Boje emocija

„Zbližavanje ljudi, njihovo nadahnuće i umirivanje temeljne su vrijednosti umjet­nosti čija je važnost postala bolno očita tijekom pandemije koronavirusa. Stotine su tisuća ljudi izravno pogođene bolešću, a još milijarde osjećaju njezine neposredne posljedice, bivanjem u potpunom zatva­ranju ili stojeći na prvim crtama u borbi protiv virusa. Stoga je i ovogodišnje obi­lje­­žavanje Svjetskog dana umjetnosti podsjet­nik na moć koju umjetnost stvara po­vezi­vanjem i ujedinjavanjem u vremenima krize“, stoji u poruci koju je Andrey Azoulay, glavni tajnik UNESCO-a uputio 15. trav­nja, u povodu ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana umjetnosti.

Art terapija može djeci omogućiti da iskažu svoje emocije, primjerice strah od liječnika/ Izvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Izraz vanjski, potreba unutarnja

Iako je Dan umjetnosti posljednji do­dan na listu „svjetskih dana“, već dvije godine po svojem utemeljenju pokazao je da obilježavanje nematerijalne vrijednosti sveukupnosti ljudskog života nije samo prigodničarsko, već posebno u trenucima iščašenog stanja pojedinačne i kolektiv­ne svijesti posjeduje snažnu materijalnu komponentu. U trenutku pandemije proširio se i izmijenio koncept ranjivih sku­pina, crte njihova razgraničenja od „ostatka“ društva postale su propusnije, a klišejizirana „promjena“ koja nas „sve čini osjetljivijima“ iz redova ne tako dobre književnosti preselila se u stvarnost i navela sve dionike društvenih procesa da promisle o očuvanju vlastitog, kao i kolektivnog, fizičkog i mentalnog zdravlja.

Terapeutski učinak koji jednom stvore­no umjetničko djelo, ponajprije likovne, ali i ostalih sfera umjetnosti, može imati na promatrača, ne treba posebno istica­ti, no ruski je umjetnik i teoretičar umjet­nosti Wasilij Kandinski umjetnost defi­ni­rao kao „vanjski izraz unutarnje potre­be“ i time proširio granice dotad uskog i elitistič­ki nastrojenog kuta gledanja prema kojem su umjetnost i kultura odraz višeg duhovnog određenja i stvaranja te, kao takva, nije otvorena svim društvenim skupinama. Definicija Kandinskog širi i definiciju terapijskog u umjetnosti pa ono proizlazi iz ostvarenja vlastite potrebe i stvaranja osobnog umjetničkog djela, sa svim njegovim manjkavostima i nedostatnostima.

U terapijskom procesu osoba razvija osjećaj da postoji u svijetu i da može razviti svoj identitet izvan identiteta, primjerice, osobe s psihičkim poteškoćama

Kroz art terapiju može se ostvariti komunikacija o traumatičnim temama za mlade kao što je nasilje/ zvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Na to se razmišljanje lijepo nasla­nja definicija Huskvalea i Learnontha koja umjet­nost vidi kao „dovoljno ozbiljan oblik igre koji pomaže konstruirati, izra­ziti i dodijeliti značenja te ambivalentnost ljud­skog stanja učiniti podnošljivijom.“ Je li takvo promišljanje utopističko? Šire zahvaćeno vjerojatno i jest, no teme­ljeno samo na pojedinačnom iskustvu, vrlo je lako kroz umjetnost oblikovati svijet i svjeto­nazor.

