Nada ne živi samo u stihovima

Danko Tomanić

Predsjednik Udruge slijepih Sisačko-moslavačke županije

Izvor: privatna arhiva

Talentiran, komunikativan i duhovit je Danko Tomanić, jedan od onih ljudi s kojima se prvi put susretnete, a imate osjećaj kao da se poznajete oduvijek. Britak, baš kao da i govorom pjesnički bistri riječi, koje su mu i ljubav i kruh.

Rođen je 1964. godine u Sisku, u obite­lji međimurskog podrijetla koja je „trbuhom za kruhom“ došla u industrijski grad na Kupi. Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju, no uslijed problema s vidom prebacio se u zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek te završio za telefonista. Spontano je došlo učenje osnova gitare, na koje se nadovezala i živa svirka pred publikom. Snimio je dva studij­ska i jedan album duhovne glazbe uživo. Aktivan je član i Društva hrvatskih književni­ka – ogranak Sisačko-moslavačke župani­­je, kraseći literarno-glazbene večeri Knji­­ževni tabure u Novskoj.

Svjetlost bez glasa

 Istodobno, Tomanić je i predsjednik Udruge slijepih Sisačko-moslavačke župa­nije, koja okuplja članstvo iz gradova južno od Save – Siska, Petrinje, Gline, Hrvatske Kostajnice i drugih potresom napa­ćenih mjesta. Zatekli smo sugovornika u pripremi socijalnog projekta iz europskih fondova. Posve jasno, neizbježno je najprije tematizirati skrb o unesrećenima u elementarnoj nepogodi.

„Na području Siska i Banovine mnoštvo je osoba s invaliditetom, kao i slijepih osoba. Već koji dan nakon razornog potresa 29. prosinca uputili smo apel za pomoć, nailazeći na dobar odaziv. Uključili smo se u rješavanje problema stanovanja, jer su pojedini članovi ostali i bez krova nad glavom. Sudjelujemo u radu stožera nevla­dinih organizacija. Surađujući s raznim or­ganizacijama, udrugama i volonterima, riješili smo većinu nedaća iako je još mnogo posla pred nama“, tumači Tomanić, svje­­stan višegodišnjeg procesa oporavka na općoj razini, uz nadu da neće biti novih stradanja.

 Vidimo što želimo vidjeti dok netko drugi ne otvori naše oči

 „Nabavili smo kontejnere, montažne ku­će, sudjelovali u sanaciji krovišta i dru­­gih oštećenja. Donosili smo hranu i vodu, me­đusobno se nadopunjujući. Otprije smo skupljali novac za kombi, tako da smo mo­bilniji od 30. siječnja ove godine pa mo­že­mo još lakše posjetiti naše čla­no­ve“, go­vori čelni čovjek Udruge slijepih Sisač­ko-moslavačke županije, koja prisno surađuje i sa Sisačkom udrugom za promica­nje alternativne i urbane kulture.

„Želja nam je predstaviti što više izda­nja i autora. Unatoč svim otežavajućim okolnostima, može se postići intimističko okruženje“, uvjeren je Tomanić, radostan što, kako mu i ključna pjesma sugerira, Ima nade.

„Bili smo prisiljeni prilagođavati se no­vim situacijama, aktivno se uključiti u stvar­nost, osmisliti modele pomoći našim potrebitim sugrađanima. U Udruzi imamo i dnevni centar u kojem okupljamo za­in­te­resirane u različitim aktivnostima. Radimo na otvorenom prostoru, u sma­njenom opsegu i broju“, ističe sugovornik, svakodnevno promišljajući o inkluziji slijepih osoba u kulturni život Siska.

„Inkluzija uvijek ovisi o osobi kojoj je ona potrebna. Neko vrijeme radio sam u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vlado Goto­vac. Ima i ponudu zvučnih knjiga. Snimali smo djela lokalnih autora. Organizirali smo tribine i čitateljske klubove za slijepe osobe. Tako smo uključivali veći broj zainteresiranih“, prisjetio se Tomanić, ističući kao svojevrsni uzor Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, gdje se glumci vrlo kvalitetno i profesionalno kreću po pozornici.

„Originalnim predstavama i vrsnom re­ži­jom prenose kulturu dramskog života na publiku. Trudim se utjecati i svojom glazbom. Važno je pružiti inicijativu, tada vas i drugi lakše uključe, ne praveći razliku je li osoba s invaliditetom ili nije. Ključ je imati pristup, ne samo građevini već i svim sadržajima. Tako je i u umjetnosti“, napomi­nje vrijedan pregalac sisačke kulturne scene.

Što se tiče poezije i glazbe, Danko Tomanić i posljednjom objavljenom pjesmom svjedoči da nikada nije kasno. Na­ime, davnim stihovima Enesa Kiševića Pri­su­tan kao svjetlost bez glasa, iz zbirke Ero­sa sjeme, darovao je melodiju.

„Očima čuti, a srcem vidjeti – često se ljudi izjašnjavaju upravo tako. Održao sam mnogo koncerata. Gledatelji, svjesni da sam slijep, znali su komentirati: ‘Ne može se reći da ovaj čovjek ne vidi kada vidi srcem i dušom.’ To je prepoznao i pjesnik Kišević, koji je napisao da ti oči očima ćutim. U svakoj pjesmi ima pojedini stih, riječ, dvije koje u meni pokrenu misaoni proces“, pojasnio je autor glazbe, kojega je na uglazbljivanje Kiševićeve poezije odavno potaknuo Nebojša Borojević, tadašnji direktor u sisačkom Centru za kulturu.

„Riječ je uvijek preduvjet. Ima i suprot­nih primjera, desetak godina proganjala me jedna melodija, pjevušio sam ju dugo dok nisam pridodao stihove. Pobor­nik sam riječi, kada pjevam nastojim biti iskren, pokazati nepatvorenu ljubav prema umjetnosti, stvaranju. Tada je rezul­tat kvalitetniji i kod slušatelja, jer mu je prenesena emocija, izraz autorova lica. Osjeti se kada je nešto odrađeno, postavljeno da bude jedan hit na deset pjesama iz eko­nomskih razloga“, kazao je autor već spomenute pjesme Ima nade, melema za uši u vremenu kada svi kukaju, a opet traže i nalaze podsjetnik kako je potrebno biti zahvalan na svakom doživljenom jutru.

„Trudim se voditi ključnom riječju izbornika nogometne reprezentacije Hrvatske, Zlatka Dalića, a to je poniznost. Jer, ako nada i poniznost nemaju uporište u našem djelovanju, sve djeluje besmisleno. Pjesmu sam napisao iz optimizma. U njoj vidim izvorno, biblijsko kršćanstvo. Jer, danas se nudi mnogo sadržaja i filozofije, smjerova i pravaca, ali ono što je Krist ponudio na križu – najvažnije je. Bog je vlastitoga sina ponizio radi čovječanstva, ali svjetina voli čuti ono što joj uho škaklja, samo lijepe stvari. Katkad zaboravljamo da je Krist došao, prošao Kanom Galilejskom, Svetom zemljom, podnio muku, smrt i uskrsnuće. Nama je samo potrebno vjerovati da – ima nade“, ponovio je šansonijer Tomanić koji je krajem osamdesetih godina doživio obraćenje i od tada angažirano svjedoči vjeru u glazbi.

„Što je potrebno da bi se stvari vratile na početak?“ pitao je samoga sebe i ponudio odgovor: „Potrebno je shvatiti tko smo, čiji smo i kuda idemo. Kao nacija, država i svijet dojma sam da nam je cilj nepoznat. I zato ljudi lutaju. A rješenje problema mnogi vide u odlasku u drugu državu.“ Zabrinutost zbog demografskih i gospodarskih nedaća vratila nas je na početak spota za pjesmu Ima nade i natpis Vidimo što želimo vidjeti dok netko drugi ne otvori naše oči.

Ali, tko je onaj tko treba otvoriti oči? „Uvijek čekamo nečiju pomoć. Bog je na križu sve napravio za nas. Mi to trebamo prepoznati i priznati, shvatiti da smo mi ti koji pokrećemo. Mogu ja bližnjemu dati dobar savjet, no ako on neće poslušati – nemoćan sam. Ne mogu mijenjati svijet, ali mogu promijeniti sebe. Ne na način materijalizma i hedonizma, jer stvar je duhovne naravi. Često se spominje „U zdravom tijelu zdrav duh“, no duh je ključan u pokretanju i usmjeravanju tog tijela. Duh se bori protiv tjelesnih izazova. Prirodno je da čovjek ima svoje nagone, no natprirodnost duha izdiže ga na višu razinu i stavlja u prisutnost Božju“, posvjedočio je sisački pjesnik i glazbenik.

 Salto mortale

 I već smo se htjeli pozdraviti, ali zazvo­nila je rečenica iz Tomanićeva ranijeg razgovora „Oslijepio sam otkad sam se oženio“ koja nas je nagnala priupitati ka­ko alanfordovski humor ide uz njegovu svakodnevicu.

„Želio sam napraviti salto mortale tom izjavom. Jer, sve je u svijetu apsurdno, paradoksalno. Vremenski se, doista, gubitak vida potrefio sa ženidbom. Srećom da me žena razumije pa nemam problema kod kuće“, kroz smijeh je zaključio Tomanić, s morem planova ispred sebe i Udruge slijepih Sisačko-moslavačke župa­nije. Poželjeli smo – neka se nastave pre­tva­rati u djela. Bit će ljepši taj apsurdni svijet, pa i tamo gdje su potresi dobrano uzdrmali čovjekov optimizam. Dok je duha, temelji će držati.

Odlično je naslikano

Danko Tomanić, sisački glazbenik i kantautor, u karijeri je surađivao s brojnim glazbenicima, poput Muca Softića, Gojka Tomljanovića te u novije vrijeme s poznatim klavijaturistom Maasejom Kovačevićem, koji je i aranžirao najno­viji singl Ima nade. „Uglazbljivao sam i poeziju Tina Ujevića, Željka Krznarića, sisačkih pjesnika. Ako se nađe nit koja me takne, može i mora ispasti dobro. Ranije sam, dok sam još vidio, znao listati knjige i tražiti prigodnu pjesmu. Kasnije su došle zvučne knjige i one na brajici. S gitarom je poriv da uz note pjesma ‘izađe van’. Tjednima bih preslušavao i tražio idealnu melodiju. No sve poči­nje od jedne riječi ili stiha, primjerice ‘umrijet ću noćas od ljepote’“, pojasnio je glazbenik stvaralački proces. Jer, voli slušati poeziju, naslutiti da i glumac zaplače uz vrhunske stihove, jer tada i slušatelj može najbolje doživjeti napisanu sliku. Ima naš sugovornik i prigodnu anegdotu.

„Jednom prilikom otišao sam na iz­ložbu, stao sam pred jedno djelo i rekao: ‘Odlično je naslikano.’ Doista se djelo može osjetiti, znam da to zvuči ludo, no unutarnji osjet umjetnosti – posve je mo­guć. Kod pojedine knjige opipom osjetim zanimljivost naslovnice i napisanih riječi. To je fikcija, ali djeluje tako stvarno“, pripovijeda Tomanić s izrazitim kršćanskim nadahnućem pa je lako zaključiti kako sve kreće od Ivanova evanđelja i „U početku bijaše Riječ“.