Lutka je ranjiva, ali i svemoćna

U povodu 11. Lutkokaza osječke Akade­mije za umjetnost i kulturu čije vrhunce od 24. do 28. svibnja tek očekujemo u vidu premijera Pješčanik (LGL) Mihe Goluba, studentske predstave Ako me ne bude (AUK) pod mentorstvom Maje Lučić i filma Hvalospjev Apsurdu u Relaciji na Melankoličnu Sadašnjicu – dnevnik anarhističke i nihilističke akademske skupine (AUK) razgovaram s voditeljem osječkog dijela projekta Kreativne Europe, teatrologom Igorom Tre­ti­njakom, nagrađivanom redateljicom Ta­marom Kučinović te studentom Jurom Ru­žom. Efektom zrcaljenja slaže se mozaik ne samo o tome koliko je jedan takav festival važan za hrvatsko lutkarstvo, ali i profilaciju osječke Akademije nego i u kojoj mjeri svjedočimo razornim posljedicama za kulturu. Kazalište ne poznaje distancu, a sad je osuđeno na iznalaženja novih načina da smo sami, a zajedno. U nikad manjem broju. Sretni da se i tako okupljamo.

U potrazi za dijamantnom suzom – predstava Vanje Jovanovića i Ivana Pokupića

 Različita iskustva umjetnosti

 Tamara Kučinović je bolno svjesna sumornih brojki gdje se kao najveće pita­nje nameće kako ne odustati: „Neopisivo je teško igrati za gotovo praznu dvoranu. Nezavisna scena umire, slobodnjaci gladuju, voze Wolt. Teško je bilo što organizira­ti, scenografije se stavljaju i skidaju, predstave otkazuju, ljudi se razbolijevaju. Po­sta­lo je normalno pomaknuti premije­ru sedam puta. Organizacija je gotovo ne­mo­­guć pojam, novca nema. To je naša re­alnost.“

 Igor Tretinjak: ‘Lutka u sebi spaja savršenstvo izraza i nesavršenstvo pokreta’

 U takvim uvjetima odvija se i 11. Lut­ko­kaz kojeg umjesto naguravanja po Aka­demijinim neadekvatnim dvoranama u drugim polovicama ožujka, travnja i svibnja pratimo na mrežnoj stranici www.contemppuppetry.eu. Ponuda je raznolika, od kratkih filmova, radionica, okruglih stolova, izložbi do studentskih produkcija. Tretinjak ističe da unatoč svim prednostima i nedostacima na mreži, organizatori festivala žude za susretom uživo: „Prednost je vidljivost – predstave su dostupne svima i titlovane. U stvarnosti, ljudima je već dosta gledanja kazališnih predstava na ekranu. Osim što taj prijelaz ubija osnovni smisao kazališta kao žive izvedbe te susreta glumca i gledatelja, poništava i važnu osobinu kazališta kao kolektivnog čina. Tomu smo pokušali doskočiti aktivirajući predstave u određeno vrijeme, u nadi da će se stvoriti ta neka vrsta usitnjenog ko­lek­tiviteta. Problem snimki je i umrtvlje­ni, vrlo često totalni kadar. Zbog toga smo većinu filmski adaptirali. Lutkokaz ima i dosta radionica za studente i goste, a radi­onica preko Zooma je poput Zoom predavanja i predstave na ekranu – tek održavanje na životu.“

Bračne muke iz vizure ruke - predstava Tonija Leakovića

 Živi organizam

 Tamara Kučinović se pak nadovezuje: „Kazalište je živ organizam, ovdje i sada, emotivni i energetski transfer predstave je nešto što volimo osjetiti na vlastitoj koži, zato idemo u kazalište. Zbog kolektivnog osjećanja predstave.“ Tu začudnu razmje­nu uživo ili putem ekrana možda je naj­bolje iskusio student Jura Ruža čiju smo Samoizolaciju u 40 minuta pod mentorstvom Maje Lučić imali prilike vidjeti uživo u rujnu na 51. PIF-u, ali i mrežno na 11. Lutkokazu: „Ne znam zahtijeva li ova situacija još veću naviku ili se mogu nadati da se na nju nećemo trebati naviknuti. Što se tiče moje predstave, reakcije su bile različite. Neki su je gledali prvi put i svi­djelo im se, drugi su rekli kako im je gledanje snimke bilo limitirajuće ili zbunjujuće, a treći, koji su otprije predstavu gledali u izvornoj verziji, rekli su kako im je dojam bio potpuno drukčiji. Snimanje je zanimljivo iskustvo, kao i obraćanje leći kamere umjesto ljudskim licima za vrijeme izvedbe, ali ipak bih volio češće igrati pred živom publikom.“

Od samih početaka Lutkokaz želi pri­vu­ći struku iz čitave Hrvatske, no kako će sam Tretinjak zaključiti, ta ideja nije upa­lila, a ono što je trenutačno pred festi­valom izgleda ponešto drukčije i ambici­oznije: „Zbog minornog budžeta Lutkokaz u ovih desetak godina nije uspio postati mjesto na kojemu se okupljaju producenti, redatelji, ravnatelji lutkarskih kazališta iz cijele Hrvatske, no zato se dobro pozicionirao u pogledu lokalne sredine te je odlično medijski praćen i Osječani ga rado posjećuju.“

Teatrolog Igor Tretinjak smatra da je lutka iznimno zahvalna scenska partnerica ranjivim skupinama

Za Tamaru Kučinović je revija prije svega mjesto različitih iskustava umjetnosti: „Pristup je u lutkarstvu nešto što se stalno i stalno u današnje vrijeme razvija, otkriva, pronalazi u različitim tehnologijama, sukusima umjetnosti, emotivnim slikama. Stoga je Lutkokaz kao mjesto takvih susreta, novih, nepoznatih energija i pri­stupa lutkarstvu, studentima uvijek bio važan. Važan da otkriju neki novi dio sebe, da se susretnu s nečim što još nisu vidjeli, da otvore oči, pogledaju u sebe.“ Taj pogled u sebe dio je Ružina prije spomenutog kritičnog i aktualnog dodiplomskog ispita: „S jedne strane, osjećao sam veliku odgovornost za vlastito ponašanje, kako zbog sebe tako i zbog zdravlja drugih ljudi. Pridržavanje epidemioloških mjera i svih pravila činilo se potpuno logično. No, s druge strane, novonastala situacija djelovala je toliko strano i neprirodno da se u meni istodobno javljala neka vrsta bunta te otpora prema novom normalnom. Uz nametnutu samodisciplinu, u poza­dini je bilo neprestano preispitivanje i neka vrsta frustracije. Sudar te dvije kraj­nosti i nemogućnost iznošenja samo jednog stava činilo se kao zanimljiv scenski materijal koji sam pretvorio u doslovan rascjep unutar tijela jedne osobe. Istodobno su na naslovnici YouTubea počeli ma­sovno iskakati videozapisi ljudi koji su sami, u paru, ili kao cijela obitelj završili u samoizolaciji, a svoj bi privatan život svakodnevno dokumentirali mobitelima i javno izlagali cijelome svijetu. Opsesija čistoćom i vlastite varijacije po uzoru na opće­poznate mjere opreza postali su in­ter­netski trend koji sam u predstavi htio dovesti do apsurda.“

 Metafora i imaginacija

 Da i kritičar može biti suautor, onaj koji izvedbi daje završni čin, uvjeren je Treti­njak: „Naime, suvremeno lutkarstvo je pro­stor metafore, apstrakcije, imaginacije, igre, prostor koji ne nudi odgovore (ili ba­rem ne bi trebao), nego otvara pitanja, stva­ra sugestije koje se nude na tumačenje, nadopunu, pojašnjenje. Tu dolazi kritičar koji ne radi ništa drugo nego se igra s materijalom predstave, baš kao autorski i izvođački tim. I dok oni svoje kritike upi­šu u ulogu ili nezadovoljno brundaju za šankom, kritičar ih upiše u tekst. Takva je kritika potrebna autorima, izvođačima, kritičarima, gledateljima i povjesničarima kazališta. Još samo da svi oni prepoznaju njezinu važnost.“

 Tamara Kučinović: ‘Igramo, učimo, trudimo se, prebacujemo rampu jače, bolje, snažnije, emotivnije’

 Nalaženje načina preživljavanja trenutačne krize tjera na domišljanje kako i u kojim okolnostima do publike kada se istiskuje kazalište iz života djeteta, neizmjer­no važno za raspirivanje mašte i zdravo odrastanje, ali i nužno za opstanak društva koje su upravo različiti vidovi kreativnih vrhunaca spašavali proteklu godinu. Tamara Kučinović je svih tih problema itekako svjesna: „Djeca ne idu u kazalište organizirano, nemaju doživljaj zajedništva, smijeha, tuge. Idu s roditeljima, i sjede s maskom na ogromnom razmaku. Boje se reagirati, skromno sjede. To nije zdravo za njih, a niti za glumce. Ali igramo, učimo, trudimo se, prebacujemo rampu jače, bo­lje, snažnije, emotivnije, ne bi li došli do to troje djece koja ipak sjedi. Onih koji i da­lje vjeruju u magiju kazališta. Naravno da se postavlja pitanje što sad kad se potiče online programe, online život. Iako ja u isti ne vjerujem, niti mi je blizak, vjerujem u to da umjetnost u svim situacijama može naći put. Predstave na otvorenome moguć su izlaz. Predstave za obitelj. Jedan glumac, jedna obitelj, može i kod kuće ako treba. Lutkarski filmovi su put koji treba prokrčiti, sada je vrijeme za to.“

Predstava za odrasle Duga redateljice Tamare Kučinović

 Lutka je i pobjednik i gubitnik

 Kazališna umjetnost krhka je poput lut­ke na koncu, no u lutkarstvu prema rije­čima Tretinjaka poništavaju se svi oblici hendikepa i otvaraju se neki novi, vedriji horizonti: „Lutka je upravo onakva kakvom je želimo stvoriti. Ona u sebi spaja dvije krajnosti nužno upućene jedna na drugu – živo i neživo i time je u isto vrije­me životni pobjednik i gubitnik. I upra­vo takvu je volimo. Svemoćnu i kraj­nje ranji­vu. Samim time, lutka u sebi nosi sve naše mogućnosti i nemogućnosti. Nudi nadu i pomirenje. Istodobno, lutka u sebi spaja savršenstvo izraza i nesavršenstvo pokre­ta. Time se nudi kao iznimno zahvalna scen­ska partnerica ranjivim skupinama. Iako, moramo priznati, taj oblik scenskog susreta kod nas funkcionira ipak tek na pa­piru, odnosno u ideji. A kad smo kod pri­znavanja, vrlo često gledališta u lutkarskim ka­zalištima nisu prilagođena niti od­ra­s­lim, a kamoli osobama s invaliditetom.“

Igor Tretinjak, teatrolog

Platforma za europske projekte

„Kao revija u sklopu obrazovne usta­nove, Lutkokaz se pokazao vrlo zahval­nom platformom za europske projekte. Tako je ove godine domaćin već drugog projekta Kreativne Europe, a to mu, uz lokalnu vidljivost i prepoznatljivost, ši­rom otvara vrata prema europskoj lut­kar­skoj zajednici. U prvom projektu na­ši su se studenti i grad predstavili Slo­ven­cima, Španjolcima i Talijanima, dok se ove godine, uz stare partnere iz Ljublja­ne, otvaramo prema Škotima i Litvan­cima. Uz njih, o Lutkokazu se priča na eu­ropskim kongresima lutkarstva te svjet­ski važnim festivalima. Sve to usmje­­ra­va pažnju lutkarske struke na Osi­jek, naš studij lutkarstva i sam Lutkokaz. Odličan putokaz za budućnost.“