Znakovni kamišibaj

Premda je još 1925. društvo Donator, pret­hodnik današnjeg Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih osoba, osnovano u ci­lju „organizacije sportskih aktivnosti i scenskih predstava“, dakle proizvodnjom i konzumacijom kulturnog sadržaja prilagođenog osobama oštećenog sluha, sve donedavno opće je prihvaćen bio stav o izlišnosti stva­ranja kulturnih sadržaja namijenjenih toj posebnoj korisničkoj skupini. U potporu prevladavajućem mnijenju argumentiralo se kako „gluhi i dalje mogu čitati crni tisak“ te da „čitaju s usana.“

Vera Pfaff sa suradnikom djecu uvodi u svijet znakovnog jezika/ Izvor: Udruga Kozlići

 Inkluzivnost kroz kulturu

 Ono što su pojava pandemije i s njome povezana obveza nošenja zaštitnih maski učinile omniprezentnim, shvaćanje da sta­nje oštećenja sluha iziskuje drukčije ko­munikacijske uvjete i proizvodi druk­čije komunikacijske potrebe, počelo se upisi­vati u kolektivnu svijest i cijelo deset­lje­će prije pojave „nove normalnosti.“ Posto­janje „kulture gluhih“, što uključuje vla­­sti­ti jezik, običaje, vrijednosti, povijest i stva­ra­laštvo, prestalo je biti mjestom dru­štvenog prijepora pa se danas kultura glu­hih doživljava kao manjinska kultura u okvi­ru one većinske, čujuće. Važno je to jer, prema statističkim izračunima, jed­na do tri osobe od njih tisuću nosi se s nekim oblikom oštećenja sluha, od laga­ne nagluhosti do potpune gluhoće, a pozna­vanje i razumijevanje njihovih po­treba pr­vi su koraci na putu njihove potpune uključenosti u društvo.

 Sabor je 2015. hrvatski znakovni jezik proglasio drugim službenim jezikom u Republici Hrvatskoj

 Istraživanja su pokazala da djeca s ošte­ćenjima sluha čiji roditelji ne pripadaju zajednici gluhih i ne poznaju znakovni jezik mnogo teže prolaze kroz proces društvene i kulturne infiltracije. Razlog tome djelomično leži u roditeljskoj dobronamjernoj intenciji da u što većem postotku pokušaju spasiti djetetov govor zanemarujući pritom učenje prirodnog jezika gluhih i gluhoslijepih; znakovnog. Time se, ipak, djeci uskraćuje mogućnost neposrednog ili usputnog učenja kojom njihovi čujući vrš­njaci stječu gotovo 90 posto predškolskih znanja. Inicijative za uključivanje djece s oštećenjima sluha postoje, no najčešće su osobno motivirane.

Iskustvo japanskog kazališta s malim pokretnim slikama, nazvanog kamišibaj, pomaže u upućivanju djece u svijet gluhih/ Izvor: Udruga Kozlići

„S gluhoćom sam se prvi put susrela kad je u vrtićku skupinu moje kćeri došla gluha djevojčica. S njom je neprekidno bila prevoditeljica, odgojiteljice su odlično prihvatile situaciju pa su uskoro sva djeca polaznici zajedno s njima znakovali. I završna je vrtićka priredba bila na znakov­nom jeziku, a koliko je inkluzivnost važna shvatila sam nakon što me je moj, tada sedmogodišnji, sin upitao kako da se igra s gluhom djevojčicom,“ započinje Vera Pfaff, čija udruga Kozlići provodi svojevrsnu re­vo­luciju inkluzivnosti kroz kulturu. Na­ime, nakon što je i sama završila dva teča­ja znakovnog jezika, Vera je pokrenula ono što Hrvatskoj nasušno nedostaje; tečaj znakovnog jezika za djecu.

Djeca promatraju preko interneta tečaj znakovnog jezika kako ga organizira udruga Kozlići/ Izvor: Udruga Kozlići

Iako je Hrvatski sabor još 10. srpnja 2015. jednoglasnom odlukom hrvatski znakov­ni jezik proglasio drugim službe­nim jezi­kom u Republici Hrvatskoj, znakovni jezik još uvijek nije postao predmetom niti jednog studijskog programa pa prevoditelji ili tumači pohađaju tečajeve koje, najčeš­će nekoliko puta godišnje, organizira gotovo svaka od 24 registrirane udruge gluhih i nagluhih osoba. No većina je tih tečajeva namijenjena odraslima. „Svo me je troje moje djece preklinjalo da ih povedem sa sobom, ali format zaista nije bio prilagođen djeci.“ Njima, zaključila je, treba nešto spon­­tano, neformalno i zai­grano i stoga nije dvojila kada je u školu njezinog starijeg sina došao poziv za radionicu znakovnog jezika prilagođenu djeci. „Već smo imali iskustvo s gluhom djevojčicom iz kćeri­na vrtića pa smo poželjeli poznavanjem znakovnog jezika upotpuniti obrazovanje sve svoje djece.“

Na tom se dječjem tečaju i rodila ideja za ono što se danas počinje prepoznavati kao Znakovni kamišibaj. Nekoliko godina prije toga Vera je boravila u Japanu i ondje se zaljubila u izvorno japansku kamišibaj tehniku pripovijedanja i postavljanja priče na kazališnu pozornicu. Doslovno prevodiv kao „papirnata predstava“, kamišibaj je umjetnost pripovijedanja uz pomoć slika na maloj drvenoj podlozi. „Sve je počelo time, kupnjom drvenog kazališta i snala­žljivim prevođenjem priča s japanskog je­zika. Danas imamo svoju bazu, svoje priče i ilustracije naših ilustratorica čijem trudu možemo zahvaliti što u svoj fond ubrajamo priče poput Mačka Džingis-kana Vesne Parun“, govori dodajući da su, poradi očuvanja baštine, pripremili i niz priča s Banovine.

 Danas se kultura gluhih doživljava kao manjinska kultura u okviru one većinske, čujuće

 Jer prvi je impuls vodio k spajanju dvi­ju geografski tako udaljenih kultura. No onda su voditelji tečaja znakovnog jezika njezine djece saznali za njezinu strast prema pripovijedanju i zamolili je da im pomogne u pripremi završne predstave. Počelo je volonterskim angažmanom, na­stavilo se kroz nekoliko uspješnih projekata sa Savezom gluhih i nagluhih Grada Zagreba, a danas iza sebe udruga Kozli­ći ima i tri uspješne radionice Znakovnog kamišibaja, odrađene u sklopu programa Umjetnost i kultura online Europskog socijalnog fonda. „Projekt sačinjava 11 radioni­ca od kojih su već održane tri i namijenjen je djeci u dobi od 6 do 10 godina. Budući da se odvijaju u online okruženju, radioni­ce mogu podnijeti do 15 sudionika i zasad smo, budući da smo za prve radionice primili 10 upita, jako zadovoljni odazivom“, go­vo­ri Vera Pfaff i s posebnim zadovoljstvom ističe kako niti jedan od elemenata ne pre­teže. „Htjeli smo da program bude u je­dna­koj mjeri posvećen kulturi i in­klu­­zivnosti i u tome smo, smatram, us­pjeli. Našu una­prijed snimljenu kamišibaj pri­ču pred dje­com polaznicima znakuje naša suradnica Iwa Dugač, socijalna rad­nica i prevodite­ljica znakovnog jezika. Na­kon što ispričamo priču, ona još jednom ponovi najvaž­ni­je riječi i pojmove, a po­seb­no smo po­nosni na slike djece koja potom znakuju pred ekranima ili za svoje rodite­lje.“

Vera Pffaf našla je inovativan način da djeci kroz scenski nastup približi novi način komunikacije/ Izvor: Udruga Kozlići

To je još jedan dokaz u prilog tvrdnji kako dječju pozornost nije teško pridobi­ti i zadržati predstavi li im se određeni sadržaj na zanimljiv i njima prihvatljiv način. Vera Pfaff tu je činjenicu osvijestila prije nekoliko godina, otkako s udrugom Ko­zlići sudjeluje u projektu Ministarstva kul­ture i medija Ruksak (pun) kulture, čiji je cilj kulturu i umjetnost donijeti u geo­grafski najudaljenije zakutke Republi­ke Hrvatske. Posebno pamti čekanje da je­dan tata vatrogasac na vatrogasnim kolima u područni vrtić doveze i djecu želj­nu priče iz okolnih mjesta. „Djeca su željna kulture i kreativnosti, pozorno slušaju na­še priče, uče tekst, crtaju, katkad i sama glume, a moram pohvaliti i pedagoške timove s kojima radimo. Vrlo nas zainteresirano prate, vode bilješke i postavljaju vrlo konkretna pitanja, čime nas ostavljaju u uvjerenju da će, i nakon što mi odemo, kamišibaj u njihovom mjestu zaživjeti.“

