Živjeti i raditi slobodno

„Početkom provođenja reforme sustava socijalne skrbi Centar MIR je sredstvima osnivača kupio stan u Solinu i odlučio osnovati prvu zajednicu samostalnog stanovanja za inkluzijski smještaj četvero korisnika koji prema svojim osobinama i preostalim sposobnostima mogu udovoljiti kriterijima takvog oblika zbrinjavanja“, rekao nam je o jednom uspješnom primjeru inkluzije Borislav Maričić iz Splita.

 Regulirani prava i obveze

 Borislav Maričić, rođeni Županjac, di­plomirao je na Pravnom fakultetu u Splitu, 1998. godine zaposlio se u Centru za rehabilitaciju MIR na pravnim poslovima, a deset godina bio je i ravnatelj te ustanove. „S uglednom solinskom tvrtkom AD Plastik“, govori Maričić, „studi­ozno je pripremljen koncept poslova ko­je ova firma kao izraz svoje socijalne osjetlji­vosti može ponuditi za korisnike sa stalnog smje­štaja. Potom je zaključen ugo­vor o poslovno-donatorskoj surad­nji kojim su do u detalje regulirani prava i obveze Cen­­tra MIR i AD Plastika. Uzeti su u obzir pomoćni jednostavni poslovi koje korisnici mogu relativno lako obavljati, utvr­đena je mjesečna naknada za obavljeni rad, radno vrijeme svakodnev­no od 7 do 13 sati i ostalo. Osobe u inklu­ziji primaju mjesečnu naknadu od dvije do tri tisuće kuna koju po svojoj volji troše, primjerice za odijevanje ili električ­ne i kućanske aparate.“

Centar MIR je matična kuća i osni­vač inkluzijske zajednice samostalnog sta­novanja koja je smještena u prizemlju stambene zgrade u Solinu, udalje­nu 20-ak kilometara. Stambeni prostor u kojemu žive i obitavaju korisnici ove inkluzije je trosoban stan u prizemlju višestambene zgrade u samom gradu Solinu.

Centar MIR, osnovan 1997, zbrinjava 70 korisnika na stalnom smještaju i 80 korisnika u raznim oblicima skrbi, kao što su dnevni i poludnevni boravci, rana intervencija te ostale usluge struč­njaka defektologa, logopeda, psihologa i medicinskog osoblja, kao i drugih asis­tivnih usluga stručnih radnika s po­lo­že­nim stručnim ispitima kod osni­vača ustanove. „Korisnici ove inkluzijske zajednice stanovanja“, govori nam Maričić, „jesu klijenti: Darko (53), Milan (47), Sa­nja (55) i Aleksandra (48). Svi su statusa umjerenog intelektualnog ošteće­nja bez dodatnih hendikepa. O ovakvom izboru korisnika, koji će biti smješteni u tu in­kluziju, pomno i temeljito je, nakon sagledavanja svih osobina svakog od sudionika, odlučilo stručno vijeće Centra MIR, uzevši u obzir njihove ljudske, osobne navike i karakterne osobine.“

Muški klijenti Darko i Milan svako­dnevno rade u tvornici autodijelova AD Plastika, a Sanja i Aleksandra čiste stu­bište ulaza u zgradi u kojoj stanuju. Radnim danom im ručak dovoze iz sjedišta ustanove u okviru programa pomoći i njege socijalnim slučajevima, starim i nemoćnim osobama koji također provodi ustanova – uz vozača su u podjeli i dva korisnika sa stalnog smještaja u sjedištu ustanove. Za večeru i poslijepodnevnu užinu korisnici sami kupuju namirni­ce i spremaju obroke u stanu. Radnim danom, samo u popodnevnim satima, s korisnicima je netko od asistivnog osob­lja, a po noći su sami u stanu. Nedjeljom i praznikom od 8 do 19 sati s korisnicima je također netko od osoblja ustanove i s njima priprema sve dnevne obroke, a također s korisnicima ide u šetnju u grad ili na dnevne izlete u okolicu ili obliž­nji Split.

„U slobodno vrijeme korisnici se bave hobijima“, kaže Maričić i nastav­lja: „Dar­ko od pletiva izrađuje narukvice i ukrasne torbice, a Milan u prilagođenoj drvarnici čavlićima i letvicama izrađuje razne kutije. Korisnici su omiljeni stanari zgrade u kojoj stanuju i prepoznati su među sugrađanima Solina kao drage osobe, koje se može vidjeti u šetnjama gradom i koje sudjeluju u gradskim manifestacijama. Također, omiljeni su im povremeni po­sje­ti Centru MIR i druženja s korisnicima na stalnom smještaju, s kojima su u dugogodišnjem prijateljstvu i poznanstvu. S njima ljeti, kada su Darko i Milan na godišnjem odmoru, često odlaze na obližnju kaštelansku plažu. I tako već dvadeset godina“, naglašava Maričić go­vo­reći o tom uspješnom inkluzivnom iskustvu.

Borislav Maričić je tijekom dvadesetogodišnjeg rada u javnoj ustanovi socijalne skrbi sudjelovao u nizu edukacija te aktivno surađivao sa stručnjacima u ustanovi i ministarstvima, a bio je i sudionik na studijskim putovanjima u Litvi, Latviji i Londonu. Centar MIR je za to vrijeme dobio međunarodno priznanje Entente Florale, što je europsko natjeca­nje s temeljnim ciljem unapređenja kvalitete života za stanovništvo u gradovima i na­seljima; također je nositelj certifikata ISO 1981-2001 te je jedina javna ustanova s certifikatom Hrvatska kvaliteta.

