Nikad prekasno za učenje

Nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava dovodilo je, a nažalost još uvijek i dovodi, do nečovječnih postupaka ostavlje­nih da na savjesti čovječanstva stoje poput sramnih mrlja i mračnih opomena. Stoga je ljudska zajednica, osiromašena duhom i iscrpljena nakon dvaju velikih svjetskih ratova, u ustrojavanju Ujedinjenih naroda vidjela prvi korak prema izgradnji svijeta po mjeri svih ljudi, gdje će se uživati sloboda govora i mišljenja, slobodno od straha i neimaštine. Važan korak prema ostvarivanju plemenite težnje je izglasavanje Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948, a u njezinu 26. članku stoji da svatko ima pravo na obrazovanje koje barem na svojim temeljnim i osnovnim stupnjevima mora biti besplatno. Tako shvaćen koncept obrazovanja, kao jednakopravne sa­stav­nice „odgojno-obrazovnog“ procesa, ugrađen je i u Konvenciju o pravima djeteta.

Hrvatska operna pjevačica i glazbena pedagoginja, Dunja Vejzović, čitav je život usvajala nova znanja/ Snimio: Sanjin Strukić/PIXSELL

 Pravo na obrazovanje

 No paradigmu o jasno određenom trajanju „đačkog doba“ iz popularne uzrečice zamijenio je novi pogled na obrazova­nje kao tekovinu usmjerenu prema „razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda“ čime se svakome daje prilika da, neovisno o životnoj dobi, razvija svoje mogućnosti i stekne intelektualnu, duhovnu i društvenu samostalnost kroz usvajanje znanja, vještina, vrijednosti i stavova. Zasada je to dio mnogih međunarodnih povelja, među njima i Povelje o pravima Europske unije, čija je potpisnica i Republika Hrvatska, no zanimljivo je da među njima nema pove­lje, konvencije ili kakve druge deklaracije o pravima starijih osoba. Ona bi bila po­seb­no važna danas, kada u svijetu živi oko 800 milijuna osoba starijih od 60 godina, a taj će broj prema predviđanjima do 2060. narasti na gotovo dvije milijarde, što će, zbog pada nataliteta i ubrzanog starenja populacije, dovesti do povećanja udjela starijeg stanovništva u ukupnosti popula­cije.

Dunja Vejzović: ‘Nije mi bio problem s 18-godišnjacima čekati u predvorju jer se nikad ne prestaje učiti’

 Osim na zdravstvenu zaštitu i socijalnu skrb, starijim je osobama također potrebno zajamčiti pravo na konzumaciju kulturnih i umjetničkih sadržaja, pravo na izvođenje sportskih aktivnosti te pravo na obrazovanje. Nažalost, u Hrvatskoj se pod sintagmom prava na obrazova­nje još uvijek podrazumijeva pravo koje bi trebala ostvarivati ciljna skupina tradicional­no shvaćanih učenika, osnovnoškolaca, srednjoškolaca, rjeđe studenata, dok cjeloži­votno obrazovanje, a posebno ono namije­njeno trećoj dobi, još nije postavljeno u fokus stručne javnosti. S druge strane, ne­koliko je važnih i vrijednih, svijetlih pri­mjera iz prakse. Riječ je o programima Sveučilišta za treću dob organiziranim pri pučkim otvorenim učilištima.

Hrvatska muzikologinja i diplomatkinja Zdenka Weber održala je niz predavanja o glazbi za osobe treće životne dobi/ Izvor: privatna arhiva

 Zdenka Weber: ‘Polaznike su silno veselila moja predavanja’

 Na jednom je takvom, onom zagre­bač­kom, predavanja o glazbi držala cijenje­na hrvatska muzikologinja i diplomatkinja Zdenka Weber. Ona se s pojmom sveučilišta za treću dob susrela još za studentskih dana u Parizu. Budući da je Francuska i is­hodište ideje neformalnog obrazovanja stanovništva starije životne dobi i zemlja u čijem je gradu Toulouseu 1973. osnovana prva takva obrazovna institucija, sjeća­nje doktorice Zdenke Weber na fakultetsku profesoricu koja je, po umirovljenju, i sama nastavila održavati predavanja na­mije­njena slušateljima starije životne dobi. Zdenka Weber je, prisjeća se, kao predavačica na Pučkom otvorenom učilištu prvo predavanje održala 2017. godine. „Bilo je to na poziv mojeg osam godina starijeg bratića, vjernog polaznika programa Pučkog otvorenog učilišta. Kako sam tada bila u mirovini, predložio mi je da održim nekoliko predavanja o glazbi, što je prije mene činio operni pjevač Josip Lešaja, moj nekadašnji student.“ Prisjeća se i s tom zgodom povezane anegdote; Josip Lešaja bio je njezin student i, kako joj je u šali rekao, polaznicima je prenosio od nje dobiveno znanje koje je on potom osvježeno, kako bi zatvorio krug i postavio znanje u proces neprekinutog kruženja, vratio njoj.

Zdenka Weber cijelog se života, osim znanstvenim radom, bavila i poučavanjem pa prenosi i važnu poruku. Bitno je, ka­že, predstavljeni sadržaj uvijek iznova prilagođavati. Ne nužno dobi slušate­lja koliko stupnju njihova znanja. „Svima nam je bilo jasno da se radi o polaznicima koji se glazbom nikada nisu bavili, o ljudima koje je život vodio u određenom smjeru i tek su po umirovljenju pronašli vremena za širenje vidika ili stjecanje novih zna­nja. Sa svojim sam polaznicima morala prolaziti kroz osnovne glazbene pojmove poput dura, mola, ljestvice ili arije, no bilo mi je to silno zanimljivo.“ Prisjeća se iznimne posjećenosti četiriju ciklusa svojih predavanja. „Svaki od njih brojio je više od 40 polaznika, najčešće 42 ili 43. Zani­mljivo, većinom su to bile žene, uz iznimku mojeg bratića i jednog bračnog para. Njihova je struktura bila raznolika; bilo je tu pravnica, ekonomistkinja i bankovnih činovnica, a u publici sam imala i jednu umirov­ljenu profesoricu s PMF-a. Nikome od njih glazba u životu nije bila primarna, no silno su ih veselila moja predavanja koja sam nastojala učiniti interaktivnima pa sam, u semestru predavanja o operi, na predavanja donosila videopriloge kako bismo ono o čemu učimo mogli odmah i pogledati. Naravno, posve je jasno kako se radi o neformalnom obliku obrazova­nja pa ne postoje ispiti niti diplome“, kaže Zdenka Weber, „no time je njihovo zanimanje i potreba za učenjem i obrazova­njem intenzivnija i snažnija“.

Osobe treće životne dobi stječu razna znanja u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu/ Snimio: Petar Glebov/PIXSELL

Nažalost, kao i mnoga druga događanja, pandemija je prekinula i njihovo druže­nje. Nije zapravo, ispravlja me doktorica Weber, u potpunosti zaustavila predava­nja, no učinila ih je manje dostupnima. „Ja za vrijeme pandemije više nisam mogla držati predavanja, no neki su predavači ostali u Zagrebu i svoje cikluse održavali u online formatu što jest hvalevrijedno. No time se smanjila dostupnost jer predavanja više nisu dostupna svim skupinama umirovljenika, već samo onima internetski i informatički opismenjenima.“