A oni rade sve da bi im u tome pomogli; osim jasnih i preciznih uputa, ostav­ljaju i drvena kazališta i primjere različitih razina ilustracija i fotografija pogodnih za potporu ovom obliku pripovijedanja. „Djeci nedostaje kulture, uvjerena sam u to. Imate li pred sobom razred od 20 učenika, barem će jedan od njih biti kulturnjak. Ali ako se s tim nikada nije susreo, kako će se izraziti? Primjećujemo to na svojim gosto­vanjima. U pravilu polovina djece ovlaš prati, dio preostalih pokazuje jače zani­ma­nje dok dvoje ili troje postavljaju vrlo konkretna pitanja i silno se trude. Zbog njih smo tamo.“

Zbog takvih su, kaže, ustrajni i u radio­nicama znakovnog jezika. Ponosna je što program, osim gluhe, privlači i čujuću dje­cu jer time se, duboko vjeruje, pridonosi inkluzivnosti i rušenju u dječjoj dobi ionako najsavitljivijih barijera. „Trenutni nam je omjer negdje 70:30 u korist čujuće djece, što smatramo velikim uspjehom jer pokazuje njihovu želju da nauče i razumiju drugog i drugačijeg.“

Oslikani panoi predstavljaju poticaj pomoću kojeg se mlade gledatelje uvuče u priču/ Izvor: Udruga Kozlići

 Zabavan i besplatan program

 Pridonijet će to, nada se Pfaff, i smanje­nju otpora što ga sami gluhi imaju prema znakovnom jeziku, nemilom načinu komunikacije onih čiji je sluh oštećen ili izgubljen u starijoj životnoj dobi. Kako bi u tome uspjeli, želja im je dalje nasta­viti s radom i usavršavanjem programa zna­kovnog jezika i nakon što istekne posljednja od jedanaest predviđenih radionica. „Dugo sam godina radila kao menadžerica u kulturi i mogu reći da najbolje rezul­tate ostvaruju oni sadržaji koji nisu prilagođeni ili stvarani iz nekakvog vakuuma već su osmišljeni u suradnji s publikom i posebno za nju. Ponosni smo stoga što naši programi nisu samo prevedeni već su i pomno osmišljeni. Naglasak im je na ilustraciji što pogoduje osobama s ošte­ćenjima sluha kojoj još malo, radi bo­lje razumljivosti, prilagodimo tekst. Kako bismo od djece stvorili trajniju publiku, potičemo ih da sami pričaju priče, na zadnjoj će radionici sami napisati, nacrtati i ispričati priču i vjerujem da sve to vodi tome da djeca i sama postanu korisnici kulture i da ju ne osjećaju kao strano tijelo, već kao nešto posve njihovo.“ Stoga poziva sve zainteresirane da se uključe u ovaj zabavan, a korisnicima potpuno bes­platan program. Moguće je poslušati jednu, dvije ili tri priče. Bitno je uzeti ono što korisniku treba jer, kaže kroz smijeh, neopravdane sate ionako ne dijele.

Iz Japana u Hrvatsku

Kamišibaj je nastao u dvanaesto­stoljetnim japanskim budističkim hra­movima gdje su svećenici slike koristi­­li pri pričanju poučnih priča. Pri­­po­vje­dač­ki je oblik ponovni procvat doži­vio početkom prošlog stolje­ća, ka­da su ga Japanom pronijeli putuju­ći pripovjedači na biciklima. No drveno je kazalište, u Japanu poznato kao butaj, samo drvena kutija, ljuštura za upisivanje različitih značenja čiji se puni potencijal postiže tek postavlja­njem različitih slika ili ilustracija u zada­ni okvir i pričanjem priča opleme­njenih ne samo tekstom već i pripovjedačevom mimikom, gestikula­cijom i sveukupnim odnosom s publikom.