KULTURA GLUHIH
Premda je još 1925. društvo Donator, prethodnik današnjeg Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih osoba, osnovano u cilju „organizacije sportskih aktivnosti i scenskih predstava“, dakle proizvodnjom i konzumacijom kulturnog sadržaja prilagođenog osobama oštećenog sluha, sve donedavno opće je prihvaćen bio stav o izlišnosti stvaranja kulturnih sadržaja namijenjenih toj posebnoj korisničkoj skupini. U potporu prevladavajućem mnijenju argumentiralo se kako „gluhi i dalje mogu čitati crni tisak“ te da „čitaju s usana.“
Vera Pfaff sa suradnikom djecu uvodi u svijet znakovnog jezika/ Izvor: Udruga Kozlići
Ono što su pojava pandemije i s njome povezana obveza nošenja zaštitnih maski učinile omniprezentnim, shvaćanje da stanje oštećenja sluha iziskuje drukčije komunikacijske uvjete i proizvodi drukčije komunikacijske potrebe, počelo se upisivati u kolektivnu svijest i cijelo desetljeće prije pojave „nove normalnosti.“ Postojanje „kulture gluhih“, što uključuje vlastiti jezik, običaje, vrijednosti, povijest i stvaralaštvo, prestalo je biti mjestom društvenog prijepora pa se danas kultura gluhih doživljava kao manjinska kultura u okviru one većinske, čujuće. Važno je to jer, prema statističkim izračunima, jedna do tri osobe od njih tisuću nosi se s nekim oblikom oštećenja sluha, od lagane nagluhosti do potpune gluhoće, a poznavanje i razumijevanje njihovih potreba prvi su koraci na putu njihove potpune uključenosti u društvo.
Istraživanja su pokazala da djeca s oštećenjima sluha čiji roditelji ne pripadaju zajednici gluhih i ne poznaju znakovni jezik mnogo teže prolaze kroz proces društvene i kulturne infiltracije. Razlog tome djelomično leži u roditeljskoj dobronamjernoj intenciji da u što većem postotku pokušaju spasiti djetetov govor zanemarujući pritom učenje prirodnog jezika gluhih i gluhoslijepih; znakovnog. Time se, ipak, djeci uskraćuje mogućnost neposrednog ili usputnog učenja kojom njihovi čujući vršnjaci stječu gotovo 90 posto predškolskih znanja. Inicijative za uključivanje djece s oštećenjima sluha postoje, no najčešće su osobno motivirane.
Iskustvo japanskog kazališta s malim pokretnim slikama, nazvanog kamišibaj, pomaže u upućivanju djece u svijet gluhih/ Izvor: Udruga Kozlići
„S gluhoćom sam se prvi put susrela kad je u vrtićku skupinu moje kćeri došla gluha djevojčica. S njom je neprekidno bila prevoditeljica, odgojiteljice su odlično prihvatile situaciju pa su uskoro sva djeca polaznici zajedno s njima znakovali. I završna je vrtićka priredba bila na znakovnom jeziku, a koliko je inkluzivnost važna shvatila sam nakon što me je moj, tada sedmogodišnji, sin upitao kako da se igra s gluhom djevojčicom,“ započinje Vera Pfaff, čija udruga Kozlići provodi svojevrsnu revoluciju inkluzivnosti kroz kulturu. Naime, nakon što je i sama završila dva tečaja znakovnog jezika, Vera je pokrenula ono što Hrvatskoj nasušno nedostaje; tečaj znakovnog jezika za djecu.