U svojem bogatom profesionalnom is­kustvu skrbi za pripadnike ranjivih sku­pina, Borislav Maričić bio je i svjedok in­sti­tu­cionalnih pogrešaka. „Prije de­set-petnaest godina“, govori on, „tada aktual­­na garnitura nadležnog ministarstva od­lučila je pristupiti reformi susta­va so­ci­jalne skrbi uključujući, narav­no, in­klu­ziju kao model deinstitucionali­zaci­je oso­ba smještenih u ustanovama. Anga­ži­ra­ni su inozemni konzultanti i savjetni­ci; sklop­ljen je kredit sa svjetskom ban­kom od nekoliko milijuna eura, plus mi­li­jun­ska donacija Kraljevine Švedske, sve s namjenom da se poboljšaju uvjeti ustanova u kojima su smješteni klijenti. I, doista, novac su uglavnom potrošili na uređenje ustanova, i to pogotovo sanitarnih uvjeta, te su se zaredali dolasci ino­zemnih stručnjaka od kojih su se neki divili novim ustanovama.

Kada je došlo vrijeme mandata mini­star­ske nadležnosti gospođe Milanke Opa­čić, pravac reforme bilo je rigidno na­čelo deinstitucionalizacije; gotovo oficir­skom naredbom ukidanju upravo ovih do­mo­va, a to su najranjivije kategorije – teš­ki slučajevi pa prema tome i najzahtjev­niji po potrebi cjelodnevnog nadzora osoblja, osobe s mentalnim ošte­će­njima, psihički bolesne odrasle osobe, pa i djeca bez odgovarajuće skrbi. Svi van iz domova, a domove pozatvarati! To je bio slučaj s ustanovom Stančić, podružnicom primoštenskog Centra za odgoj i obrazova­nje Šibenik te domom za psihički bolesne osobe u Trogiru, a najbeskompromisnije za ustanovu u Osijeku. U ministarstvu je stvorena posebna ekipa koja je, s podaničkim mentalitetom ravnatelja tih ustanova, deinstitucionalizirala u privatne stanove najosjetljiviju i najranjivi­ju skupinu štićenika, i to – nećete vjero­vati – stotinjak korisnika. Sve u sprezi, kažem, s mekanim ravnateljima tih ustanova, i u suradnji s udrugom Validus, u najkraćem roku napravljen je dar-mar ustanova. I to uz skromnu ili nikakvu, a nekompetentnu asistenciju stručnih vijeća i stručnih timova tih ustanova, od­nosno presudno mišljenje stručnih vije­ća centara za socijalnu skrb – čiji članovi nikada u životu nisu vidjeli te korisnike! I, što smo dobili? Dobili smo probleme jer se pokazalo da odveć veliki broj korisnika nije za takav oblik zbrinjava­nja, a nisu se imali kamo vratiti jer su im ma­tične ustanove pozatvarane. Da se razu­mijemo: postignut je i odgovarajući po­zi­tivan efekt, ali uz nebrojeno problema – na primjer, što i kamo s korisnicima za koje se vidjelo da im je život u inkluzij­skim stanovima nemoguć?“

 Recept za inkluziju

 Na temelju takvih negativnih iskustava, Borislav Maričić naglašava pozitivne aspekte inkluzijske zajednice stanova­nja. Da bi se tako zamršen i osjetljiv pro­jekt doista uspio pokrenuti i održavati na životu, najprije je potrebno odlučivanje o tome koji će klijent otići u inkluziju prepustiti stručnom vijeću i stručnim radnicima ustanove, a ne centrima za socijalnu skrb. Nadalje, pokazalo se da je najbolji model kada inkluzijska zajedni­ca stanovanja ima matičnu ustanovu zbog mogućih problema u snalaženju ko­­ris­nika u inkluziji. Potom, prije defi­ni­­tiv­­nog premještaja u inkluziju treba napraviti nekoliko pokusnih izdvaja­nja korisnika iz ustanove na nekoliko dana, kako bi se iskusilo sve prednosti i mane novog načina života. Također, u početku podrška stručnog osoblja mora biti češća, da bi se s vremenom mogla popu­stiti. Na koncu, u inkluziju se mogu smješ­tati samo osobe koje imaju vrlo rijetke krize svojega stanja, a inkluzijske zajednice stanovanja valja organizirati samo i is­ključivo u stanovima ili obitelj­skim kućama u vlasništvu gradova, općina i županija, odnosno u takozvanim dr­žav­nim stanovima.

Bilo kako bilo, od 2000. godine Darko, Milan, Sanja i Aleksandra žive slobodno i rade – „u najboljem mogućem slučaju inkluzije, kakav rijetko gdje u Europi posto­ji“, kako kaže Borislav Maričić.

Bez ograda

Centar za rehabilitaciju MIR iz Kaštela javna je ustanova socijalne skr­bi koja smještajno i rehabilita­cij­­ski zbrinjava populaciju osoba s mentalnim oštećenjima i pri­dru­že­nim smetnjama – primjeri­ce, epi­lep­sijom, tjelesnim invaliditetom i drugim smet­njama. Ustanova pred­stav­lja maleni urbani­stičko-građe­vin­ski kompleks koji se sastoji od de­setak odvojenih objekata: pet su samostoje­će kuće s po dva trosobna stana, a uz to su restoran i kuhi­nja, zgrada rehabilitacije s kabinetima, sportska dvorana, likovna i glazbena radionica te fizikalna rehabilitacija. Ondje se provode i programi dnevnih i poludnevnih boravaka korisnika, kojima prijevoz organizi­ra Crveni križ i udruge roditelja korisnika. Ustanova je smještena u Ka­štelima i zapravo je dio nase­lja Ru­dine jer nije od njega odvojena nikakvim ogradama.