Imajući u vidu podastrte činjenice, jasno je zašto art terapeuti ne moraju nužno biti osobe s formalnim likovnim obra­zova­njem, zašto art terapeutu nije potrebna čak ni zavidna razina likovne nadareno­sti, no ono što mora posjedovati osjećaj je za drugog, pozorno osluškivanje i svijest o onome što u drugog terapijom želi potaknuti. U Hrvatskoj donedavno nije postoja­lo formalno, srednje ili visokoškolsko obra­zovanje čijim bi završetkom polaz­nik po­stao diplomirani art terapeut ili ma­gistar art terapije pa su prazninu često ispunjavali psiholozi, povjesničari umjet­nosti, liječnici (a posebno specijalisti psi­­hijatrije) ili edukatori-rehabilitatori s do­dat­nim neformalnim obrazovanjem, no u po­sljed­nje je vrijeme na zagrebačkom Edu­ka­cijsko-rehabilitacijskom fakultetu ute­me­­ljen Odsjek za motoričke poremeća­je, kro­­nič­ne bolesti i art-terapije, pri Savjeto­valištu Fakulteta hrvatskih studija u tijeku je edukacija za praktičare ekspresivne art terapije, a Sveučilište u Osijeku jedan je smjer specijalističkog poslijediplomskog programa Kreativne terapije stvore­nog u sinergiji Umjetničke akademije i Me­dicinskog fakulteta posvetila ovom, u društvenom kontekstu sve važnijem, isku­stvenom doživljavanju umjetnosti.

U art terapiji mogu se koristiti pa i miješati sve tehnike – od raznih otisaka, do slikanja kistovima ili čak prstima/ Izvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Iako potražnja za ovakvim terapijskim pristupom raste, programi nisu još dovolj­no poznati izvan uskih granica struke, a kolektivnoj neosviještenosti pridonosi i još uvijek prevladavajuća stigma koju svakovrsna terapija iz domene očuva­nja psihičkog ili mentalnog zdravlja donosi sa sobom. No ovakvom vrstom terapij­skog pristupa ne služe se samo kliničari, psiholozi i psihijatri, već je prisutna i u mnogim dječjim vrtićima, školama i u domovima za starije osobe, kao i na bol­nič­kim odjelima čiji su pacijenti, zbog oz­bilj­nosti svojih bolesti, primorani na du­gotrajno liječenje i boravak u bolnici. Postoje, osim toga, i iskustvene radioni­ce art terapije za svekoliku zainteresira­nu javnost i na jednu sam se takvu 2006. godine, kao studentica preddiplomskog studija na riječkom Sveučilištu, odlučila i sama.

Na prvi pogled nalik na običnu učionicu likovne kulture, prostorija za art terapiju sastoji se od nekoliko školskih klupa, mapa za crtanje i različitih sredstava za potica­nje kreativnosti; škara i ljepila, kolaž-papira, bojica i flomastera… Terapijski postupak, kako nam je u kratkom uvodu kazala voditeljica radionice, najčešće započinje odabirom zadane teme na koju će se sudionici pokušati izraziti. Drugih ograničenja u načinu i odabiru tehnike nema. Budući da se, kao i kod svakog sličnog procesa, polaznik art terapije pred skupinom rastvara postupno, tako je i tema naše iskustvene radionice, ujedno prvog i jedinog susreta, bila – bojenje vlastitih emocija. „Kad bi vaše emocije bile boja, o kojoj bi emociji bila riječ?“ – to je bilo postavljeno pitanje.

Izvor: Pixabay

Shvativši zadatak vrlo doslovno, papir sam od ruba do ruba obojila jednolič­nom nijansom crvene, bez naglasaka i prijelaza, što je naša voditeljica protuma­čila kao odraz vrlo snažne osobnosti i vla­danja emocijama. Njezina je pogrešna pretpo­stav­ka razotkrila silnu važnost razgovora o proizvedenom materijalu jer, kazala sam pred skupinom, jednostavno sam, posve doslovno i suhoparno, samo pratila uputu. Ipak, kroz razgovor smo kao sudionici spoznali zašto je svakome od nas određena boja važna i zašto smo baš njome odluči­li obojiti svoju osobnost te naposljetku dobili upute kako da u budućnosti koristimo umjetnost kao oslobađajući oblik izražavanja. Doista, nešto je posve slobodarsko u spoznaji da, u svijetu čije je temeljno pravilo natjecanje, postoji stvaralački segment u kojem natjecanja nema. Nema kon­kurencije, tržišta, a čak i potreba za na­dilaženjem prethodnih vlastitih rezultata iščezava.

Bavljenje art terapijom nije tek puka razonoda, već u njoj polaznici često rje­ša­vaju duboko usađene, katkad i pažljivo zakopane probleme. Naša se voditeljica prisjetila razvojačenog branitelja koji je na jednom listu papira nacrtao visoku kuću čiji je krov parao visoke oblake, a onda se, objašnjavajući svoj rad, vrlo emotivno prisjetio svojeg angažmana u padobranskoj jedinici za vrijeme Domovinskog rata. „Događa se, iako nije uobičajeno, da i tako duboke traume izađu na art terapiji. U pravilu su puno češće rezervirane za individualne terapije i razgovore, ma­nje neformalno okruženje, no i to je samo dokaz u potvrdu bezbrojnosti okidača i pokretača ljudske psihe.“

Animirani film Neobična kupka gospodina Otmara, pod vodstvom akademskog umjetnika Nike Radasa, izradili su pacijenti Klinike za psihijatriju Vrapče, a prikazan je na mnogim međunarodnim festivalima

Osjećaj autonomije

Uputila nas je također kako, zbog svojeg neverbalnog elementa i predavanja pri­mata slikovnoj komunikaciji, art terapija vrlo uspješno služi u radu s pacijentima s dijagnosticiranim shizofrenim pore­mećajima kojima art terapija omogućuje dozi­rano uključivanje u odnos s drugom osobom kako to na verbalno usredotočeni procesi ne mogu učiniti. „U terapijskom procesu osoba razvija osjećaj da postoji u svijetu i da može razviti svoj identitet izvan identiteta, primjerice, osobe s psihič­kim poteškoćama koji tad više nije pri­mar­ni, već samo jedan od konstruktivnih elemenata identitarnog mozaika. To što ja kao terapeut prihvaćam i vrednujem sve što je izraženo na papiru i u polaznika stva­ra osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i pripadanja, što je neizmjerno važno. Osim toga, stvara se bitan osjećaj autonomije jer polaznik sâm odlučuje kojim će se priborom i kako poslužiti, osim krovne teme ništa mu nije zadano što ga čini slobodnim i oslobađa od mogućnosti pogrešnog odabira.“

Kreativnost je, ne zaboravimo, i jedna od najčvršćih spona među članovima mikrozajednice i poveznica s djetinjstvom. Stoga je od najveće važnosti art terapiju ispreplesti kroz sve faze odgojno-obrazovnog procesa i tako, osim za ozdravljenje, njezi­nu moć iskoristiti kao poveznicu. Između darovitih i onih s poteškoćama, kao inklu­zivnu crtu prave škole za život.

Art terapeuti moraju imati osjećaj za drugog, pažljivo osluškivati i imati svijest o onome što u drugog terapijom žele potaknuti/ Izvor: Pixabay

Prepuštanje kreativnoj slobodi

Doista, art terapiju umjesto u us­kim i strogim okvirima terapijskog pro­cesa treba promatrati kao trostra­ni dijalog između polaznika, posje­titelja i umjetnosti. U ljudima, vidimo to i po potrebi za posjećivanjem umjet­ničkih prostora, kao i po sve ve­ćem broju umjetničkih radionica, po­stoji inherentna potreba za stvara­njem i mogućnost izražavanja, i iako nije datost, nameće se kao nužna. Da bi se reducirao stres, stvorilo pozitiv­no ozračje u životu ili jednostavno razriješilo dvojbe s kakvima se poje­dinac u životu često susreće, valja se znati u toj kreativnoj slobodi prepustiti. Umjetnost dokida filtere s kakvima se susrećemo u posve verbalnom iskustvu, a takvi su nam filteri, vidimo to i u ovom pandemijskom trenutku, često vrlo opasni, opterećujući i doprinose, umjesto olakšavanju, dodatnom opterećenju ionako složenog stanja.