Djeca promatraju preko interneta tečaj znakovnog jezika kako ga organizira udruga Kozlići/ Izvor: Udruga Kozlići
Iako je Hrvatski sabor još 10. srpnja 2015. jednoglasnom odlukom hrvatski znakovni jezik proglasio drugim službenim jezikom u Republici Hrvatskoj, znakovni jezik još uvijek nije postao predmetom niti jednog studijskog programa pa prevoditelji ili tumači pohađaju tečajeve koje, najčešće nekoliko puta godišnje, organizira gotovo svaka od 24 registrirane udruge gluhih i nagluhih osoba. No većina je tih tečajeva namijenjena odraslima. „Svo me je troje moje djece preklinjalo da ih povedem sa sobom, ali format zaista nije bio prilagođen djeci.“ Njima, zaključila je, treba nešto spontano, neformalno i zaigrano i stoga nije dvojila kada je u školu njezinog starijeg sina došao poziv za radionicu znakovnog jezika prilagođenu djeci. „Već smo imali iskustvo s gluhom djevojčicom iz kćerina vrtića pa smo poželjeli poznavanjem znakovnog jezika upotpuniti obrazovanje sve svoje djece.“
Na tom se dječjem tečaju i rodila ideja za ono što se danas počinje prepoznavati kao Znakovni kamišibaj. Nekoliko godina prije toga Vera je boravila u Japanu i ondje se zaljubila u izvorno japansku kamišibaj tehniku pripovijedanja i postavljanja priče na kazališnu pozornicu. Doslovno prevodiv kao „papirnata predstava“, kamišibaj je umjetnost pripovijedanja uz pomoć slika na maloj drvenoj podlozi. „Sve je počelo time, kupnjom drvenog kazališta i snalažljivim prevođenjem priča s japanskog jezika. Danas imamo svoju bazu, svoje priče i ilustracije naših ilustratorica čijem trudu možemo zahvaliti što u svoj fond ubrajamo priče poput Mačka Džingis-kana Vesne Parun“, govori dodajući da su, poradi očuvanja baštine, pripremili i niz priča s Banovine.
Jer prvi je impuls vodio k spajanju dviju geografski tako udaljenih kultura. No onda su voditelji tečaja znakovnog jezika njezine djece saznali za njezinu strast prema pripovijedanju i zamolili je da im pomogne u pripremi završne predstave. Počelo je volonterskim angažmanom, nastavilo se kroz nekoliko uspješnih projekata sa Savezom gluhih i nagluhih Grada Zagreba, a danas iza sebe udruga Kozlići ima i tri uspješne radionice Znakovnog kamišibaja, odrađene u sklopu programa Umjetnost i kultura online Europskog socijalnog fonda. „Projekt sačinjava 11 radionica od kojih su već održane tri i namijenjen je djeci u dobi od 6 do 10 godina. Budući da se odvijaju u online okruženju, radionice mogu podnijeti do 15 sudionika i zasad smo, budući da smo za prve radionice primili 10 upita, jako zadovoljni odazivom“, govori Vera Pfaff i s posebnim zadovoljstvom ističe kako niti jedan od elemenata ne preteže. „Htjeli smo da program bude u jednakoj mjeri posvećen kulturi i inkluzivnosti i u tome smo, smatram, uspjeli. Našu unaprijed snimljenu kamišibaj priču pred djecom polaznicima znakuje naša suradnica Iwa Dugač, socijalna radnica i prevoditeljica znakovnog jezika. Nakon što ispričamo priču, ona još jednom ponovi najvažnije riječi i pojmove, a posebno smo ponosni na slike djece koja potom znakuju pred ekranima ili za svoje roditelje.“
Vera Pffaf našla je inovativan način da djeci kroz scenski nastup približi novi način komunikacije/ Izvor: Udruga Kozlići
