Jednostavno postanete nevidljiv čovjek

„Kažu da je siromaštvo najteža bolest – nitko ne želi biti siromašan“, tvrdi Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike koja je krajem prošle godine dobila veliko priznanje za pomaganje najugroženijima tijekom ove pandemije. Imaju samo troje zaposlenih pa mnogo toga ovisi o građanskoj solidarnosti u obliku novčane pomoći i volontiranja. Nedavno ih je prepoznalo Europsko gospodarsko i socijalno vijeće te su između 200 prijavljenih europskih projekata bili među 23 koji su dobili Nagradu za građansku solidarnost. Mlinar, njegova udruga i druge udruge civilnog društva već tjednima putem medija i skupova apeliraju upozoravajući na to da su zagrebački beskućnici nestali sa svojeg najpoznatijeg okupljališta – zagrebačkog Glavnog kolo­dvora. Otjerala ih je policija, kako tvrde svjedoci.

Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, za vrijeme obilježavanja Svjetskog dana beskućnika 2016./ Snimio: Borna Filić/PIXSELL

Glava u pijesku

Grad može narediti policiji i komunalnim redarima da skitnice izbace ili im zabrane ulazak u grad. No čovjek je društveno biće, biće zajednice i zajedništva, ne smije ga se samo tako protjerivati iz društva. To je složen problem i u Zagrebu. „Svoju zakonsku obvezu pomaganja takvim osobama veliki gradovi, odnosno županije, nisu izvršili i ne izvršavaju je. Neki su jednostavno zabili glavu u pijesak i prave se da ih ne vide“, tvrdi Mlinar. Državna taj­nica tako je na svjetski dan beskućnika, 10. listopada, rekla kako u Hrvatskoj ima do 520 beskućnika, a ta brojka navodi se još uvijek u nekim službenim podacima Mini­starstva, dok se neke institu­cije služe brojkom od 350, iako ih je samo u prihvatilištu 405. Kada smo kod broj­ki i statistike, zanimljivo je kako prema evidenciji HZZ-a Hrvatska ima samo 35 beskućnika. Nažalost, beskućnika u Hrvatskoj ima mnogo više, više od 7 tisuća. Iako, teško se vodi evidencija, budući da se neki ne prijavljuju, neke se ne žele prijaviti, a dosta ih se seli. Grad Zagreb jest specifičan jer u njega dolazi mnogo beskućnika iz drugih područja Hrvatske. U glavnom gradu beskućnici ipak imaju bolje uvjete i više prilika za snalaženje.

Postoje i razilaženja u tumačenju Zakona o tome tko su uopće beskućnici. Naime, to nisu samo oni koji su privremeno ostali bez doma. Pojam, zapravo, obuhvaća sve kategorije društva: starije, psihički boles­ne, branitelje, mlade koji izlaze iz alternativne skrbi… – upravo su mladi koji izlaze iz domova i udomiteljskih obitelji posebno teški i osjetljivi slučajevi.

Najvažnije je da beskućnici osjete sigurnost i podršku te steknu povjerenje

„Zvonko Mlinar jedna je od osoba koje su zaslužne da je u Zakon o socijalnoj skrbi ušla obveza Centrima za socijalnu skrb da osobe koje nemaju prebivalište mogu biti prijavljene na njihove adrese“ – navodi Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma. Mlinar i Marković, naime, su­­rađu­ju u Hrvatskoj mreži protiv siro­mašt­va koja zastupa Mreže organi­zacija po Hrvat­skoj, a koje rade na sma­njivanju siromaštva u zemlji te promociji i zaštiti ljudskih prava, kao i jačanju civilnog društva. Zanimljivo je, a možda i nepo­znato dijelu javnosti, kako prije te stavke u Zakonu bes­kućnici ne bi mogli dobiti ni osobnu iskaznicu zbog toga što nemaju prebiva­lište, a bez nje se ne može ostva­riti nikakvo socijalno pravo. „Jednostavno postane­te ne­vidljiv čovjek u našem društvu“, dodaje Marković. Usprkos stavci u Zakonu, neki Centri za socijalnu skrb ne ispunjavaju ni taj minimum pa ne prijavlju­ju ljude na svoju adresu i tu se ne podu­zi­ma ništa. Osoba bez osobne iskaznice ne samo da ne može ostvariti ona prava koja su joj osigurana po Zakonu, nego niti prava na lokalnoj razini. Primjerice, beskuć­nici iz drugih područja grada ne mogu se koristiti pučkom kuhinjom, a u prihvati­lište mogu samo nakratko uputnicom iz CZSS-a. Također, prilikom smještaja u pri­­­hvatilištu ne smiju ga više napu­štati zbog epidemioloških mjera, a to je njima, narav­no, teško – iako je popunjenost pri­hva­tilišta u Zagrebu tek 60%. „Neki skup­ljaju boce, neki rade nešto ‘na crno’“, konstatira Mlinar.

Zvonko Mlinar bio je 2013. i suorganizator humanitarnog koncerta Nije svejedno! za pomoć beskućnicima/ Snimio Tomislav Miletić/PIXSELL

Centar za podršku i pomoć beskućnicima u Branimirovoj također je kratko bio zatvoren. Sada radi, ali s ograničenim brojem korisnika. Svakodnevno tu cirkulira dvadesetak ljudi. Međutim, potres i pan­demija pogoršali su situaciju, te se i ondje povećao broj korisnika. Mnogi koji svakodnevno dolaze u Mrežin Centar ne evidentiraju se. Primjerice, od nove godi­ne imaju 150 novih korisnika koji nisu bili u njihovoj evidenciji.

„U dosta stvari ulasku u svijet beskuć­ništva pridonosi država. Zakoni su dobri, ali provedba je jako loša“, navodi Mlinar te dodaje: „Počela je korona, ljudi na ulici, nered u sustavu, uvode se mjere, zatvara se sve, zaustavlja se promet; ali nitko ništa nije poduzeo da se beskućnicima i ljudima koji su u riziku od siromaštva pomogne.“

Stambene zajednice pokazale su se definitivno kao najbolji oblik skrbi. Gospodin Mlinar je vodio dvije, jednu Crvenog križa i jednu Mrežinu – u tri godine kroz njih je prošlo 34-ero uglavnom mladih muškaraca i bile su uspješno rješenje. „Neki od njih su se poženili, neki završili fakultet, neki srednju školu... To se ulaganje sigurno isplati jer ti mladi ljudi već nakon godinu dana uloženo vrate državi i društvu kroz poreze i sl. Međutim, sluha za to nema“, navodi Mlinar.

Teške, ali zanimljive životne priče dono­se mladi koji dođu u doticaj s Mrežom, te se uz njezinu pomoć izvuku iz teške životne situacije i, srećom, uglavnom školuju. Najvažnije je da osjete sigurnost, podršku i steknu povjerenje. „Krov nad glavom, hrana, toplina, podrška“ – Mlinar ističe ka­ko je najčešće ovo zadnje najpotrebnije. Tako navodi i neke lijepe primjere, iako su oni rjeđi zbog nedostatka podrške sustava. Naime, nedavno je jedan mladić, romske nacionalne manjine, postao policajac, a jedna djevojka upisala studij socijalnog rada. To su živi i pozitivni primjeri, jer će takve osobe zasigurno, zbog uloženog većeg truda, viših prepreka i proživlje­nog iskustva, više od sebe davati u svojem budućem zanimanju. To je sasvim sigurno velik doprinos cjelokupnom društvu i u tom je segmentu potrebna potpuna podrška sustava.

Mreža i druge organizacije, posebno udruga Savao, u vrijeme pandemije osigu­rale su volontere i novčanu pomoć potre­bitima – „građanska donacija je nevjerojat­na“ – osigurali su im namirnice i no­sili ih osobno. „Država tim ‘pružateljima usluge’, iako je Zakon obvezuje, ne daje nikakva financijska sredstva – baš ništa – zasada se oslanjamo na projekte, ali to nije pravo rješenje, rješenje treba biti u su­stavu“, kaže Mlinar. Za projekte financi­rane iz EU fondova čeka se godinama. „Veliki je to izazov“, nadodaje Marković, „vi želite pomoći najsiromašnijima, ali da biste to učinili, morate proći ogromnu birokraciju, preogromnu, za posao koji se obavlja, i jednostavno vas to demotivira.“

Zagrebački i petrinjski potresi stvaraju dodatne poteškoće u cijeloj situaciji jer su stradavala mjesta gdje su beskućnici prebivali, kakva god ona bila

Mlinar nadalje kaže: „Velik problem jest i to što je u vrijeme ministrice Milanke Opačić svim korisnicima prihvatilišta ukinuta zajamčena minimalna naknada (ZMN), a na pri­hva­tilišta je stavljena obve­za integra­ci­­je i zapošljavanja tih osoba u društvu. Međutim, za to im nisu dali niti kune.“ Korisnici, stoga, od Centra ne mogu više dobiti novčanu potporu za osobne potrebe koja je prije iznosila simboličnih 100 kuna mjesečno, što je nekima ipak mnogo vrijedilo. „Kako nekoga integrirati i kako nekome pomoći ako nema baš nimalo novca kod sebe?!“ pita se Mlinar. Čak i ako se osoba zaposli, mjesec i pol neće dobiti prvu plaću, a odmah prilikom zapošljavanja gubi pravo na pučku kuhinju. Spomenuta ministrica to je ukinula, a drugi poslije nje nisu ništa promijenili iako se kroz to razdoblje zakon mijenjao tri puta.

Nezaposlenost uzrokuje izostanak prihoda i gubitak dostojanstva ljudi koji su njome pogođeni/ Izvor: Pixabay

Loši zakoni

Loši zakoni beskućnicima i ljudima u visokom riziku od siromaštva nalažu da za ostvarenje prava na ZMN trebaju izaći iz prihvatilišta i, ako nađu posao ili neku sobicu za najam, biti tri mjeseca na ulici – koliko, naime, traje procedura usvaja­nja zahtjeva – jer takva osoba, dok ne dobije ZMN, ne može istodobno ostvarivati više prava. Sve su to „sitnice“ koje u svako­dnevnom životu dodatno otežavaju situaci­ju beskućnicima.

U posljednje vrijeme ljudi iz Mreže za­lažu se protiv dosadašnjeg načina funkcio­niranja prihvatilišta i prenoćišta. „Lak­še je riješiti problem stambenim zbrinjava­njem koje je konkretno pomoglo koris­nici­ma kod nas, ali i u drugim zemljama, primjerice u Sloveniji, posebno mladima koji su izašli iz alternativnih zajednica socijalne skrbi“, zaključuje Mlinar.

Nehumane racije u Zagrebu

Racije nisu neobične, bilo ih je i pri­je. Mora postojati određena kontro­la. Me­đu­tim, u ovakvom obujmu, i to za vrije­me najhladnijih zimskih dana, uz sve veće restrikcije u društvu, one nisu humane. Koliko su beskuć­ni­ci uopće bili informirani o onome što se događa i je li ikome uopće stalo gdje će se i u kakvim uvjetima ti lju­di smje­stiti? Institucijama najvjerojatnije nije jer još nisu ni­šta poduzele, a pro­šla godina bila im je izvanredna pri­li­ka zbog pande­mije. Ipak, obične gra­đa­­ne očito jest bri­ga, sudeći po apelima brojnih civilnih udruga, kon­stantnom odazivu volontera, njiho­voj organiziranosti, te sve većim stra­nim priznanjima za njihov društve­ni angaž­man. Ljudi se samoini­cijativno, sada naj­češće putem društvenih mre­ža, orga­ni­ziraju i pomažu. Za­grebački i petrinjski potresi stvara­ju dodatne poteškoće u cije­loj situa­ciji jer su stra­davala mjesta gdje su bes­kućnici pre­bivali, kakva god ona bila. Također, velik je problem što su se zatvorila i mjesta gdje su beskućnici mogli odr­žavati higijenu. Najveća suradnja u tom smislu bila je s časnim sestrama iz Jukićeve koje su bile najupornije u pru­žanju pomoći, no i one su nakon nekog vremena bile prisiljene za­tvori­ti svoja vrata. Sve se to događalo u naj­hladnijim danima, a Gradska uprava i ostale službe ostale su gluhe na sve apele koje su im slale razne udruge.