KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE
„Početkom provođenja reforme sustava socijalne skrbi Centar MIR je sredstvima osnivača kupio stan u Solinu i odlučio osnovati prvu zajednicu samostalnog stanovanja za inkluzijski smještaj četvero korisnika koji prema svojim osobinama i preostalim sposobnostima mogu udovoljiti kriterijima takvog oblika zbrinjavanja“, rekao nam je o jednom uspješnom primjeru inkluzije Borislav Maričić iz Splita.
Borislav Maričić, rođeni Županjac, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Splitu, 1998. godine zaposlio se u Centru za rehabilitaciju MIR na pravnim poslovima, a deset godina bio je i ravnatelj te ustanove. „S uglednom solinskom tvrtkom AD Plastik“, govori Maričić, „studiozno je pripremljen koncept poslova koje ova firma kao izraz svoje socijalne osjetljivosti može ponuditi za korisnike sa stalnog smještaja. Potom je zaključen ugovor o poslovno-donatorskoj suradnji kojim su do u detalje regulirani prava i obveze Centra MIR i AD Plastika. Uzeti su u obzir pomoćni jednostavni poslovi koje korisnici mogu relativno lako obavljati, utvrđena je mjesečna naknada za obavljeni rad, radno vrijeme svakodnevno od 7 do 13 sati i ostalo. Osobe u inkluziji primaju mjesečnu naknadu od dvije do tri tisuće kuna koju po svojoj volji troše, primjerice za odijevanje ili električne i kućanske aparate.“
Centar MIR je matična kuća i osnivač inkluzijske zajednice samostalnog stanovanja koja je smještena u prizemlju stambene zgrade u Solinu, udaljenu 20-ak kilometara. Stambeni prostor u kojemu žive i obitavaju korisnici ove inkluzije je trosoban stan u prizemlju višestambene zgrade u samom gradu Solinu.
Centar MIR, osnovan 1997, zbrinjava 70 korisnika na stalnom smještaju i 80 korisnika u raznim oblicima skrbi, kao što su dnevni i poludnevni boravci, rana intervencija te ostale usluge stručnjaka defektologa, logopeda, psihologa i medicinskog osoblja, kao i drugih asistivnih usluga stručnih radnika s položenim stručnim ispitima kod osnivača ustanove. „Korisnici ove inkluzijske zajednice stanovanja“, govori nam Maričić, „jesu klijenti: Darko (53), Milan (47), Sanja (55) i Aleksandra (48). Svi su statusa umjerenog intelektualnog oštećenja bez dodatnih hendikepa. O ovakvom izboru korisnika, koji će biti smješteni u tu inkluziju, pomno i temeljito je, nakon sagledavanja svih osobina svakog od sudionika, odlučilo stručno vijeće Centra MIR, uzevši u obzir njihove ljudske, osobne navike i karakterne osobine.“
Muški klijenti Darko i Milan svakodnevno rade u tvornici autodijelova AD Plastika, a Sanja i Aleksandra čiste stubište ulaza u zgradi u kojoj stanuju. Radnim danom im ručak dovoze iz sjedišta ustanove u okviru programa pomoći i njege socijalnim slučajevima, starim i nemoćnim osobama koji također provodi ustanova – uz vozača su u podjeli i dva korisnika sa stalnog smještaja u sjedištu ustanove. Za večeru i poslijepodnevnu užinu korisnici sami kupuju namirnice i spremaju obroke u stanu. Radnim danom, samo u popodnevnim satima, s korisnicima je netko od asistivnog osoblja, a po noći su sami u stanu. Nedjeljom i praznikom od 8 do 19 sati s korisnicima je također netko od osoblja ustanove i s njima priprema sve dnevne obroke, a također s korisnicima ide u šetnju u grad ili na dnevne izlete u okolicu ili obližnji Split.
„U slobodno vrijeme korisnici se bave hobijima“, kaže Maričić i nastavlja: „Darko od pletiva izrađuje narukvice i ukrasne torbice, a Milan u prilagođenoj drvarnici čavlićima i letvicama izrađuje razne kutije. Korisnici su omiljeni stanari zgrade u kojoj stanuju i prepoznati su među sugrađanima Solina kao drage osobe, koje se može vidjeti u šetnjama gradom i koje sudjeluju u gradskim manifestacijama. Također, omiljeni su im povremeni posjeti Centru MIR i druženja s korisnicima na stalnom smještaju, s kojima su u dugogodišnjem prijateljstvu i poznanstvu. S njima ljeti, kada su Darko i Milan na godišnjem odmoru, često odlaze na obližnju kaštelansku plažu. I tako već dvadeset godina“, naglašava Maričić govoreći o tom uspješnom inkluzivnom iskustvu.
Borislav Maričić je tijekom dvadesetogodišnjeg rada u javnoj ustanovi socijalne skrbi sudjelovao u nizu edukacija te aktivno surađivao sa stručnjacima u ustanovi i ministarstvima, a bio je i sudionik na studijskim putovanjima u Litvi, Latviji i Londonu. Centar MIR je za to vrijeme dobio međunarodno priznanje Entente Florale, što je europsko natjecanje s temeljnim ciljem unapređenja kvalitete života za stanovništvo u gradovima i naseljima; također je nositelj certifikata ISO 1981-2001 te je jedina javna ustanova s certifikatom Hrvatska kvaliteta.