To je još jedan dokaz u prilog tvrdnji kako dječju pozornost nije teško pridobiti i zadržati predstavi li im se određeni sadržaj na zanimljiv i njima prihvatljiv način. Vera Pfaff tu je činjenicu osvijestila prije nekoliko godina, otkako s udrugom Kozlići sudjeluje u projektu Ministarstva kulture i medija Ruksak (pun) kulture, čiji je cilj kulturu i umjetnost donijeti u geografski najudaljenije zakutke Republike Hrvatske. Posebno pamti čekanje da jedan tata vatrogasac na vatrogasnim kolima u područni vrtić doveze i djecu željnu priče iz okolnih mjesta. „Djeca su željna kulture i kreativnosti, pozorno slušaju naše priče, uče tekst, crtaju, katkad i sama glume, a moram pohvaliti i pedagoške timove s kojima radimo. Vrlo nas zainteresirano prate, vode bilješke i postavljaju vrlo konkretna pitanja, čime nas ostavljaju u uvjerenju da će, i nakon što mi odemo, kamišibaj u njihovom mjestu zaživjeti.“
A oni rade sve da bi im u tome pomogli; osim jasnih i preciznih uputa, ostavljaju i drvena kazališta i primjere različitih razina ilustracija i fotografija pogodnih za potporu ovom obliku pripovijedanja. „Djeci nedostaje kulture, uvjerena sam u to. Imate li pred sobom razred od 20 učenika, barem će jedan od njih biti kulturnjak. Ali ako se s tim nikada nije susreo, kako će se izraziti? Primjećujemo to na svojim gostovanjima. U pravilu polovina djece ovlaš prati, dio preostalih pokazuje jače zanimanje dok dvoje ili troje postavljaju vrlo konkretna pitanja i silno se trude. Zbog njih smo tamo.“
Zbog takvih su, kaže, ustrajni i u radionicama znakovnog jezika. Ponosna je što program, osim gluhe, privlači i čujuću djecu jer time se, duboko vjeruje, pridonosi inkluzivnosti i rušenju u dječjoj dobi ionako najsavitljivijih barijera. „Trenutni nam je omjer negdje 70:30 u korist čujuće djece, što smatramo velikim uspjehom jer pokazuje njihovu želju da nauče i razumiju drugog i drugačijeg.“
Oslikani panoi predstavljaju poticaj pomoću kojeg se mlade gledatelje uvuče u priču/ Izvor: Udruga Kozlići
Pridonijet će to, nada se Pfaff, i smanjenju otpora što ga sami gluhi imaju prema znakovnom jeziku, nemilom načinu komunikacije onih čiji je sluh oštećen ili izgubljen u starijoj životnoj dobi. Kako bi u tome uspjeli, želja im je dalje nastaviti s radom i usavršavanjem programa znakovnog jezika i nakon što istekne posljednja od jedanaest predviđenih radionica. „Dugo sam godina radila kao menadžerica u kulturi i mogu reći da najbolje rezultate ostvaruju oni sadržaji koji nisu prilagođeni ili stvarani iz nekakvog vakuuma već su osmišljeni u suradnji s publikom i posebno za nju. Ponosni smo stoga što naši programi nisu samo prevedeni već su i pomno osmišljeni. Naglasak im je na ilustraciji što pogoduje osobama s oštećenjima sluha kojoj još malo, radi bolje razumljivosti, prilagodimo tekst. Kako bismo od djece stvorili trajniju publiku, potičemo ih da sami pričaju priče, na zadnjoj će radionici sami napisati, nacrtati i ispričati priču i vjerujem da sve to vodi tome da djeca i sama postanu korisnici kulture i da ju ne osjećaju kao strano tijelo, već kao nešto posve njihovo.“ Stoga poziva sve zainteresirane da se uključe u ovaj zabavan, a korisnicima potpuno besplatan program. Moguće je poslušati jednu, dvije ili tri priče. Bitno je uzeti ono što korisniku treba jer, kaže kroz smijeh, neopravdane sate ionako ne dijele.
Kamišibaj je nastao u dvanaestostoljetnim japanskim budističkim hramovima gdje su svećenici slike koristili pri pričanju poučnih priča. Pripovjedački je oblik ponovni procvat doživio početkom prošlog stoljeća, kada su ga Japanom pronijeli putujući pripovjedači na biciklima. No drveno je kazalište, u Japanu poznato kao butaj, samo drvena kutija, ljuštura za upisivanje različitih značenja čiji se puni potencijal postiže tek postavljanjem različitih slika ili ilustracija u zadani okvir i pričanjem priča oplemenjenih ne samo tekstom već i pripovjedačevom mimikom, gestikulacijom i sveukupnim odnosom s publikom.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak