Učenje solidarnosti

Anita Hrstić

novinarka, urednica emisije Treća dob HTV-a

Izvor: HRT

Projekt Uključiva kultura, čiji je idejni za­četnik i organizator dvotjednik za kultu­ru Vijenac, Matice hrvatske, nedavno je u suradnji s partnerskom organizacijom Pragma organizirao webinar Socijalna politika u RH – politike usmjerene starijima na nacionalnoj i lokalnoj razini, u kojem je aktivno sudjelo­vala i Anita Hrstić, novinarka, urednica i voditeljica emisije Treća dob, Hrvatske radiotelevizije, i na njemu podijelila svoje iskustvo rada s pripadnicima ranjivih sku­pina. Bio je to povod za raz­go­vor s Ani­tom Hrstić.

 Gospođo Hrstić, godinama uređujete i vodite emisiju Treća dob na Hrvatskoj te­leviziji pa recite što su glavni proble­mi ljudi takozvane treće dobi, unutar hrvatskog društva i njihove percepcije u tom društvu?

Najveći problem s kojim se stariji bore jest usamljenost. Sva istraživanja koja su rađena o životu u starosti to su pokazala. Siromaštvo i bolesti su nakon toga. Nažalost, to su ljudi koji se uglavnom žale i na nedostatak dostojanstva. Ono im je oduzeto odnosom društva prema njima.

 Primjerice?

Prije svega malim mirovinama, koje su ne­dostatne za pristojan život. Udio prosječ­ne mirovine u prosječnoj plaći je oko 37 po­sto i iznosi oko 2800 kuna, a takvih je u Hrvatskoj oko šesto tisuća. Takozvani Covid dodatak Vlade RH dodijeljen umirovljeni­cima, koji imaju mirovine do četiri tisuće kuna, pokazao je da je takvih osamsto pe­deset tisuća od ukupno oko milijun i dvje­sto tisuća umirovljenika. Znači, samo oko četiristo tisuća ima veća primanja i pristoj­niji život u starosti.

 Zašto je to tako?

To je posljedica dugogodišnjeg urušava­nja mirovinskog sustava što zbog rata, što zbog privatizacije, što zbog loše gospo­dar­ske situacije. Do 1990-ih, kada su se socijalni problemi rješavali uglavnom kroz mi­rovinski sustav, udio prosječne mirovi­ne u prosječnoj plaći bio je oko 70 posto. Sada sve Vlade i političari obećavaju da će taj po­stotak podići barem na 50 posto, što se iz postojećeg stanja čini kao utopija. Omjer zaposlenih i umirovljenih nikako ne ide na ruku mirovinama i mirovinskom su­stavu. Sada je taj omjer jedan zaposleni na 1,2 – 1,5 umirovljenika.

 Usamljenost je najveći problem s kojim se bore stariji

 Ekonomski analitičari često kažu da su mirovine veliko opterećenje za prora­čun. Diskriminira li to umirovljenike?

To se u našem društvu ne smatra diskrimi­nacijom, nažalost. Zaboravlja se da su umi­rovljenici svoje mirovine zaradili.

 Jesu li socijalni i zdravstveni sustav ade­kvatni potrebama starijih?

Nisu. Nedovoljan je broj ustanova za skrb o starijima, prije svega domova za starije u velikim gradovima. To prati i nedovoljan broj njegovateljica, medicinskog osoblja... Dio problema, kojima se stariji pokuša­vaju što duže zadržati u njihovim kućama i stanovima, pokušava se riješiti kroz projekte tipa Zaželi koji provodi Ministar­stvo mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. No, iako na određenoj razi­ni taj projekt rje­šava problem usamljenih i nezbrinutih starijih osoba, još uvijek ne­mamo nikakav servis koji bi na nekoj međuresor­noj su­radnji pomogao onima koji su nepokret­ni, koji ovise o tuđoj pomoći i njezi 24 sata dnevno.

Posebna priča je zdravstvo u kojem zapo­slenici, ne svi, diskriminiraju starije osobe. Nerijetko govore: „Pa što biste Vi htjeli, znate li koliko je Vama ili Vašoj majci/ocu godina?”, „Njega/nju se ne isplati niti ope­rirati, vidite koliko godina ima“ i slično.

 Sve veći broj umirovljenika su intelektualci, čije su potrebe često iste kao i dok nisu bili umirovljenici...

Njihove potrebe za obrazovanjem, društvenom aktivnošću, sportom, informira­noš­ću i dalje su ostale, možda su i pove­ćane, a o tome nigdje nema ni tema ni informacija ni priča. Možda ih ima usputno i prigodno za Međunarodni dan starijih 1. listopada.

 Brine li se politika dovoljno za ljude tre­će dobi?

Politika nam je, nažalost, sveprisutna, u svakoj pori društva. Katkad osjećamo da nam odlučuju o svemu. O mirovinama sva­kako, o socijalnoj politici svakako, o zdrav­stvenoj također. I o starijima uoči izbora. Uvijek ih nečim „podmićuju” uoči izbora.

 Osim politike, tko se još brine i koliko?

Nevladin sektor. A opet, ne može se reći da je neovisan o politici. I oni žive od projeka­ta koji se financiraju od nekog novca koji do­djeljuje netko ovisan o lokalnoj vlasti i tako u krug. No, mnoge su udruge okre­nu­­te projektima koji se brinu za starije i o sta­rijima. Bilo da je riječ o zabavno-sportskim aktivnostima, edukativ­nim, umjet­nič­kim... Bitni čimbenici u tome su Sindi­­­kat umirov­ljenika Hrvatske i Mati­ca umi­rovlje­­nika Hr­vatske, koja postoji već više od 70 go­dina. Njihovi ogranci raspro­stra­­nje­ni su po cijeloj Hrvatskoj i njihov rad je do­ista hvalevrijedan. Posebno u organi­zira­nju druže­nja, zabava, izleta, ra­zli­či­tih radioni­ca, a isto tako pomažu mate­rijalno svoje članove koliko mogu. Tu je i Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe koje okuplja predstavnike Vlade, nadležnih ministarsta­­va i predstavnike umi­rovljeničkih udruga.