Potrebna je upornost

 Da je pandemijom uzrokovana kriza utje­cala na mnoge slaže se i Dunja Vejzović, hr­vatska operna pjevačica i glazbena peda­go­ginja velikog međunarodnog ugleda. Za razliku od Zdenke Weber, Vejzović ipak drži kako kriza u većoj mjeri pogađa mlade ljude čije životno iskustvo nije toliko bogato kao ono starijih osoba. „Mislim da su stariji lakše prihvatili ovu krizu jer nemaju toliku potrebu za interakcijom kao mladi“, govori umirovljena operna diva koja se svijetu mladih i obrazovanja nedavno vratila kao učenica. Nakon godina glazbenog poučavanja i sama je ponovno sjela u školske, ovog puta fakultetske klupe kako bi se usavršila u dirigiranju. Nije joj to, prisjeća se, prvi put. Kao 43-godišnjaki­nja, na vrhuncu karijere, odlazila je u Itali­ju po dodatno obrazovanje, usavršavanje u različitim oblicima pjevanja i različi­tim načinima treninga. „Nije mi bio problem s osamnaestogodišnjacima čekati u predvorju jer se, zapravo, nikad ne prestaje uči­ti. Bilo mi je jako lijepo jer sam se osjeća­la kao jedna od njih, mlađa, a svojim sam ponašanjem potaknula i neke druge kolege profesore iz drugih polja da krenu mojim putem.“

Priznaje, ipak, kako joj je pedagoško iskustvo bilo od velike pomoći sada kada se u osmom desetljeću odlučila usavršiti u dirigiranju. Ponajviše se to odnosi, kaže, na prepoznavanje i relativiziranje slabijih poteza njezinih mentora, što je, u konač­nici, pridonijelo manjem opterećenju vla­sti­tim očekivanjima. „Mnogi se čude i pi­taju me zašto dirigiranje, ali ja sam oduvijek pomalo dirigirala. Na Akademiji sam oku­pila gudački kvartet i već na samom po­četku dirigirala sam Pergolesijev Stabat mater. No prvi impuls da se u dirigiranju usavršim javio se s prorjeđivanjem mojih glazbenih nastupa. S jedne mi je strane nedostajao moj osobni izraz, a s druge mi se strane otvorilo mnogo slobodnog vremena u kojem sam ga mogla usavršiti.“

Tečajevi bridža vrlo su popularni među umirovljenicima/ Snimio: Petar Glebov/PIXSELL

Iskreno priznaje da joj nije poznato koliko su informacije o mogućnostima obrazovanja za starije dobne skupine dostupne jer usavršavala se u polju čijim je sastav­nim dijelom bila cijelog života, ali uvjere­na je kako se uvijek može pronaći put. „Znate, kako bi nešto postigao, čovjek mora biti jako uporan, neovisno o zvanju ili zanimanju. Danas smo jako razmaženi, obrazovanje je besplatno, ali sve smo lje­niji i biramo liniju manjeg otpora. Svijet kasni s mnogočime, s ekologijom, kao i sa spoznajom o rastu populacije. Na svijetu postoji sve više ljudi, raste konkurencija i mnogo je onih koji mogu biti bolji od tebe. Zato se treba neprestano truditi.“

Intelektualna aktivnost

Možda će odjeci ove poruke jednom utje­cati na osnovni razlog manjka obrazov­nih programa za treću životnu dob u Hrvatskoj, nisku razinu obrazovanja kod opće populacije, no doktorica Zdenka Weber drži da je svakako dobro što takvi programi postoje. „Iako nisu formalni i ne dono­se diplomu, pomažu starijem stanov­ništvu da, ako to želi, ostane intelektualno aktiv­no i u poznijoj dobi. A mentalna je aktiv­nost, uz fizičku, u svakoj dobi najvažnija.“

S tim se slaže i Dunja Vejzović. Formalno obrazovanje u umjetnosti, uvjerena je, nema toliku težinu jer naposljetku ipak prevladava talent, priznaje kako su mnogi pjevači uspjeli zahvaljujući mentoru koji je s njima neumorno i požrtvovno radio. „Ipak, istina je da čovjek nikad ne prestaje učiti, a uz mentorsku je pomoć mnogo lakše nego samostalno. U terminima ‘prerano’ i ‘prekasno’ možemo govoriti samo ako ‘učenik’ u poznijoj dobi razmišlja o ozbiljnom razvoju karijere, a njegove mu godine to ne dopuštaju.“