Obrazovanje bez cilja

„Naš dinamični svijet više ne dopušta precizna predviđanja o sutrašnjem svi­je­tu rada. Dakle, teško je mogu­će ospo­­so­biti mlade za određeno zanimanje. Ni sveučilišta to ne bi trebala raditi. Sveuči­­liš­ta bi trebala ponuditi znanstve­no obra­zo­vanje koje predstavlja solidnu osnovu za buduće izglede“, odgovor je to K. P. Lies­manna, autora knjige Teorija neobra­zo­vanosti, na sljedeće pitanje novinara portala The Postil Magazine, iz intervjua održanoga u ožujku ove godine: „Mnogo se govori o vještinama i pripremanju učenika za poslove (kojih nema). Mislite li da sveučilišta izdaju mlade ljude jer ih osposobljavaju za zastarje­­lost?“

Dinamika i intenzitet

 Konrad Paul Liessman je austrijski filozof i esejist, a na Sveučilištu u Beču predaje Metode poučavanja filozofije i etike. Njegova knjiga Teorija neobrazovanosti, s podnaslovom Zablude društva znanja, privukla je veliku pozornost u Europi, a u Hrvatskoj je bila objavljena 2009. u izvrsnom prijevodu Seada Muhamedagića. U njoj se upozorava na temeljno proturječje dviju sintagmi koje se uzimaju zdravo za gotovo, a to su društvo znanja i cjeloživotno obrazovanje: kakvo smo mi to društvo znanja ako nam znanje stalno zastarijeva pa se moramo cijelo vrijeme obrazovati? Nismo li onda društvo neznanja?

Liessman u toj knjizi upozorava na niz problema s obrazovanjem od­raslih, a oni počinji već s terminologijom. U nje­­mačkom govornom području izrazi obrazovanje odraslih i usavršavanje u po­duzeću nisu više u modi, a lebensbeg­leitendes Lernen, to jest učenje koje nas prati kroz život nije zaživjelo u praksi, ma koliko bile plemenite namjere tvoraca toga termina. Stoga se i ondje pri­bjeg­lo anglizmu, kao i kod nas, lifelong lear­ning, odnosno cjeloživotno učenje. „Koji god eufemizam odabrali“, piše Li­ess­man, „problem se samo zataškava: stal­no učenje postaje nužnošću ili, točnije, prisilom, no nitko točno ne zna što i zbog čega zapravo treba učiti. A to je slučaj prije svega onda kada se ne misli samo na ona permanentna preškolova­nja koja idu za fleksibilizacijom rada, nego kada se blagozvučno govori o čimbeniku zvanom obrazovanje.“

Liessman također podsjeća na to da cjeloživotno učenje nije izum našeg vremena i da je Aristotel svoju Metafiziku počeo čuvenom rečenicom: „Svi ljudi po prirodi teže za znanjem.” Nije nikada, dakle, bilo zamišljeno da se u jednom dijelu života ljudi bave obrazovanjem, pa da potom rade i stječu, nego baš suprotno: „Upravo je antički pojam mudrosti – sophia – bio zamišljen kao rezul­tat stečenih znanja, sposobnosti, uvida i iskustava koja su tek nakon dugog života mogla biti spojena u istinsko jedinstvo.“ Međutim, nastavlja Liessman, „taj pojam mudrosti nije cilj cjeloživotnog učenja, jer ono, naime, više ni ne poznaje nikakav cilj, proglašavajući ciljem samo sredstvo. Naravno: tržišni odnosi i tehničke inovacije koje služe racionalizaciji brzo se mijenjaju. Tim se pomacima glede promjena i razvitka ljudi moraju prilagoditi. Premda ni to nije bezuvjetno nešto novo, ovi su procesi obilježeni do sada gotovo nepoznatom dinamikom i intenzitetom.“ Srljamo, i to sve brže.

Konrad Paul Liessmann dao je inter­vju časopisu Postil u povodu toga što mu je na francuski prevedena knjiga Bildung als Provokation (Obrazovanje kao provokacija), i to pod još provokativnijim naslovom: La haine de la culture. Pourquoi les démocraties ont besoin de citoyens cultivés (Mržnja prema kulturi: zašto demokracije trebaju obrazovane građane). Temu mržnje prema kulturi Liessman objašnjava na sljedeći način: „Kultura, u smislu velikih djela svjetske književnosti, glazbe i vizualnih umjetnosti, zabranjena je za obrazovanje. Stoga se u obrazovanju sada računaju samo kompetencije; suočavanje s velikim dokumentima kulture jedva je više relevantno. To je također posljedica mržnje prema kulturi, stava koji obrazovanje želi olakšati svima, a svaki argument koji zahtijeva koncentraciju, znanje i trud prokazuje kao elitistički. To ne znači da ovu kulturu treba usvajati nekritički; ali bez ove kulture svako je obrazovanje prazno.“

 Strojevi bi trebali služiti nama, a ne bismo mi trebali služiti strojevima

 Liessman kulturu definira kao ono što ljudi čine redovito, ritualizirano i formalizirano, zbog čega se može govo­riti i o kulturi pijenja piva, kao i o kulturi rata. No za njega je značajniji uži koncept kulture, onaj u kojem se osamostalila tendencija refleksivnosti i estetizacije, odnosno umjetnost. Kultura je oduvijek značila rad na ljudskoj prirodi, ali ne bilo kakav, naglašava Liessman: „Kultura uvijek ima snažnu estetsku komponentu. Kultura je uvijek sloboda od potrebe, igra mašte i mašte, a ne praksa u praktičnim ograničenjima digitaliziranog na­tje­ca­teljskog društva. U tom bi smislu mo­glo biti da zapravo gubimo kulturu jer sve vidimo samo s gledišta korisnosti.“

Na tom se mjestu nalazi proturječje između obrazovanja odraslih i kultu­re – kultura bi, kao i obrazovanje, ljudi­ma trebala dati autonomiju i slobodu, ali Liessman u Teoriji neobrazovanosti uočava veliki problem s pozivom na cje­loživotno učenje: „I ne služi ideologija cjeloživotnog učenja samo za to da bi mnogi, prije svega stariji ljudi, mogli time biti objektivno preforsirani, nego mož­da i prije svega za to da se rizici toga razvitka jednostrano pripišu pojedincima. Koliko god se tečajeva polazilo, koliko god se pri­vatnog kapitala investiralo u dodatno usavr­šavanje, u ozbiljnom će se slučaju uvijek moći reći: bilo je premalo.“

Svoju kritičku misao Liessman razvija i u intervjuu danom za The Postil Maga­zine: „Mislim da je moderna tehno­logija ambivalentna: daje nam slobodu i čini nas ovisnima. To također karakterizira di­­gitalizaciju. Svako olakšanje života po­­ništit će raznolikost mogućnosti koje ova tehnologija nudi i koje želimo iscrpi­ti. Zbog toga nas neprestano požuruju jer ne želimo ništa propustiti. I ne želimo ništa propustiti jer više nemamo pojma što je zaista važno u našem životu. Teško se oslobađam svega ovoga. Tehnologija ima veliku zavodničku moć – zaboravljamo koliko nas čini robovima svojih strojeva. Strojevi bi trebali služiti nama, a ne bismo mi trebali služiti strojevima.“

„Cjeloživotno učenje još uvijek je pre­malo“ – teško je ne složiti se s tom rečenicom iz Teorije neobrazovanosti. U situaciji kada više nitko ne zna što treba poučavati, a ionako će sve naučeno prije ili poslije zastarjeti, postoje ideje da treba naučiti cjeloživotno učiti: „Takva ideologija čistog praznog pokreta uče­nja također je izraz temeljne nesposobnosti da se još uopće može navesti što bi se zapravo trebalo učiti. Kod djece o čijoj se manjkavoj sposobnosti čitanja nakon svakog PISA-testa rječito lamentira tako se, primjerice, ne poboljšava čitanje, nego motivacija i samoregulirano učenje, a u nekim je školama motivacija već postala i nastavnim predmetom. Vjerojatno se na tom školskom satu uči kako se motivirati ni za što. U konačnici to cjeloživotno učenje postaje naturaliziranim adapta­cijskim procesom, prisilom da budemo fit for the job te da prije svega taj fit i zadr­žimo, prisila koje se možemo otarasiti tek u času smrti.”

Liessman obrazovanjem drži, uz bit­ne aspekte odgoja, davanje znanstve­nih, kul­turnih, estetskih i povijesnih znanja, ali je bitan i njegov utjecaj na samoobrazo­vanje, formiranje i kultiviranje uma, tijela i duše te razvoj sklonosti i talenata. No, kako pokazuje u Teoriji neobrazovanosti, „prema konceptima moderne postoji zaokruženo znanje, a posvuda gdje se radi o spoznaji, o djelatnostima koje su tijesno pove­zane sa znanstvenim napretkom, uče­nje ne prestaje, kao što ni istraživanje ne prestaje. Ovo pak načelo u biti vrijedi počevši od novog vijeka i nije nikakvo obilježje naše sadašnjosti. Točno je da je određeno, ponajprije praktično znanje u predindustrijskim vremenima bilo otpornije na promjene nego što je to danas slučaj. Nova je, međutim, predodžba da su sve takozvane djelatnosti zasnovane na znanju sada obuhvatile sva područja društva te će ih određivati u budućnosti.“

 Na staklenim nogama

 Drugim riječima, znanje se posvuda tra­ži, ali nigdje ga nema. U inter­vjuu Liess­man također kaže da se previše oče­kuje od obrazovanja: obrazovanje se doživlja­va kao medij koji će emancipirati, promo­virati, integrirati i uključiti, izvući mla­de od droge, učiniti ih za­pošljivim i zaštititi ih od populista; od obrazovanja se očekuje da spriječi pred­rasude, diskriminaci­ju, nezaposlenost, glad, pretilost, ano­rek­siju, AIDS, neljudskost i ge­no­cid – „Ali nijedno od toga nije moguće. Previše se očekuje od obrazovanja – i zato se čovjek uvijek u njemu razo­čara.“

„Kritička analiza cjeloživotnog uče­nja mogla bi povrh toga raskrstiti s nekim mitovima koji stalno služe kao ideološko opravdanje nove kulture učenja“, tvrdi Liessman u Teoriji neobrazovanosti i na­stavlja: „Tako u toj isključivosti već čisto faktički ne stoji upozorenje na krhkost i istodobno brzo umnažanje našeg zna­nja s kojim se rado teži za permanentnim usavršavanjem. Temelji naše tehnoidne kulture znanja često su višestruko stariji i konstantniji nego što to pretpostavlja za promjene voljni duh vremena, a bez tih će temelja i nužna daljnja izobrazba stajati na staklenim nogama.“