Zmaj smrtnosti i nestanka

Sve razgranatija, intrigantnija i plodni­ja suvremena hrvatska proza mami na stalno svakodnevno čitanje romana i kra­ćih proza te njihova ogledanja u odzrca­ljenjima stvarnosti. Uz Dan hrvatske knjige odlučila sam za čitatelje Inkluzije prostrti na novinski papir i projicirati na računalni zaslon nekoliko mizanscenskih čitatelj­skih uporišta koja svoju zajedničkost vide u susretu pripovijedanja o ranjivim sku­pinama, nestalim, bolesnim osobama, dje­ci suočenoj s teškom egzistencijom s jed­ne strane i, s druge strane, s izvrsnim na­ra­torskim dosezima, često poduprtima lirskim, introspektivnim, esejističkim i filo­zofskim koprenama boli.

Brazilac Augusto Boal tvrdi da umjetnost nije u reprodukciji privida, već u otkrivajućem ponovnom stvaranju 

Iskustvo bijega

U svojoj knjizi Estetika potlačenih Brazi­lac Augusto Boal (1931–2009) godine 2006. navodi da umjetničko djelo ne prikazuje društvo onakvim kakvo jest, ne preslikava ga, već ga ponovno stvara prikazujući mu utrobu, ali ne onako kako to rade novinari opisujući prometnu nesreću sa svim njezi­nim krvavim detaljima: dinamička percepcija umjetnika koji stvara djelo sljubljuje se s percepcijom primatelja djela. Per­cepcija nikad ne postaje nepokretnom, kao što takvom nije ni „percepcija ljubav­nika kad ljubi“.

Ljubiteljima dobre proze i tražiteljima istine života preporučujemo čitanje romana Tomice Šćavine, Ivane Bodrožić, Nevena Vulića, Kristiana Novaka, Stijepa Mijovića Kočana, a i brojnih drugih hrvatskih autora.

Neven Vulić u svom romanu Nježna stvorenja govori o nemogućnosti uspostavljanja osjećaja i održavanja ljubavi u stvarnom životu 

Čitanje romana Soba na dnu mora (Hena com, Zagreb, 2019) autorice Tomice Šća­vine, diplomirane psihologinje, književnice i glazbenice prije dvije godine naglasilo je beš­ćutnost kapitalističkog svijeta prema radnoj snazi koja je tada bila više nego aktualna: mladi i nezaposleni građani Hrvatske u bijelom su svijetu, od Irske i Njemačke do Australije i Novoga Zelanda tih godina tragali za mogućnostima novog života i zaposlenja koje su uzalud tražili u vlastitoj zemlji, a autorica je kao pripovje­dačica i protagonistica ocrtala vlastito is­kustvo bijega iz egzistencijalne tjeskobe na prekooceanski brod.

Izvrsni naratorski dosezi, često su poduprti lirskim, introspektivnim, esejističkim i filozofskim koprenama boli

Na tom nam stvarnom i metaforičkom brodu u figuri Đane prikazuje ponižava­nja koja protagonistica kao pomoćna konobari­ca trpi od divovske američke kompanije, zarobljena u najnižem dijelu utrobe broda u kojoj žive ljudi došli iz ratom zahvaćenih ili nerazvijenih zemalja. Te se ranjive sku­pine u ovom romanu susreću s novom boli koja se dogodila Đani dok se suočavala s nesrećom najbolje prijateljice Tee, s kojom je prijevremeno odrastala u ratom pogođenim Vodicama. Mogućnost izlaza iz ranjive situacije Đana pokušava pronaći u pismima Tei, a njihova krhkost sučeljava se u Teinu Rječniku neoriječenih sadržaja. Poezija i filozofija nastoje pobijediti ranji­vost, bol, tugu i nesreću fokusiranu npr. u riječi kirkagor, uz koju se vezuje objaš­njenje „gmaz koji putuje moždanim vijugama tražeći vlastiti rep dok zubima drobi prazninu“. Vodičko odrastanje za vrijeme Domovinskoga rata: „Treći dan ne mogu izdržati u konobi, odlazim van, odjednom eksplozija, geleri rešetaju zid, na podu sam, prašina posvuda. Čučećim korakom se vraćam, svi se deru na mene, obećavam mami da neću više nikad.“

Hotel Zagorje Ivane Bodrožić potresna je proza ispripovijedana iz perspektive vukovarske djevojčice (naslovnica 2. izdanja)

Potresna sjećanja djevojčice iz Vukovara

Sa sličnim se zmajem smrtnosti i ne­stan­ka najbližih suočava i protagonistica i pripovjedačica romana Hotel Zagorje, moja nekadašnja samozatajna a istaknuta studentica Ivana Bodrožić, u svojem romanu Hotel Zagorje (izdanje objavljeno u veljači 2020. u nakladničkoj kući Sandorf, Zagreb, tiskano je deset godina nakon prvog izda­nja i malo prije objave pandemije u Europi i velikih tréšnja koje su zahvatile Hrvatsku), u potresnoj prozi ispripovijedanoj iz perspektive vukovarske djevojčice koja se bolno suočava s nestankom oca, hrvatskoga branitelja, koji do danas nije pro­nađen, prelazeći put od devetogodiš­njakinje do gimnazijalke. Napisana kao in­timna kronika devedesetih, koja poči­nje u ljeto 1991, a završava 1999, frapantno potresno i začuđujuće vibrira na strahotama ljudi smaknutih na Ovčari i obitelji koji su izbjeglički smještaj šokantno dobili u nekadašnjoj političkoj školi u Titovu Ku­mrovcu. Ljubav prema mami i bratu i stalna nada da će se pronaći tata pripovjedni i egzistencijalni vrhunac doživljava u pripovjedačičinoj fantazmagoriji, strašnome snu moguće istine: „‘Ajmo bre, pucaj!’ Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle, samo neka bude brzo. Jedan misli na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene. Nema tu jasnih mi­sli, teško je uspostaviti tok, samo urlanje, oni udaraju, režu prste, pucaju, probadaju, mi smo dobro, mi smo u Zagrebu, mi smo da­leko. Oni kolju. Ručna obrada. Gotovo. Hvala. Onom koji ostane zadnji, njemu će biti najteže. Čeka ga još devet sati ubijanja, nije to lak posao, morat će nešto u međuvremenu pojesti i popiti, a možda ih to malo i okrijepi, pa budu učinkovitiji. Volim misliti da je bio među prvima.“

Soba na dnu mora autorice Tomice Šćavina govori o iskustvu bijega iz egzistencijalne tjeskobe

Umjetničko djelo ne prikazuje društvo onakvim kakvo jest, ne preslikava ga, već ga ponovno stvara

Bolnost suvremene egzistencije skenirajući živote četvero muškaraca prikazuje Neven Vulić u svojem romanu Nježna stvorenja (Fraktura, Zaprešić, 2020). Smje­njuju se, u trećoj osobi jednine, ka­driranja života djeda, oca, podstanara i kće­rina mladića suprotstavljana životima njihovih partnerica. Ranjivost muškoga i ženskoga kvarteta proizlazi iz nemogućnosti uspostavljanja osjećaja i održavanja ljubavi u stvarnom životu te potenciranja gle­danja ljubavi u virtualnoj, televizijskoj, filmskoj ili stvarnosti videa. Nježna stvore­nja maskulino-feminine potentnosti uspore­đuju se sa stvorenjima životinjskoga carstva. U rani je romana unakazivanje kiselinom tzv. mu­žjaka s Dalekog istoka koji žene nevjernice, ženska stvorenja koja su ih iznevjerila i povrijedila unakazuju kiselinom. Rane na unakaženim licima nježnih stvorenja u Vulićevoj prozi postaju ranama na koži emocija i u ponoru psihe. Nevidljive rane nastaju na rani nemogućih ljubavi.

Jedanput sam ovaj roman usporedila s Kvartetom Milana Begovića, misleći na po­sebnost zvukova i senzibiliteta nježno­ga tkanja unutarnjosti i na stilsku izbru­še­nost.

Jedinstvena proza Stijepa Mijovića Kočana Čoek zlatnije ruka prikazuje nestajanje bokeljskih Hrvata

Umjetnost i ljubav

S obzirom na četiri pripovjedne pers­pektive, može se povući paralela s roma­nom Kristiana Novaka Ciganin, ali naj­­ljepši, jednim od najsnažnijih romanesk­nih djela naše suvremenosti koji se bavi i ranji­vim skupinama i ranjivim osobnostima, usto i napisanim na ranjivu jeziku – predivnom međimurskom kajkavskom hrvat­skom, u okviru okrutne stvarnosti i oniričnosti.

Na van Goghovim slikama možemo osluh­nuti vjetar, na Monetovim vidjeti vrijeme (na katedrali Notre-Dame u Rouenu, u različito doba dana i godine), na Munchovim čuti zvuk razdirućega krika, na Portinarijevima osjetiti boli emigranata. Gdje su krik i vjetar, bol i vrijeme u djeliću suvremene hrvatske proze koju smo prikazali? U prozi, izvan umjetnika, ali i u autoru. Rekao bi Augusto Boal: „Model je stajao pred njegovim očima, umjetnost – u njegovu pogledu. Umjetnost i ljubav nala­ze se u pogledu, a ne samo u modelu. Ne u reprodukciji privida, već u otkrivajućem ponovnom stvaranju.“

„Draga Tea, ja nas ne bih pustila. Mogle smo razbiti glave skačući s rive u plićak.“

Plakat predstave Hotel Zagorje iz 2020. godine nastale prema romanu Ivane Bodrožić

Stijepo Mijović Kočan

Ranjiva hrvatska baština

Na tkivu ranjivoga dijela hrvatskoga jezika, konavoskoga i bokokotorskoga idioma i idiolekta, i ranjive hrvatske baštine, očeve tamburice, koja određuje i naslovnicu knjige (razbijena tamburica na zidu kuće) zasnovana je jedinstvena proza Stijepa Mijovića Kočana Čoek zlatnije ruka (Matica hrvatska, Zagreb, 2018) koja raspleće sudbinu dječaka na­zvana Mijo Mali i njegova odrastanja na obrubu jedne od najranjivijih godina u svjetskoj povijesti, 1914. i početka Prvog svjetskog rata te usud obitelji Alejić Velin na granici Konavala i Boke kotorske do fiktivne 2030. Bogatstvo, preciznost i cizeliranost pripovijedanja Stijepa Mijovića Kočana omogućavaju ulaženje u sudbine svaki put novih pripovjedača i novoga zavičajnoga govora u dvadeset i tri poglavlja s epilogom. Faulkneru i Kriku i bijesu nalik pripovjedna motrišta uzdrhtala tijeka svijesti gotovo se poput raspela pokazuju i ukazuju pred čitateljima, omogućujući nam da uđemo u sudbine žena i muškaraca suočenih s teškim seoskim i seljačkim te obrtničkim i trgovačkim životom odijeljenim od ostatka svijeta, ujedno fo­kusirajući se na usude nestajanja oso­ba unutar obitelji, nestanka ljubavi i na­stan­ka bolne ljubavne tragedije, s ne­stajanjem bokeljskih Hrvata i njihovim stradanjem na vjetrometini 20. stolje­ća. „Ja sam tada, ka su Mijo i Ade do­šli živje doma, ođe u Juriniće, bio, nako, ma­njak, dvanes-trines godišta, ali već sam odio na ribu, jeti na svjećaricu, a zimi na traktu, doje u Malun. Mi gore sa sela slazimo doje jer vlasnici mreža ne mogu sami, mi činimo družine za izvla­či mreže. Ka je po noći i na svjećaricu, onda na leut, a prodan i zimi – na kraj. [...] Ja sam od nas đece zadnji rođen pa sam od Mija dosta mlađi, iako smo prvi rođaci, od brata i od sestre. Mene je jako interesalo pomaga dundu Miju u radionici. To sam vazda volio, štogoj marangunat! Pravi mi je dundo, ujak, je li, njegov ćaća, Jakan, ali i Mija sam zvo dundo, nekako iz poštovanja, perke sam puno mlađi. On je, bogareti, čuveni drvođejac, kako ću mu govori ko da je sa mnom koze pa­so!?“ Pripovijeda tako „Vlao Kjunko, službeno Vlaho Kljunak, Mijov prvi rođak, iz istoga sela“ u Kočanovu roma­nu o nestajanju marangunskoga zanata i maranguna, o nestajanju ljudi, jezika, govora, obitelji i krajeva.