišu u kratkoj i počesto besmislenoj sms-formi) apsolutni vladari prostor­vremena i oni koji su stvorili globalno selo, premda je pitanje u doba globalizacije – a postavljaju ga i Denis McQuail i Manuel Castels – zapravo: jesu li mediji pokretač globalizacije ili je globalizacija pokretač medijskog brzog razvoja?

Činjenica je da suvremeni svijet još od doba tradicionalnih medija koji su se razvili zahvaljujući sredstvima bržega prijenosa stvaraju bliskost (dakako, u tehničkom, ne u duhovnom smislu) te se „prostor izgubio, a vrijeme nestalo“, kako je ustvrdio Marshall McLuhan. Ro­bert Tannenbaum na to je dodao otprilike ovako: „Ako televizijska kamera nije zabilježila da se stablo srušilo u šumi, je li se doista srušilo?“ Danas, pak, ako nemaš profil na društvenoj mreži – kao da ne po­stojiš, kao što stabla koje se srušilo nije bilo bez televizijske kamere. Ili, kako bi rekao Niklas Luhmann – sve što znam o svijetu znam iz medija. Tužno, u neku ruku. Jer, Descartesov: „Mislim, dakle jesam“ danas je zamijenilo: „Dijelim, dakle postojim“, na što upozorava američka psihologinja Sherry Turkle. A to nas dovodi i do pitanja čovjekova smisla (postoja­nja) i njegova (pravog i lažnog, stvarnog i medijskog) identiteta u naše doba. Pitamo li se ikada: „Tko sam ja, kada sam online?“ Kakav je naš stvarni fizički, psihički i duhovni profil – a kakav je onaj „na mreži“? Lažemo li (sebi) o sebi? Možemo li govoriti istinu, kada je danas – u medijima – ste­reo­tipno puno važnije biti ljepši od Apolona, a poželjniji od Afrodite?

Društvo privida i laži

Dakako da to onda ovo naše društvo privida i laži, to i takvo naše društvo op­sjena, varka i simulakruma, na drugome mjestu obilježava i snažan relativizam i ono je postalo krajnje individualističko društvo. Zbog relativizma je došlo do uru­šavanja načela, na što je među ostalima upozorio i talijanski filozof Gianni Vatti­mo, koji je protiv lova na vještice, protiv bilo kakve prohibicije u naše doba, ali je itekako svjestan da bi nam u korište­nju medija trebala samokontrola, pa i autocenzura. No njih nema, pa takvo stanje u društvu i medijima dovodi do tiranije rela­tivizma o kojoj je vrlo otvoreno pisao i još uvijek piše jedan od najvećih suvremenih teologa Joseph Ratzinger – papa u miru Benedikt XVI. Njihovom se razmišljanju priključuje i Zygmund Baumann, ističući da ljudi danas žive u privatnim svjetovima i u „individualiziranom društvu“.

U tom individualiziranom i individu­alističkom društvu duboko je poljuljana vjera u sve autoritete i tradiciju. I sva ta trojica potpuno različitih intelektualaca – od antiprohibicionističke preko tradi­ci­onalno-konzervativne do liberalne pozicije – ističu da više ništa nije sveto, a s Friedrichom Nietzscheom mogli bismo zaključiti: „Bog je mrtav!“ No nije Nietz­sche pisao o smrti Boga, nego je ljudima poručivao: „Vi ste ubili Boga, jer ste ga protjerali iz svojih života, iz svojih društava.“ Možda Nietzsche tako i nije mislio, ali sam ja tako zapamtio, svjestan da sam i da smo u takvome društvu – ako Boga ne priznajemo i ne poznajemo – osuđeni na slobodu individualnoga traženja smisla, vrednovanja, odlučivanja. Natovarili smo si – i kao pojedinci i kao društvo – teret, ma zapravo pravo breme – slobode.

Nema Boga? Dobro! Onda čovjek nužno mora preuzeti osobnu neograničenu od­go­vornost pred sobom i pred drugima, reći će nam Pascal Bruckner. A to će nas, kako je potvrdio Jean Paul Sartre, ubrzano dovesti u stanje zbunjenosti i nesigurnosti – i pred sobom i pred drugima. Čim moja svijest, moje Ja, na obzoru svoje svijesti fenomenološki primijeti drugu svijest, Drugo Ja, cijeli svijet klizi prema njemu i ne preostaje mi drugo nego s tom drugom sviješću ući u sukob. Između te dvije svijesti ne otvara se prostor za komunikaciju, jer su drugi – pakao.

Opsjednutost tehnologijom remeti ljudske odnose i komunikaciju, Izvor: Unsplash

Bijeg od slobode

Zato je suvremenom čovjeku bolje bje­­žati od slobode, od sebe samoga i od dru­­gih, o čemu piše Erich Fromm, a suvre­­me­ni su mediji baš ponudili takvo mje­sto svojim zabavnim sadržajima u kojima se zabav­ljamo sudbinama drugih kako se ne bismo suočili s onom najtežom – vla­stitom. Kada mediji ne dostaju, onda se ljudi utope u opijatima i alkoholu, mnogi u masi, a posljedica su sve veća stopa depresivnosti, nemoći vladanja samim sobom i traženja psihijatrijske pomoći, što je posebno izraženo – gle čuda! – baš u takozvanim bogatim društvima u kojima bi ljudi (valjda sami po sebi) morali biti sretniji od onih koji žive u siromašnim društvima.

Ranjivi čovjek

A to nije istina, jer ubrzani ritam života i djelovanja nanio je teške štete baš bogatim društvima koja stalno trče i žure i stalno od nečega bježe, pri čemu zaboravljaju, kako je to lijepo napisao Bernhard Schlink u svojem djelu Žena kojoj sam čitao, da se i bježeći – nekamo stiže! A kamo? Da­nas bismo mogli reći da se stiže do – kulta informacije. Brze, nema veze što je površna. Imperativ vremena važniji je od svega drugoga: biti što brže informiran o svemu i svačemu – i time se osjećati intelektualno zadovoljen. Kao da je to danas jedan od postulata suvremenog čovjeka, na što upo­zorava Theodore Roszak kada kaže da u naše doba – navodno – svi (od žutog tiska do sveučilišnih predavanja) samo i upravo informiraju. I ništa drugo.

No mi se u tom informacijskom društvu pitamo: Što je s tumačenjem, s razumijevanjem i povezivanjem ideja; s pitanjem o svrsi onoga što živimo, s pitanjem o vrednotama do kojih držimo? Hoće li nam sve to uspjeti protumačiti današnji mediji ili su se i oni priklonili – možda čak i poklonili, pavši ničice na koljena – potrošačkom društvu koje i njima vlada, društvu u kojemu je tržište novi bog, profit krajnji cilj i svetinja, a čovjek čovjeku puko sredstvo, potrošna roba, artikl na polici i na tržištu rada? Je li doista došlo suvremeno doba omalovažavanja svih ljudskih vrijednosti, dehumanizacije društva, gaženja do­stojanstva čovjeka? „Je li došlo do uspo­stave tržišne religije”, kako piše Bruckner, uz zapostavljanje drugih vidova očitova­nja duha i društvenosti?

Nameću li se novac, moć i bezmjerno uživanje kao jedina mjerila uspjeha, upitat će se i Ljubimir, a mi ćemo dodati: A čo­vjek? Ranjivi čovjek, onaj za kojega tražimo inkluziju – je li i on roba ili najviše dobro? Je li čovjek općenito i ranjivi čovjek posebno u tom suvremenom društvu još uvijek najviše dobro? Dobro, koje je – poput slobode, objektivnosti, istine, poštenja – etička kategorija, pa svi koji rade s ljudima i odlučuju o njima svakoga dana rade u domeni etike, razmišljali li oni o tome ili ne. Posebno to vrijedi za medije koji o tim ljudima, o ranjivim skupinama, moraju iz­vještavati i davati im primjeren prostor i biti njihov glas u javnosti.

Medijska konstrukcija

Htjeli mi to ili ne htjeli prihvatiti, da­našnje je društvo komunikacijska kon­struk­­cija, na koju je upozorio John Pungente jasnom i plakativnom rečenicom: Svi su mediji konstrukcija. A i društvo je prema Thomasu Baueru komunikativno konstruirano. To znači da se organizira u strukturama komunikacije i da postoji (samo) kao komunikacijski proizvod. Ono je komunikacijska konstrukcija. Ako mediji konstruiraju stvarnost, hoće li onda i budućnost biti komunikacijski stvorena? I jesmo li time otvorili – kako će napisati Boris Beck – Pandorinu kutiju?

Ako mediji konstruiraju stvarnost, je li onda ta stvarnost za ranjive skupine – bolja ili gora? Ima li ih u medijima i kako ih se prikazuje? I kakva je njihova buduć­nost? I to u svijetu u kojemu, kako piše Stuart Hall, „mediji posjeduju moć da na određeni način predstave svijet. I baš zato što postoji toliko različitih i suprotnih načina na koje se značenje svijeta može izgraditi, od suštinske je važnosti što se i tko izostavlja i kako se predstavljaju stvari, ljudi, događaji i odnosi”. Kako se predstavljaju isključeni – oni potrebiti inkluzije – oni koji s nama dijele ovo društvo, oni koji žive baš na samome izvoru nesporazuma o čovjeku i njegovim vrednotama (koje su nepromjenjive bez obzira na rasu, podrijetlo, društveni status), a koje je – beckov­ski rečeno – društvo „zabluda da ne postoje dobrota, ljepota i istina, samo zato što se oko njih ne možemo složiti”?