Inkluzija 13

Inkluzija

ART TERAPIJA

Boje emocija

Petra Miočić Mandić

Uz Svjetski dan umjetnosti donosimo tekst o iskustvima i dometima art terapije

„Zbližavanje ljudi, njihovo nadahnuće i umirivanje temeljne su vrijednosti umjet­nosti čija je važnost postala bolno očita tijekom pandemije koronavirusa. Stotine su tisuća ljudi izravno pogođene bolešću, a još milijarde osjećaju njezine neposredne posljedice, bivanjem u potpunom zatva­ranju ili stojeći na prvim crtama u borbi protiv virusa. Stoga je i ovogodišnje obi­lje­­žavanje Svjetskog dana umjetnosti podsjet­nik na moć koju umjetnost stvara po­vezi­vanjem i ujedinjavanjem u vremenima krize“, stoji u poruci koju je Andrey Azoulay, glavni tajnik UNESCO-a uputio 15. trav­nja, u povodu ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana umjetnosti.

Art terapija može djeci omogućiti da iskažu svoje emocije, primjerice strah od liječnika/ Izvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Izraz vanjski, potreba unutarnja

Iako je Dan umjetnosti posljednji do­dan na listu „svjetskih dana“, već dvije godine po svojem utemeljenju pokazao je da obilježavanje nematerijalne vrijednosti sveukupnosti ljudskog života nije samo prigodničarsko, već posebno u trenucima iščašenog stanja pojedinačne i kolektiv­ne svijesti posjeduje snažnu materijalnu komponentu. U trenutku pandemije proširio se i izmijenio koncept ranjivih sku­pina, crte njihova razgraničenja od „ostatka“ društva postale su propusnije, a klišejizirana „promjena“ koja nas „sve čini osjetljivijima“ iz redova ne tako dobre književnosti preselila se u stvarnost i navela sve dionike društvenih procesa da promisle o očuvanju vlastitog, kao i kolektivnog, fizičkog i mentalnog zdravlja.

Terapeutski učinak koji jednom stvore­no umjetničko djelo, ponajprije likovne, ali i ostalih sfera umjetnosti, može imati na promatrača, ne treba posebno istica­ti, no ruski je umjetnik i teoretičar umjet­nosti Wasilij Kandinski umjetnost defi­ni­rao kao „vanjski izraz unutarnje potre­be“ i time proširio granice dotad uskog i elitistič­ki nastrojenog kuta gledanja prema kojem su umjetnost i kultura odraz višeg duhovnog određenja i stvaranja te, kao takva, nije otvorena svim društvenim skupinama. Definicija Kandinskog širi i definiciju terapijskog u umjetnosti pa ono proizlazi iz ostvarenja vlastite potrebe i stvaranja osobnog umjetničkog djela, sa svim njegovim manjkavostima i nedostatnostima.

U terapijskom procesu osoba razvija osjećaj da postoji u svijetu i da može razviti svoj identitet izvan identiteta, primjerice, osobe s psihičkim poteškoćama

Kroz art terapiju može se ostvariti komunikacija o traumatičnim temama za mlade kao što je nasilje/ zvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Na to se razmišljanje lijepo nasla­nja definicija Huskvalea i Learnontha koja umjet­nost vidi kao „dovoljno ozbiljan oblik igre koji pomaže konstruirati, izra­ziti i dodijeliti značenja te ambivalentnost ljud­skog stanja učiniti podnošljivijom.“ Je li takvo promišljanje utopističko? Šire zahvaćeno vjerojatno i jest, no teme­ljeno samo na pojedinačnom iskustvu, vrlo je lako kroz umjetnost oblikovati svijet i svjeto­nazor.