U svojem bogatom profesionalnom iskustvu skrbi za pripadnike ranjivih skupina, Borislav Maričić bio je i svjedok institucionalnih pogrešaka. „Prije deset-petnaest godina“, govori on, „tada aktualna garnitura nadležnog ministarstva odlučila je pristupiti reformi sustava socijalne skrbi uključujući, naravno, inkluziju kao model deinstitucionalizacije osoba smještenih u ustanovama. Angažirani su inozemni konzultanti i savjetnici; sklopljen je kredit sa svjetskom bankom od nekoliko milijuna eura, plus milijunska donacija Kraljevine Švedske, sve s namjenom da se poboljšaju uvjeti ustanova u kojima su smješteni klijenti. I, doista, novac su uglavnom potrošili na uređenje ustanova, i to pogotovo sanitarnih uvjeta, te su se zaredali dolasci inozemnih stručnjaka od kojih su se neki divili novim ustanovama.
Kada je došlo vrijeme mandata ministarske nadležnosti gospođe Milanke Opačić, pravac reforme bilo je rigidno načelo deinstitucionalizacije; gotovo oficirskom naredbom ukidanju upravo ovih domova, a to su najranjivije kategorije – teški slučajevi pa prema tome i najzahtjevniji po potrebi cjelodnevnog nadzora osoblja, osobe s mentalnim oštećenjima, psihički bolesne odrasle osobe, pa i djeca bez odgovarajuće skrbi. Svi van iz domova, a domove pozatvarati! To je bio slučaj s ustanovom Stančić, podružnicom primoštenskog Centra za odgoj i obrazovanje Šibenik te domom za psihički bolesne osobe u Trogiru, a najbeskompromisnije za ustanovu u Osijeku. U ministarstvu je stvorena posebna ekipa koja je, s podaničkim mentalitetom ravnatelja tih ustanova, deinstitucionalizirala u privatne stanove najosjetljiviju i najranjiviju skupinu štićenika, i to – nećete vjerovati – stotinjak korisnika. Sve u sprezi, kažem, s mekanim ravnateljima tih ustanova, i u suradnji s udrugom Validus, u najkraćem roku napravljen je dar-mar ustanova. I to uz skromnu ili nikakvu, a nekompetentnu asistenciju stručnih vijeća i stručnih timova tih ustanova, odnosno presudno mišljenje stručnih vijeća centara za socijalnu skrb – čiji članovi nikada u životu nisu vidjeli te korisnike! I, što smo dobili? Dobili smo probleme jer se pokazalo da odveć veliki broj korisnika nije za takav oblik zbrinjavanja, a nisu se imali kamo vratiti jer su im matične ustanove pozatvarane. Da se razumijemo: postignut je i odgovarajući pozitivan efekt, ali uz nebrojeno problema – na primjer, što i kamo s korisnicima za koje se vidjelo da im je život u inkluzijskim stanovima nemoguć?“
Na temelju takvih negativnih iskustava, Borislav Maričić naglašava pozitivne aspekte inkluzijske zajednice stanovanja. Da bi se tako zamršen i osjetljiv projekt doista uspio pokrenuti i održavati na životu, najprije je potrebno odlučivanje o tome koji će klijent otići u inkluziju prepustiti stručnom vijeću i stručnim radnicima ustanove, a ne centrima za socijalnu skrb. Nadalje, pokazalo se da je najbolji model kada inkluzijska zajednica stanovanja ima matičnu ustanovu zbog mogućih problema u snalaženju korisnika u inkluziji. Potom, prije definitivnog premještaja u inkluziju treba napraviti nekoliko pokusnih izdvajanja korisnika iz ustanove na nekoliko dana, kako bi se iskusilo sve prednosti i mane novog načina života. Također, u početku podrška stručnog osoblja mora biti češća, da bi se s vremenom mogla popustiti. Na koncu, u inkluziju se mogu smještati samo osobe koje imaju vrlo rijetke krize svojega stanja, a inkluzijske zajednice stanovanja valja organizirati samo i isključivo u stanovima ili obiteljskim kućama u vlasništvu gradova, općina i županija, odnosno u takozvanim državnim stanovima.
Bilo kako bilo, od 2000. godine Darko, Milan, Sanja i Aleksandra žive slobodno i rade – „u najboljem mogućem slučaju inkluzije, kakav rijetko gdje u Europi postoji“, kako kaže Borislav Maričić.
Centar za rehabilitaciju MIR iz Kaštela javna je ustanova socijalne skrbi koja smještajno i rehabilitacijski zbrinjava populaciju osoba s mentalnim oštećenjima i pridruženim smetnjama – primjerice, epilepsijom, tjelesnim invaliditetom i drugim smetnjama. Ustanova predstavlja maleni urbanističko-građevinski kompleks koji se sastoji od desetak odvojenih objekata: pet su samostojeće kuće s po dva trosobna stana, a uz to su restoran i kuhinja, zgrada rehabilitacije s kabinetima, sportska dvorana, likovna i glazbena radionica te fizikalna rehabilitacija. Ondje se provode i programi dnevnih i poludnevnih boravaka korisnika, kojima prijevoz organizira Crveni križ i udruge roditelja korisnika. Ustanova je smještena u Kaštelima i zapravo je dio naselja Rudine jer nije od njega odvojena nikakvim ogradama.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak