RAZGOVOR
Izvor: HRT
Projekt Uključiva kultura, čiji je idejni začetnik i organizator dvotjednik za kulturu Vijenac, Matice hrvatske, nedavno je u suradnji s partnerskom organizacijom Pragma organizirao webinar Socijalna politika u RH – politike usmjerene starijima na nacionalnoj i lokalnoj razini, u kojem je aktivno sudjelovala i Anita Hrstić, novinarka, urednica i voditeljica emisije Treća dob, Hrvatske radiotelevizije, i na njemu podijelila svoje iskustvo rada s pripadnicima ranjivih skupina. Bio je to povod za razgovor s Anitom Hrstić.
Najveći problem s kojim se stariji bore jest usamljenost. Sva istraživanja koja su rađena o životu u starosti to su pokazala. Siromaštvo i bolesti su nakon toga. Nažalost, to su ljudi koji se uglavnom žale i na nedostatak dostojanstva. Ono im je oduzeto odnosom društva prema njima.
Prije svega malim mirovinama, koje su nedostatne za pristojan život. Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći je oko 37 posto i iznosi oko 2800 kuna, a takvih je u Hrvatskoj oko šesto tisuća. Takozvani Covid dodatak Vlade RH dodijeljen umirovljenicima, koji imaju mirovine do četiri tisuće kuna, pokazao je da je takvih osamsto pedeset tisuća od ukupno oko milijun i dvjesto tisuća umirovljenika. Znači, samo oko četiristo tisuća ima veća primanja i pristojniji život u starosti.
To je posljedica dugogodišnjeg urušavanja mirovinskog sustava što zbog rata, što zbog privatizacije, što zbog loše gospodarske situacije. Do 1990-ih, kada su se socijalni problemi rješavali uglavnom kroz mirovinski sustav, udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći bio je oko 70 posto. Sada sve Vlade i političari obećavaju da će taj postotak podići barem na 50 posto, što se iz postojećeg stanja čini kao utopija. Omjer zaposlenih i umirovljenih nikako ne ide na ruku mirovinama i mirovinskom sustavu. Sada je taj omjer jedan zaposleni na 1,2 – 1,5 umirovljenika.
To se u našem društvu ne smatra diskriminacijom, nažalost. Zaboravlja se da su umirovljenici svoje mirovine zaradili.
Nisu. Nedovoljan je broj ustanova za skrb o starijima, prije svega domova za starije u velikim gradovima. To prati i nedovoljan broj njegovateljica, medicinskog osoblja... Dio problema, kojima se stariji pokušavaju što duže zadržati u njihovim kućama i stanovima, pokušava se riješiti kroz projekte tipa Zaželi koji provodi Ministarstvo mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. No, iako na određenoj razini taj projekt rješava problem usamljenih i nezbrinutih starijih osoba, još uvijek nemamo nikakav servis koji bi na nekoj međuresornoj suradnji pomogao onima koji su nepokretni, koji ovise o tuđoj pomoći i njezi 24 sata dnevno.
Posebna priča je zdravstvo u kojem zaposlenici, ne svi, diskriminiraju starije osobe. Nerijetko govore: „Pa što biste Vi htjeli, znate li koliko je Vama ili Vašoj majci/ocu godina?”, „Njega/nju se ne isplati niti operirati, vidite koliko godina ima“ i slično.
Njihove potrebe za obrazovanjem, društvenom aktivnošću, sportom, informiranošću i dalje su ostale, možda su i povećane, a o tome nigdje nema ni tema ni informacija ni priča. Možda ih ima usputno i prigodno za Međunarodni dan starijih 1. listopada.
Politika nam je, nažalost, sveprisutna, u svakoj pori društva. Katkad osjećamo da nam odlučuju o svemu. O mirovinama svakako, o socijalnoj politici svakako, o zdravstvenoj također. I o starijima uoči izbora. Uvijek ih nečim „podmićuju” uoči izbora.
Nevladin sektor. A opet, ne može se reći da je neovisan o politici. I oni žive od projekata koji se financiraju od nekog novca koji dodjeljuje netko ovisan o lokalnoj vlasti i tako u krug. No, mnoge su udruge okrenute projektima koji se brinu za starije i o starijima. Bilo da je riječ o zabavno-sportskim aktivnostima, edukativnim, umjetničkim... Bitni čimbenici u tome su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, koja postoji već više od 70 godina. Njihovi ogranci rasprostranjeni su po cijeloj Hrvatskoj i njihov rad je doista hvalevrijedan. Posebno u organiziranju druženja, zabava, izleta, različitih radionica, a isto tako pomažu materijalno svoje članove koliko mogu. Tu je i Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe koje okuplja predstavnike Vlade, nadležnih ministarstava i predstavnike umirovljeničkih udruga.