Imajući u vidu podastrte činjenice, jasno je zašto art terapeuti ne moraju nužno biti osobe s formalnim likovnim obra­zova­njem, zašto art terapeutu nije potrebna čak ni zavidna razina likovne nadareno­sti, no ono što mora posjedovati osjećaj je za drugog, pozorno osluškivanje i svijest o onome što u drugog terapijom želi potaknuti. U Hrvatskoj donedavno nije postoja­lo formalno, srednje ili visokoškolsko obra­zovanje čijim bi završetkom polaz­nik po­stao diplomirani art terapeut ili ma­gistar art terapije pa su prazninu često ispunjavali psiholozi, povjesničari umjet­nosti, liječnici (a posebno specijalisti psi­­hijatrije) ili edukatori-rehabilitatori s do­dat­nim neformalnim obrazovanjem, no u po­sljed­nje je vrijeme na zagrebačkom Edu­ka­cijsko-rehabilitacijskom fakultetu ute­me­­ljen Odsjek za motoričke poremeća­je, kro­­nič­ne bolesti i art-terapije, pri Savjeto­valištu Fakulteta hrvatskih studija u tijeku je edukacija za praktičare ekspresivne art terapije, a Sveučilište u Osijeku jedan je smjer specijalističkog poslijediplomskog programa Kreativne terapije stvore­nog u sinergiji Umjetničke akademije i Me­dicinskog fakulteta posvetila ovom, u društvenom kontekstu sve važnijem, isku­stvenom doživljavanju umjetnosti.

U art terapiji mogu se koristiti pa i miješati sve tehnike – od raznih otisaka, do slikanja kistovima ili čak prstima/ Izvor: Ivana Ježić likovna pedagoginja

Iako potražnja za ovakvim terapijskim pristupom raste, programi nisu još dovolj­no poznati izvan uskih granica struke, a kolektivnoj neosviještenosti pridonosi i još uvijek prevladavajuća stigma koju svakovrsna terapija iz domene očuva­nja psihičkog ili mentalnog zdravlja donosi sa sobom. No ovakvom vrstom terapij­skog pristupa ne služe se samo kliničari, psiholozi i psihijatri, već je prisutna i u mnogim dječjim vrtićima, školama i u domovima za starije osobe, kao i na bol­nič­kim odjelima čiji su pacijenti, zbog oz­bilj­nosti svojih bolesti, primorani na du­gotrajno liječenje i boravak u bolnici. Postoje, osim toga, i iskustvene radioni­ce art terapije za svekoliku zainteresira­nu javnost i na jednu sam se takvu 2006. godine, kao studentica preddiplomskog studija na riječkom Sveučilištu, odlučila i sama.

Na prvi pogled nalik na običnu učionicu likovne kulture, prostorija za art terapiju sastoji se od nekoliko školskih klupa, mapa za crtanje i različitih sredstava za potica­nje kreativnosti; škara i ljepila, kolaž-papira, bojica i flomastera… Terapijski postupak, kako nam je u kratkom uvodu kazala voditeljica radionice, najčešće započinje odabirom zadane teme na koju će se sudionici pokušati izraziti. Drugih ograničenja u načinu i odabiru tehnike nema. Budući da se, kao i kod svakog sličnog procesa, polaznik art terapije pred skupinom rastvara postupno, tako je i tema naše iskustvene radionice, ujedno prvog i jedinog susreta, bila – bojenje vlastitih emocija. „Kad bi vaše emocije bile boja, o kojoj bi emociji bila riječ?“ – to je bilo postavljeno pitanje.

Izvor: Pixabay

Shvativši zadatak vrlo doslovno, papir sam od ruba do ruba obojila jednolič­nom nijansom crvene, bez naglasaka i prijelaza, što je naša voditeljica protuma­čila kao odraz vrlo snažne osobnosti i vla­danja emocijama. Njezina je pogrešna pretpo­stav­ka razotkrila silnu važnost razgovora o proizvedenom materijalu jer, kazala sam pred skupinom, jednostavno sam, posve doslovno i suhoparno, samo pratila uputu. Ipak, kroz razgovor smo kao sudionici spoznali zašto je svakome od nas određena boja važna i zašto smo baš njome odluči­li obojiti svoju osobnost te naposljetku dobili upute kako da u budućnosti koristimo umjetnost kao oslobađajući oblik izražavanja. Doista, nešto je posve slobodarsko u spoznaji da, u svijetu čije je temeljno pravilo natjecanje, postoji stvaralački segment u kojem natjecanja nema. Nema kon­kurencije, tržišta, a čak i potreba za na­dilaženjem prethodnih vlastitih rezultata iščezava.

Bavljenje art terapijom nije tek puka razonoda, već u njoj polaznici često rje­ša­vaju duboko usađene, katkad i pažljivo zakopane probleme. Naša se voditeljica prisjetila razvojačenog branitelja koji je na jednom listu papira nacrtao visoku kuću čiji je krov parao visoke oblake, a onda se, objašnjavajući svoj rad, vrlo emotivno prisjetio svojeg angažmana u padobranskoj jedinici za vrijeme Domovinskog rata. „Događa se, iako nije uobičajeno, da i tako duboke traume izađu na art terapiji. U pravilu su puno češće rezervirane za individualne terapije i razgovore, ma­nje neformalno okruženje, no i to je samo dokaz u potvrdu bezbrojnosti okidača i pokretača ljudske psihe.“

Animirani film Neobična kupka gospodina Otmara, pod vodstvom akademskog umjetnika Nike Radasa, izradili su pacijenti Klinike za psihijatriju Vrapče, a prikazan je na mnogim međunarodnim festivalima

Osjećaj autonomije

Uputila nas je također kako, zbog svojeg neverbalnog elementa i predavanja pri­mata slikovnoj komunikaciji, art terapija vrlo uspješno služi u radu s pacijentima s dijagnosticiranim shizofrenim pore­mećajima kojima art terapija omogućuje dozi­rano uključivanje u odnos s drugom osobom kako to na verbalno usredotočeni procesi ne mogu učiniti. „U terapijskom procesu osoba razvija osjećaj da postoji u svijetu i da može razviti svoj identitet izvan identiteta, primjerice, osobe s psihič­kim poteškoćama koji tad više nije pri­mar­ni, već samo jedan od konstruktivnih elemenata identitarnog mozaika. To što ja kao terapeut prihvaćam i vrednujem sve što je izraženo na papiru i u polaznika stva­ra osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i pripadanja, što je neizmjerno važno. Osim toga, stvara se bitan osjećaj autonomije jer polaznik sâm odlučuje kojim će se priborom i kako poslužiti, osim krovne teme ništa mu nije zadano što ga čini slobodnim i oslobađa od mogućnosti pogrešnog odabira.“

Kreativnost je, ne zaboravimo, i jedna od najčvršćih spona među članovima mikrozajednice i poveznica s djetinjstvom. Stoga je od najveće važnosti art terapiju ispreplesti kroz sve faze odgojno-obrazovnog procesa i tako, osim za ozdravljenje, njezi­nu moć iskoristiti kao poveznicu. Između darovitih i onih s poteškoćama, kao inklu­zivnu crtu prave škole za život.

Art terapeuti moraju imati osjećaj za drugog, pažljivo osluškivati i imati svijest o onome što u drugog terapijom žele potaknuti/ Izvor: Pixabay

Prepuštanje kreativnoj slobodi

Doista, art terapiju umjesto u us­kim i strogim okvirima terapijskog pro­cesa treba promatrati kao trostra­ni dijalog između polaznika, posje­titelja i umjetnosti. U ljudima, vidimo to i po potrebi za posjećivanjem umjet­ničkih prostora, kao i po sve ve­ćem broju umjetničkih radionica, po­stoji inherentna potreba za stvara­njem i mogućnost izražavanja, i iako nije datost, nameće se kao nužna. Da bi se reducirao stres, stvorilo pozitiv­no ozračje u životu ili jednostavno razriješilo dvojbe s kakvima se poje­dinac u životu često susreće, valja se znati u toj kreativnoj slobodi prepustiti. Umjetnost dokida filtere s kakvima se susrećemo u posve verbalnom iskustvu, a takvi su nam filteri, vidimo to i u ovom pandemijskom trenutku, često vrlo opasni, opterećujući i doprinose, umjesto olakšavanju, dodatnom opterećenju ionako složenog stanja.

Inkluzija 13

13 - 6. svibnja 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak