Stalno se mora raditi na sebi

„Najugroženija je ona skupina ljudi koja je nespremna na prilagodbu ili promje­nu u svojem životu“, odgovara nam Itana Bu­kovac, voditeljica procesa obrazova­nja od­­raslih u Pučkom otvorenom uči­lištu Sa­­mobor, kada ju pitamo koja je skupina nezaposlenih ljudi najugroženija u društ­vu i na tržištu rada. POU Samobor, osim obrazovanja odraslih, organizira i razne programe za djecu prema potrebama koje iskažu građani, institucije, grad ili udruge. Programi su raznoliki i uglav­nom do­stupni zainteresiranima, jer se za ugrožene skupine koje nemaju financij­ska sredstva pišu i provode razni projekti.

Itana Bukovac, voditeljica procesa obrazovanja odraslih u Pučkom otvorenom učilištu Samobor/ Izvor: Glasnik SSN

Misle da je školovanje završeno

 Itana Bukovac nastavlja: „Najlakše se s idejom o cjeloživotnom učenju nose visoko obrazovane osobe. One na fakultetu nauče samostalno učiti i uglavnom imaju svijest o tome da im znanje zastarijeva. To nije slučaj s osobama koje su završile samo osnovnu ili trogodišnju školu, a osobito s onima koje nisu završile osnovnu školu. Te osobe uglavnom misle da je njihovo školovanje završilo te su vrlo sigur­ne u svoju ideju da je učenje nebitno i da je životna škola jedino važna. U toj su skupini najugroženiji mladi o kojima nitko ne brine, a koji su prekinuli redovno školovanje. Takve se osobe i inače ne sna­laze u sustavu obrazovanja niti razumiju koje su im mogućnosti, osjećaju odbojnost od ulaska u školske klupe i mrze samu pomisao na slušanje predavanja i polaganje ispita. Nažalost, naš sustav obrazovanja odraslih nastoji biti što sličniji redovitom sustavu kako bi osigurao vjerodostojnost javnoj ispravi koju polaznik na kraju dobiva. No to ne pomaže u rješavanju pro­blema skupina osoba o kojima govorimo.“

Svakoj osobi koju zanima program obra­zovanja odraslih pristupa se na osoban način i posvećuje se pozornost kroz razgovor – utvrđuje se što želi, kakve spo­sobnosti ima, što joj nedostaje i što bi za nju bilo najbolje. Najčešće osobe dođu sa željom za prekvalifikacijom, no malo njih shvaća kako to u našem sustavu znači završavanje još jedne srednje škole, a ne pro­grama koji im daje konkretna zna­nja kako bi se zaposlili ili samozaposlili. Također, obično im ne daje nikakvu struku, odnosno kvalifikaciju. „Općenito je to nedo­statak redovitog sustava koji tijekom školovanja nastoji djeci u glavu ubaciti što više činjenica, ali nijedna nije vezana uz mogućnost nastavka učenja nakon što završe redovito školovanje. Nijedna reklamna kampanja to ne može nadoknaditi“, tvrdi Itana Bukovac.

 Zapušteni ljudi

Također, postoji i problem financira­nja programa koji najčešće nije besplatan. Nezaposlene osobe, pogotovo dugotrajno nezaposlene, uglavnom nemaju sredstava za plaćanje edukacije. Osim financira­nja obrazovanja, iskrsavaju i novi problemi koje prepoznaju oni koji rade u tom susta­vu. Stoga Itana Bukovac napominje: „Mi živimo u vremenu u kojem znanje strahovito brzo zastarijeva na svim poljima. Promjene su prevelike. Sve to od svih nas traži permanentno prilagođavanje, što je zapravo neorganizirani oblik učenja.“ Obra­zovno funkcionalne osobe, odnosno oni koji su sposobni samostalno tragati za znanjima i vještinama, nekako se i snađu. Ostali, a to je većina, jednostavno odustanu i postaju problem cjelokupne zajednice, ne samo svoje obitelji. „Tužno je vidjeti koliko je ljudi zapušteno, kao da su bačeni na otpad. Jednostavno ne znaju poslati e-mail ili upotrebljavati ske­ner. Slične obične tehnologije su im nedo­stup­ne ili nemaju gdje i kako pristupiti nekoj online platformi. Ako se radi o starijoj osobi, to je i razumljivo, ali kada se radi o mladoj osobi, to je zaista potresno“, dodaje Bukovac.

 Općeniti problem našeg obrazovnog sustava je da ne priprema za tržište rada

 Općeniti problem našeg obrazovnog sustava je da ne priprema za tržište rada. Obrazovni sustav, kao i rad svih institucija, odražava se i na mentalitet cjelokupnog društva. U našem društvu vlada svojevrsna izgubljenost ljudi – ljudi sami ne znaju što bi sa sobom, kao što ni institucije ne znaju što bi i kamo bi s rizičnim skupinama u društvu. Stoga sâm obrazov­ni program nije dovoljan i tu često mogu pomoći, uz povezivanje svih institucija, EU projekti. „Nažalost, ovdje je problem kada se projekt završi i neka dobra ideja ili praksa više nema financiranje“, kaže Itana Bukovac, uvjerena da se suradnjom – odnosno zajedničkom brigom i usmjera­vanjem institucija kao što su škole, HZZ, centri za socijalnu skrb, domovi za zbrinja­vanje djece i lokalne samouprave – može postići mnogo više nego što bi to postigla samo jedna institucija zasebno.

Itana Bukovac sa suradnicima sudjeluje u radu Pučkog otvorenog učilišta Samobor/ Izvor: Arhiva Pučkog otvorenog učilišta Samobor

Itana Bukovac u razgovoru stavlja naglasak i na povezivanje tržišta rada s obrazovnim sustavom. No, njezino je iskustvo pokazalo da je teško povezati poslodavce, koji se i sami često sporije prilagođavaju tehničkim i tehnološkim promjenama, i onu obično bespomoćnu skupinu koja traži posao. Poslodavci su već prije desetak godina tražili kraće i fleksibilnije programe, no „naš obrazovni, certificirani sustav ne može tako brzo odgovoriti na potrebu poslodavaca. Dok se provede procedura i polaznici završe program, na tržištu rada već se pojavi neka druga situ­acija“, zaključuje Itana Bukovac, ukazujući ipak i na pozitivne primjere onih koji pohađaju neke od programa. Naime, mnogi su jednostavni programi pojedincima promije­nili život nabolje, dali su im pri­liku napokon sudjelovati u nečemu, po­novno učiti i pritom si otvoriti nove prilike i mogućnosti. Tako se u nama pokreću i procesi na mnogo dubljoj razini – možda su takvi programi jedina mjesta gdje nezaposlena osoba može upoznati nove ljude, steći nove prijatelje, ući u društvo.

 Izazovi i prilike

 „POU Samobor je nedavno završio projekt u kojem je prvi put pokrenuta suradnja između Centra za socijalnu skrb i Pučkog otvorenog učilišta. Centar je u ime korisnika tražio sve potrebne dokumente potrebne za upis u programe. Nastava je financirana iz projekta. Socijalni mentori su posebno radili s korisnicima, motivirali ih da se uključe i, što je još važnije, održavali su kontakt s njima da ne odustanu. Vjerujem da će takvih suradnji u budućnosti biti još više jer je to jedino jamstvo da će se ta skupina uključiti u neku edukaciju“, kaže Itana Bukovac i tumači da je za takvo šire umrežavanje potrebno raditi i na svijesti ustanova, odnosno njihovih zaposleni­ka, a posebno na temeljnim vještinama: komunikacijskim, logičko-matematičkim, di­gitalnim, koje su prilično zapostavljene kod nas. „Duže živimo, duže radimo, a svijet se promijeni u samo jednoj godini. Tko že­li ostati na tržištu rada, tko želi ostati zapošljiv, stalno mora raditi na sebi. Svaku situaciju u životu trebali bismo shvatiti kao izazov i priliku za učenje. Bilo da se radi o tehnici, tehnologiji, nekim socijalnim vještinama ili unutarnjem razvoju“, Itana kaže Bukovac koja drži da se jedino tako može opstati u tehnološki sve naprednijem društvu.

Trom i politizirani sustav ne voli kreativnost. Možda upravo zato mnogi s dobrom idejom jednostavno odustaju

 Sudeći prema broju zainteresiranih za neke programe osposobljavanja, može se reći kako su najtraženiji oni koji u vrlo kratkom roku daju mogućnost zapošljavanja bilo u Hrvatskoj bilo u nekoj zemlji EU. Neki programi osposobljavanja – npr. za njegovatelje ili rukovatelje kompjutorski vođenim alatnim strojevima – uklju­čuju izravan kontakt s poslodavcima te se za njih uglavnom javljaju ljudi kojima hitno treba posao. Prekvalifikacije su također tražene, no taj program traje duže i naj­češće ga upisuju ljudi koji već rade sličan posao, dok im sama prekvalifikacija treba radi boljeg statusa, odnosno plaće. Dakle, polaznici se orijentiraju prema konkretnim poslovima, a rjeđe se osposobljavaju za nešto što tek treba stvoriti. Bukovac posebno naglašava kako se tu govori o rad­no aktivnim osobama koje su ostale bez posla pa hitno traže novi i koje mogu fi­nan­cirati edukaciju. Potpuno je druga si­tu­acija s dugotrajno nezaposlenima ili mla­dima o kojima se nitko ne brine.“

Zanemareno samozapošljavanje

 „Mislim da je naše društvo premalo okrenuto stvaranju novih vrijednosti, a previše potrošnji vrijednosti koje je netko drugi stvorio. To je vidljivo na svim razinama. Dok je Švedska još davnih dana u svoju strategiju razvoja ljudskih resursa stavila samozapošljavanje kao najvažniji cilj, čime je potakla mnoge obrazovne institucije da djeluju u pravcu pripreme polaznika da sami kreiraju svoje radno mjesto, kod nas još uvijek prevladava mentalitet zauzimanja postojećeg mjesta. Trom i politizirani sustav ne voli kreativnost. Možda je baš to razlog da mnogi s dobrom idejom jednostavno odustaju“, zaključuje Itana Bukovac.

Kreativna rješenja

Itana Bukovac iz Pučkog otvorenog učilišta Samobor iznosi i neka kreativ­na rješenja za koja su, uz posloženiji sustav financiranja, nužne i temelj­ne društvene promjene. „Umjesto da djeca u osnovnoj i srednjoj školi čitaju klasična književna djela, koja ne razumiju jer nisu dovoljno psihič­ki i emocionalno zrela za mnoga od njih, možemo u budućnosti razmiš­ljati na drukčiji način. Možemo reći: svaka će zrela osoba, ako to želi, moći otići u knjižnicu i tamo zatražiti mentora koji će ga pratiti tijekom godina čitanja, a cijeli će se proces bodovati kao edukacija za razvoj temeljnih jezičnih i kulturnih vještina. Ili, kada osoba u zreloj dobi primijeti da joj nikako ne uspijeva naučiti nešto, može doći u instituciju kao što je POU i tražiti mentora koji će joj pomoći da pronađe svoj put prema znanju, a taj će se proces bodovati kao jačanje kompetencije samostalnog učenja.“