Nacionalne manjine imaju svoje mjesto u našem društvu. Njihov je položaj definiran Ustavnim Zakonom o pravima nacionalnih manjina te nizom međunarodnih konvencija. Jezici nacionalnih manjina zaštićeni su Europskom poveljom o nacionalnim manjinama. Romska nacionalna manjina, zbog svojeg specifičnog položaja u društvu ima i posebnu Nacionalnu strategiju za Rome. Prošle godine Vlada je donijela i Operativni program za nacionalne manjine.
Stariji su veliki pokretači i čuvari kulturnog identiteta i tradicije. Kako se društva koja okupljaju nacionalne manjine suočavaju s problemom pomlađivanja, potrebno je puno truda i napora da se zadrži identitet i očuva tradicija. A još je teže to prenositi na mlađe naraštaje.
Identitet i tradicija su najvažniji pripadnicima treće dobi. Njihova percepcija o održavanju određenih događaja kroz koje čuvaju svoju tradiciju i njeguju običaje povezuje ih s njihovom domicilnom zemljom. A to je mnogo važnije starijima nego mladima, koji su sve više kozmopoliti nego pripadnici nacije. Osim toga, i globalizacija čini to da se svi osjećaju kao građani svijeta, a manje kao pripadnici nekog naroda. Na žalost ili na sreću. Ovisi kako tko gleda.
U razvijenijim zemljama Zapada nema toliko predrasuda prema starosti i starenju. No, starenje je europski problem, a male mirovine i niži životni standard prisutni su u svim zemljama. Nijemci, primjerice, masovno odlaze živjeti tamo gdje skrb mogu platiti svojom mirovinom jer je ona i u Njemačkoj skupa. Nigdje u svijetu starost nije bajkovita, kako često mislimo, ali svugdje može biti zanimljiva, lijepa i poželjna. Često je to i naša osobna odluka.
Recimo, po indeksu sreće prednjače Danci. No, pitanje je – je li to subjektivno ili objektivno. Mnogi sreću povezuju s materijalnim, jer živimo u vremenu koje je „izmaterijaliziralo“ sve oko nas. Valja nam se katkad vratiti malo i u povijest, pogledati kako su živjeli ljudi prije nas. Nisu imali današnjeg izobilja, sve nadohvat ruke, što imamo mi, a svjedoče nam da su bili sretniji. No problem otuđenosti i usamljenosti ipak je veći na Zapadu. Važno je razlučiti što držimo važnijim.
Kako? Sve to počinje u obitelji, u obrazovnim i odgojnim ustanovama. Ondje bi se trebalo učiti kako se odnositi prema svakom živom biću, a posebno prema skupinama koje su na marginama. U obiteljima su bake, primjerice, još uvijek samo u ulozi baka-servisa, a u odgojno-obrazovnim ustanovama su u domeni projekata koje provode neke senzibilizirane duše za starije ili neke druge marginalizirane skupine. Zato bismo trebali uvesti obvezno učenje solidarnosti, a ne ga imati tek na emocionalnoj razini. Međutim, teško je to postići u trenutku kada je fokus na brzoj i kratkoj informaciji, kada živimo u svijetu u kojem se njeguje kult mladost i ljepote, bogatih i nabildanih. Sa svih strana vrište samo seks i skandali jer to stvara profit. Profit je danas SVE. Danas je važnije imati nego biti.
Nedovoljno dobro. Najblaže rečeno. Ne volimo svoje starije, osobe s invaliditetom, siromašne, netrpeljivi smo prema drugima i drugačijima. Naravno, ne možemo generalizirati i reći da smo svi i uvijek takvi, no naši mediji, i elektronički i tiskani, vrlo malo prostora posvećuju tim skupinama. O njihovom životu imamo jako malo priča. Uglavnom su getoizirani po emisijama, a na naslovnicama novina i na televiziji tek su kada se dogodi neka tragedija ili kada slave stoti rođendan. Osobe s invaliditetom gotovo su nevidljive u društvu. Prigodno se obilježe određeni dani koje se povezuje s određenom bolesti ili fizičkim i psihičkim invaliditetom. Ti ljudi i njihove obitelji žive u tišini, nevidljivi široj javnosti, i sami se bore s preprekama na koje nailaze kao „drugi i drugačiji”.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak