Interaktivnost nije i dijalog

„Mnogi misle da društvene mreže ni­su javni prostor, nego njihov privatni, po­gotovo kada imaju zatvorene profile. Ne shvaćaju da su internet i društvene mreže javni prostor i da ondje predstavljaju sebe i da do njihovog materijala može doći bilo tko“, rekla je Lana Ciboci, potpredsjednica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, na okruglom stolu Komentari na vjerskim portalima i društvenim mrežama. Rasprava je bila održana u petak 14. svibnja u 17 sati u organizaciji Odbora Hrvatske biskupske konferencije za sredstva društvenih komunikacija, Odjela za ko­mu­nikologiju Hrvatskoga katoličkog sve­u­či­lišta i Hrvatskog društva katoličkih no­vinara, a moderirao ga je zamjenik pro­čelnika Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta Anto Mikić.

Poticanje suradnje

Mikić, ujedno i urednik portala Bitno.net, kao povod za pokretanje ove diskusije jest, kako je sam rekao, to što se, tijekom pandemije u kojoj su se ljudi više okrenuli online svijetu, primijetio novi fenomen. Naime, kao i u sekularnim medijima, ne­gativni komentari uvelike su se prelili i na prostor crkvenih medija, crkvenih foruma i profila na društvenim mrežama crkvenih osoba i institucija, „velika koli­čina negativnih komentara, ispunjenih bijesom, ratničkom retorikom, osudom svega i svačega, sve do osude pape Franje kao heretika koji uništava Katoličku crk­vu – a sve to navodno iz katoličkih pozicija.“ Obilježavanje svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija proisteklo je iz naputka Drugog vatikanskog sabora, na što je podsjetio Pročelnik Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sve­­učilišta Jerko Valković, navodeći rije­či pape Pavla VI, kako bi Crkva dala svoj dopri­nos uređenom razvoju svijeta komu­nikacija, i to tako da pruža nadahnuće, da bodri, usmjerava i potiče suradnju.

Nazočne je pozdravio i rektor Sveučilišta Željko Tanjić, rekavši da je svaka komunikacija odraz vječne komunikacije triju božanskih osoba: „Ona ne uključuje tek puko priopćavanje svojih misli i sta­vo­va drugome, nego je puno više od toga – izla­zak iz sebe, iz svog zatvorenog svijeta, i darivanje sama sebe drugome kako bismo ostvarili istinski suživot i zajedništvo. No kao i puno toga ljudskoga, koje je ranje­no grijehom, darovanu sposobnost komuni­ciranja čovjek može i zloupotrijebiti, a ko­munikaciju umjesto za izgradnju koristi­ti kao sredstvo razgradnje odnosa s drugima“, zaključivši da je u eri di­gitalne ko­­mu­nikacije i virtualnih društvenih mre­­ža razgrađujuća komunika­cija vidljivi­ja i zastupljenija nego ikad prije. Na njega se u uvodnoj riječi nadovezao i biskup Mijo Gorski, predsjednik Odbora za sredst­va društvenih komunikacija HBK, na­pomenuvši da virtualni pro­stor „omogu­ćava dijeljenje ideja i sadržaja bez obzira na istinitost, te u dostupnosti izjednačuje vrhunski znanstveni rad i naj­prizemniji govor. Posebno je to osjetljivo na vjerskom području gdje se pojedinci i udruge koji se nazivaju katoličkim izjaš­njavaju o pitanjima za koja nisu kompetentni te na svoj način tumače Sveto pismo ili nauk Crkve, što dovodi u zablu­du vjernike jer pogrešno smatraju da su u određenom pitanju pročitali stavove Crk­ve, pa ih onda nekritički dijele s drugima. Posljedice vidimo već sada“, rekao je Gorski, „iako će one tek izaći na vidjelo sa svim teškoćama očuvanja katoličkog nau­ka, zajedništva, pa i etičkih načela. Či­ni se da javno mnijenje, pa i ono kato­ličko, danas kreiraju svi koji imaju pri­stup internetu bez ikakve odgovornosti za ono što je izrečeno ili napisano.“

Komunikacija je na internetu dehumanizirana jer se komentari objavljuju kao da se ne odnose na drugu osobu

Krunoslav Novak, s Odjela za komuni­ko­logiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, ujedno i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, rekao je da smatra kako je komunikacija na internetu jako reducirana: „Društvene mreže po­sto­jale su i prije Facebooka, Instagrama i umrežavanja posredstvom digitalnih platformi. Društvena mreža znači umreža­vanje ljudi koji su povezani određenim prostorom, interesom ili vrijednostima. Stavljajući društvene mreže kao sinonim za društvene platforme u digitalnom prostoru, njima smo nadomjestili svu komunika­ci­ju. Međutim, nedostaje nam prostor i mogućnost iskrenog, istinitog i istinoljubivog dijaloga. Društvene platforme omogućavaju nam interaktivnost, ali interaktivnost i dijalog nisu sinonimi; dijalog je nešto više, kao što su i društvene mreže nešto više. Komunikacija je na internetu dehumanizirana jer netko objavljuje ko­men­tar na neki članak ili drugi komentar kao da se ne odnosi prema drugoj osobi. Nemamo odnos ja – ti, ne vodi se računa o tome da je s druge strane konkretna osoba, koju se može povrijediti, kojoj se može nanijeti šteta ako se posreduje neistinita ili neprovjerena informacija – nego je odnos ja – ono, kao da je to neki objekt“ – „po kojem se može lupati“, umetnuo je mo­dera­tor Mikić i zamolio Lanu Ciboci da objas­ni čega ljudi nisu svjesni kad ulaze u jav­ni prostor s neistinitom informacijom.

Odgoj publike

Lana Ciboci, ujedno i prodekanica za zna­nost i upravljanje kvalitetom na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacij­ski menadžment, upozorila je da postoji mnogo problema s djecom i mladima jer se na društvenim mrežama skrivaju iza prividne anonimnosti: „Misle da je imaju, ali je zapravo nemaju. Svi znamo da se može doći do osobe koja objavljuje razne neistinite informacije, vulgarne sadržaje i prijetnje. Nadalje, djeca ismijavana na društvenim mrežama pokazuju sve simptome zlostavljanja, počinju se povlačiti u sebe i izbjegavati druženje, a to se odražava i na njihove školske obveze.“ Problem je u tome, smatra Lana Ciboci, da oni koji se tako ponašaju prema toj osobi če­sto nisu svjesni da su ju povrijedile: „Kada nekoga fizički povrijedite u stvarnom svijetu, brzo vidite reakciju, a u virtualnom svijetu je ne vidite. Zbog toga osobe postaju depresivne, a u najgorem slučaju i suicidalne. Zato moramo odgajati medijsku publiku, i to odmalena, kako se komunicira u virtualnom prostoru. I da znaju da ono što ne bi rekli u pravom svijetu, ne bi smjeli reći ni u online svijetu.“

„Virtualno uopće nije virtualno ako proizvodi stvarne posljedice i ako vrije­đa stvarne ljude“, komentirao je Mikić i pozvao glavnog urednika Glasa Koncila Branimira Stanića da podijeli svoje iskust­vo s negativnim komentarima nakon što je taj list krenuo u digitalno pred­stav­ljanje sadržaja i otvorio se internetskoj publici. „Kada smo se odlučili na taj korak“, započeo je Stanić, „uvidjeli smo da smo se počeli ponašati prema virtualnom svijetu kao da je to drugi svijet i kao da su naša pravila ponašanja u kući jedna, a u virtualnom svijetu druga. No tko je domaćin? Domaćin je Glas Koncila. Koja su pravila? Ona koja domaćin postav­lja. Ako u javnoj ustanovi postoji zaštitar, i to nitko ne dovodi u pitanje, zašto bi to u našoj kući bilo neobično da neprikladne komentare izbrišemo?“

Stvaranje digitalne platforme omogu­ći­lo je Glasu Koncila da napravi i istra­živanje tko su njegovi čitatelji, i pokazalo se da su to većinom žene, i to visoko obrazovane i iz urbanih sredina. „I onda“, rekao je Stanić, „pokušavam povezati komentare ispod naših tema s likom visokoobrazovane žene – i ne nalazim po­vezanost s govorom mržnje koji nas prati. I zato se pitamo koju važnost davati komentarima ispod članaka. Jesu li to doista naši čitatelji koji ostavljaju komentare često u kategoriji patologije? Mene fasci­nira količina neznanja u tim komentarima i ona me plaši“, zaključio je Stanić, na što se nadovezao Mikić: „I ja se pitam, je li to neka vojska koja ide od portala do portala i ostavlja za sobom mrtve i ranjene, ili su to stvarni ljudi koje mi poznajemo, pa u tom virtualnom prostoru pokazuju neko svoje drugo lice?“

Konstruktivni komentari

I odmah je postavio pitanje za nastavak rasprave: „Jesmo li mi u stvarnom svijetu, u obiteljima, u školskom susta­vu, u pastoralu nešto propustili u odgoju i obrazovanju, i općem i vjerskom? Je li to zvono na uzbunu pa bismo možda to trebali iskoristiti kao dijagnostički alat – jer te probleme nećemo moći riješiti tamo gdje se očituju, na internetu, nego ta­mo gdje nastaju, među stvarnim ljudima.“ Lana Ciboci složila se da je potrebno djelovati, i to među djecom: „Publiku treba odgajati, i to od rane dobi. Publika mora postati svjesna da treba snositi odgovor­nost za ono što se napiše. Ako je ono što se napiše u virtualnom svijetu protivno zakonu, ako se koga omalovažava, za to treba snositi odgovornost.“

Da komentari na internetu nemaju samo negativni aspekt, smatrao je Branimir Stanić: „Dobro je da postoje komentari ispod članaka i dobro je da se komunicira; publika može nešto reći i učiniti nas bo­ljima – možda su u nekim slučajevima takvi komentari čak i u većini. Ne treba se stvo­riti dojam da je sve što se piše zlo, da su to sve provokatori, neka rulja koja napada, koja je nepismena i neobrazovana, samo zato što je koji glasan. Ako sve proglasimo lošim, onda sve dezinte­griramo. Ako se fokusiramo na dobro, onda možemo naći elemente gradnje koji su jako dobri“, zaključio je Stanić. Okrugli stol tako je napravio puni krug, od pokušaja da se razluči komentatorski kukolj od pšenice, do nastojanja da se ohrab­re konstruktivni komentatori – u prkos trolovima i hejteri­ma.