Medijska pismenost je niska, ali raste

Za Inkluziju govori Danijel Labaš, pro­fe­sor na Fakultetu hrvatskih studija, pred­sjednik Društva za komunikacijsku i me­dij­sku kulturu – DKMK – i predstoj­nik Od­sjeka za komunikologiju Fakulteta hrvatskih studija. Društvo za komunikacij­sku i medijsku kulturu različitim projek­tima promiče i osvještava potrebu me­­dij­skog opismenjavanja svih građana i za­­la­že se za uvođenje medijskog odgoja u škole.

Danijel Labaš, profesor na Fakultetu hrvatskih studija i inovator u promicanju medijske pismenosti/ Snimila Dubravka Dubravec Labaš

Treba znati čitati između redaka kako medij konstruira stvarnost umjesto da je prenosi

Profesore Labaš, vaša udruga slavi dese­tu godišnjicu djelovanja i postojanja. Vje­rojatno ste dosta učinili ili ste, s ob­zi­rom na kompleksnost naših medija, još na početku?

Naše Društvo potaknulo je mnoge pozitiv­ne procese u našem odgojno-obrazovnom sustavu i u samome društvu. Samo da smo bilježili sve radionice i predavanja od trenutka kada smo se počeli okupljati, još tamo 2008. nakon Komunikološke škole Ma­tice hrvatske, vjerojatno bismo došli i do više od 1.500 održanih predava­nja i radio­nica o medijskoj pismenosti te do više od četrdeset i pet tisuća polaznika i sudionika po vrtićima, školama, raznim stručnim i znanstvenim skupovima, centrima za dje­cu, mlade i obitelji, knjižnicama, župama i drugdje. 

Zašto ste osnovali i DKMK?

Osnovali smo ga kako se medijima, medij­skim odgojem i obrazovanjem ne bismo bavili samo teorijski i pišući članke o potrebi poboljšanja medijske i komunikacij­ske kulture naših sugrađana nego i kako bismo djelovali praktično. Ideja je došla od naših studenata, većim dijelom polaz­ni­ka Komunikološke škole Matice hrvatske, koju vodimo sadašnji pročelnik Odjela za medije Matice hrvatske i potpredsjednik DKMK-a profesor Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti i ja. S nama je od 2008. kao polaznica Komunikološke škole Matice hrvatske i docentica i potpredsjednica DKMK-a Lana Ciboci, koja je sa svojim kolegicama i kolegama bila i ostala svojevrsni spiritus movens mnogih naših inicijativa i projekata.

Lana Ciboci, potpredsjednica DKMK-a, spiritus movens mnogih inicijativa i projekata/ Izvor: VŠKM Edward Bernays

Što su sve ciljevi DKMK-a i kako ih postiže?

Cilj i svrha Društva jest poboljšanje medij­ske i komunikacijske kulture građana Republike Hrvatske sustavnom edukacijom o medijima svih slojeva društva. Time želimo potaknuti rast što većega broja osvije­štenih korisnika medija, koji će različitim medijskim sadržajima znati pristupati s razumijevanjem i kritičkim odmakom. Mi sve svoje edukativne programe i projekte temeljimo i na istraživanjima koja provodi­mo bilo samostalno bilo s partnerskim organizacijama.

Je li medijska pismenost hrvatskih građa­na niska?

Da. Ali sa svakim novim projektom raste. Ovdje treba upozoriti da neki pogrešno shvaćaju medijsku pismenost, jer je prisva­jaju kao dio svoje agende i oni koji su iz različitih i nejasnih motiva ušli u ovo područje. Zato je građane nužno stalno upo­zoravati da je medijska pismenost daleko više od provjeravanja činjenica koje se kod nas trenutačno provode bez objektivnih kriterija za analizu.

Održali smo više od 1.500 predavanja i radionica o medijskoj pismenosti s 45.000 sudionika po vrtićima, školama, župama

Ovisi li medijska pismenost o političkoj pismenosti? Uvjetuju li jedna drugu?

Kako biste se mogli upoznati s političkim programima i idejama, starima i novima, morate biti medijski pismeni – morate moći znati pristupiti političkim sadržajima i temama s kritičkim odmakom, znati analizirati različite ponude. To se ne može bez visoke razine medijske pismenosti, jer nam mediji o tim šarolikim političkim sadržajima pišu i izvještavaju na razne načine. Potrebno je znati čitati između redaka, shvatiti i naučiti tko financi­ra pojedini medij i zašto, kakve su mu eko­nomske implikacije, kako svaki medij mo­že konstruirati stvar­nost umjesto da ju bilježi i prenosi itd. 

Nemali broj hrvatskih građana misli da nam je politička pismenost zatrovana ideo­logijskim polarizacijama koje one­mo­gućavaju objektivnost. Slažete li se s tak­vim mišljenjima?

S tim se mišljenjem nije teško složiti. Mje­rodavnije bi vam mogao odgovoriti politolog, a ja kao promatrač mogu reći da nijedna ideologijska polarizacija ne može pri­donijeti ni objektivnosti ni bo­ljoj poli­tič­koj praksi. Različitost da, polarizacija ne.

Jesu li nam medijski sadržaji pluralistič­ki i kulturološki prihvatljivi?

Medijski je pluralizam prihvatljiv. Vjeru­jem da tako misli i većina vaših čitatelja. Jednako tako mislim da većina čitatelja misli da mediji ne smiju i nemaju pravo srozavati kulturne dosege našega društva i da sve što se danas proglašava kulturom to zapravo i nije. Ali, to je druga tema.

Glede pluralizma, nisu li nam mediji una­prijed opredijeljeni činjenicom da su polarizirani na tzv. lijeve i tzv. desne?

Sve dok je meni kao čitatelju razvidno tko je lijevo, a tko desno i sve dok mogu birati sadržaj koji ću pratiti, ja s time nemam problema. Reagirao bih i reagiram kada vidim da netko, bilo lijevi bilo desni, nešto želi nametnuti kao jedinu istinu i kada se netko ponaša kao jedini vlasnik istine.

 Ima i takvih?

Sve ih je više i sve su agresivniji. Baš zato trebamo medijsku pismenost – da naučimo zaštititi svoju slobodu i pravo na izbor, bez nametanja i nabijanja osjećaja krivnje koji proizlazi iz različitih vrsta prozivanja.

Snose li mediji ikakvu odgovornost za svoj loš rad? 

Ne možemo reći da mediji ne snose odgo­vornost i da nema sankcija. No, meni se čini da je riječ o pojedinačnim slučajevima, pojedinim medijima ili novinarima koje tuži neka privatna osoba zbog uvrede časti, klevete ili iznošenja neistina.

Zašto društvo ne sankcionira loše medije? 

Nesankcioniranje loših medija povezujem s nedostatkom medijske pismenosti i ne­razvijenim osjećajem publike koja ima pravo žaliti se i usprotiviti medijima koji ne zastupaju interese svih slojeva našega društva.

U našim medijima premalo je dobroga i moralnoga i lijepoga i ljudskoga

Internet je proizvođač medijskih sadr­žaja koji ne nude uvijek i sigurnost i pri­vatnost podataka njihovih korisnika. Što u vezi s tim radi vaša udruga?

Digitalna medijska pismenost u samoj je srži našega djelovanja. Svjesni smo da je internet velika, slobodna i necenzurirana platforma na kojoj se plasiraju svakakvi sadržaji i da se prosječnom građaninu teš­ko snaći u toj džungli te zaštititi i očuvati svoju sigurnost i privatnost. Mnogi nas servisi jednostavno prate, preuzimaju naše podatke i onda ih prenose, da ne kažem prodaju drugima, što nije ni moralno ni za­konski prihvatljivo. Zato smo posebno posvećeni podizanju svijesti o potrebi zaštite i sigurnosti vlastitih podataka, sprje­ča­vanju širenja nasilja među djecom i mladima, upozoravanju na širenje govora mržnje i netrpeljivosti, nametanja lažnih ideala ljepote i stereotipizacije drugih i drukčijih, zaštiti privatnih podataka i poštivanju vlastite privatnosti i intime, ali i pozitivnim stranama interneta. Zato naše korisnike učimo kako birati kvalitetne sadržaje, kako čuvati svoje dostojanstvo i pravo na privatnost. 

Koliko hrvatski mediji kreiraju vrijednos­ne kategorije kao što su dobro, moralno, lijepo, ljudsko...?

Osobno, premalo je dobroga i moralnoga i lijepoga i ljudskoga. Ali ipak to nalazim, prema onoj biblijskoj: Tko traži, nađe! Zato nastojim pratiti samo one medije u kojima to prepoznajem, pa su moje štivo – uz neizbježno praćenje vijesti u tisku, na radiju, televiziji i internetu – jedan tjednik, jedan dvotjednik i jedan mjesečnik. Slažem se da treba potaknuti odgovornost medija, ali treba poticati i odgovornost publike: Ne moramo sve čitati, slušati i gledati. Birajmo!

Treba li se u škole uvesti medijski odgoj?

Meni se čini da pitanje nije treba li, nego zašto još nismo i kada ćemo!? Kako ćemo bez tog odgoja, koji je pismenost za 21. stoljeće!?

Često se govori da suvremeni mediji slu­že za zaglupljivanje, a ne informira­nje. Je li to efektna sintagma ili je to točno?

Jednom je Nicholas Carr, a onda i Manfred Spitzer, pitao: Zaglupljuje li nas Goo­gle? Pritom je mislio na razne tražilice i različite medije koji nam nude odgovore do kojih dolazimo uz relativno malo truda. Problem je što mediji sve više šokiraju, estradiziraju, spektakuliziraju, a neki dodaju da emocionaliziraju sve o čemu izvještavaju. 

Koliko se međusobno prožimaju, pa i ispomažu, mediji i NGO udruge? 

Profesor Kanižaj jednom je lijepo rekao: Nevladine udruge ne postoje, postoje samo organizacije civilnoga društva. Ja to njegovo pojašnjenje rado koristim. Naša udruga, kao organizacija civilnoga društva, sa svojim partnerskim udrugama, ne postoji kao nekakva oporba, pseudopoli­tička platforma za podrivanje bilo koje vlasti, nego ona pridonosi, poboljšava i po potrebi korigira javne politike kako bi promicale određene pozitivne ideje u društvu. 

Uspjesi i priznanja

Naš projekt Djeca medija i njegova mrežna stranica potaknuli su i neke ustanove i organizacije, među osta­li­ma i Agenciju za elektroničke medije, da pokrenu po uzoru na našu strani­cu – koja je postojala prije i koju smo čak prijavljivali Agenciji na natje­čaj Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija na kojem nismo prošli – vrlo vrijed­nu stranicu medijskapismenost.hr na kojoj i mi surađujemo. Uz to, naše je Društvo uspjelo s Uredom pravobra­niteljice za djecu 2014. godine potaknuti i organizirati prvu saborsku ras­pravu o medijskoj pismenosti u kojoj su sudjelovala čak tri saborska odbo­ra, po čemu smo bili prvi u zemljama Europske Unije. Prepoznala je to i Zaklada Evens – najveći promotor me­dijske pismenosti u Europskoj Uni­ji – pa je našem projektu Djeca medija dodijelila posebnu nagradu ži­rija 2017. godine, na što smo iznimno ponosni.