 Postoji li razlika u brizi društva između ve­ćinskoga naroda i nacionalnih manjina? Postoje li razlike u tretiranju recimo romske i ostalih manjina?

Nacionalne manjine imaju svoje mjesto u našem društvu. Njihov je položaj de­fini­ran Ustavnim Zakonom o pravima na­cionalnih manjina te nizom međuna­rod­nih konvencija. Jezici nacionalnih ma­njina zaštićeni su Europskom poveljom o nacionalnim manjinama. Romska nacio­nalna manjina, zbog svojeg specifičnog položaja u društvu ima i posebnu Nacio­nalnu strategiju za Rome. Prošle godine Vlada je donijela i Operativni program za nacionalne manjine.

 Koliko je nacionalnim manjinama treće dobi važna kultura?

Stariji su veliki pokretači i čuvari kultur­nog identiteta i tradicije. Kako se društva koja okupljaju nacionalne manjine suo­čavaju s problemom pomlađivanja, po­treb­no je puno truda i napora da se zadr­ži identitet i očuva tradicija. A još je teže to prenositi na mlađe naraštaje.

Identitet i tradicija su najvažniji pripadnicima treće dobi. Njihova percepcija o održavanju određenih događaja kroz koje čuvaju svoju tradiciju i njeguju običaje povezuje ih s njihovom domicilnom zemljom. A to je mnogo važnije starijima nego mladima, koji su sve više kozmopoliti nego pripadnici nacije. Osim toga, i globalizacija čini to da se svi osjećaju kao građani svijeta, a manje kao pripadnici nekog naroda. Na žalost ili na sreću. Ovisi kako tko gleda.

 Jeste li upoznati s odnosom europskih država prema trećoj dobi i marginalizira­nim skupinama?

U razvijenijim zemljama Zapada nema toliko predrasuda prema starosti i starenju. No, starenje je europski problem, a male mirovine i niži životni standard prisutni su u svim zemljama. Nijemci, primjerice, masovno odlaze živjeti tamo gdje skrb mo­gu platiti svojom mirovinom jer je ona i u Njemačkoj skupa. Nigdje u svijetu starost nije bajkovita, kako često mislimo, ali svugdje može biti zanimljiva, lijepa i poželjna. Često je to i naša osobna odluka.

Recimo, po indeksu sreće prednjače Danci. No, pitanje je – je li to subjektivno ili objektivno. Mnogi sreću povezuju s mate­rijalnim, jer živimo u vremenu koje je „iz­materijaliziralo“ sve oko nas. Valja nam se katkad vratiti malo i u povijest, pogledati kako su živjeli ljudi prije nas. Nisu ima­li današnjeg izobilja, sve nadohvat ruke, što imamo mi, a svjedoče nam da su bili sretniji. No problem otuđenosti i usamlje­nosti ipak je veći na Zapadu. Važno je razlučiti što držimo važnijim.

 Za kraj, kako promijeniti te odnose prema starijima, osobama s invaliditetom i drugim marginaliziranim skupinama?

Kako? Sve to počinje u obitelji, u obra­zov­nim i odgojnim ustanovama. Ondje bi se trebalo učiti kako se odnositi prema sva­kom živom biću, a posebno prema sku­pinama koje su na marginama. U obite­ljima su bake, primjerice, još uvijek samo u ulozi baka-servisa, a u odgojno-obrazovnim usta­novama su u domeni projekata koje provode neke senzibili­zirane duše za starije ili neke druge margina­lizirane skupine. Zato bismo trebali uvesti obvezno učenje solidarnosti, a ne ga imati tek na emocio­nalnoj razini. Međutim, teško je to posti­ći u trenutku kada je fokus na brzoj i kratkoj informaciji, kada živimo u svijetu u kojem se njeguje kult mladost i ljepote, bogatih i nabildanih. Sa svih strana vrište samo seks i skandali jer to stvara profit. Profit je da­nas SVE. Danas je važnije imati nego biti.

Stariji, osobe s invaliditetom i druge margina­lizirane skupine nedvidljivi su široj javnosti

Rekli ste kakav je odnos prema sta­ri­joj po­pulaci­ji. A kako se hrvatsko druš­tvo odnosi prema osobama s invalidite­tom i drugim marginaliziranim skupi­na­ma po­pulacije?

Nedovoljno dobro. Najblaže rečeno. Ne vo­limo svoje starije, osobe s invalidite­tom, si­ro­maš­ne, netrpeljivi smo prema dru­gima i dru­gačijima. Naravno, ne možemo ge­ne­ra­lizirati i reći da smo svi i uvijek tak­vi, no naši mediji, i elek­tro­nič­ki i ti­ska­ni, vrlo malo prosto­ra posvećuju tim sku­pinama. O njihovom životu imamo ja­ko malo priča. Uglavnom su getoizirani po emisijama, a na na­slov­nicama novina i na televiziji tek su kada se dogodi neka tragedija ili kada slave stoti rođendan. Osobe s invalidi­tetom goto­vo su nevidljive u društvu. Prigodno se obilježe određeni dani ko­je se po­ve­zu­je s određenom bolesti ili fizičkim i psihičkim invaliditetom. Ti ljudi i njihove obitelji žive u tiši­ni, ne­vi­dlji­vi široj javnosti, i sami se bore s preprekama na koje nailaze kao „dru­gi i drugačiji”.