U ŽARIŠTU
Pomalo shvaćajući ispraznost života ogrezla u trošenju, čini se da je globalnim moćnicima doprlo do svijesti da rastrošnost većini stanovnika planet Zemlja nije od koristi. Ponajprije zbog sve neracionalnijeg trošenja prirodnih resursa. Stoga konzumerizam, onaj koji ne proizvodi ekstraprofit, nastoje transponirati u dobročinstvo, u osnivanje brojnih dobročiniteljskih udruga. Tako suvremenom čovjeku, žrtvi i sužnju hedonizma, pokušavaju vratiti dostojanstvo i resetirati promašaje trošenja, koji su od ljudi stvorili automate za uspjeh, plagijatore užitka, robote kiča i globalističkih, postmodernih dosjetki. Za što bi suvremeni cinik – bez obzira na količinu mrvica s bogate hedonističke trpeze – mogao reći da su surogat konzumerističkih navika. Ne samo materijalnih nego i duhovnih.
Jan i Ljubomir Kerekeš s djecom s Downovim sindromom
No bez obzira na cinike, dobročinstvo današnjem čovjeku vraća nadu u budućnost. Je li bezosjećajni globalist, potrošač arhetipskih ljudskih vrijednosti, sa svojim dobročinstvom zakasnio? Je li njegovo dobročinstvo dostatno pokriće za nematerijalistički život, za fingirani talent nenadarenih, ili je i to samo još jedan oblik discipliniranja i prilagođavanja konzumenata konzumerističkom svjetonazoru, koji najčešće isključuje i ugrožava marginalizirane i hendikepirane pojedince i skupine? Čini mi se da je na to važno upozoriti u vrijeme pandemije COVID-19, kada svatko može postaviti pitanje o isključivosti, odnosno neuključivosti, kako u prostor zajednice u kojoj egzistira tako i u područja koja život zajednice čine podnošljivima i prihvatljivima. Osobito se to tiče kulture, ne samo takozvane moderne kulture, nego čak i tradicijske, jer ono što je donedavno bilo normalno danas je teško ostvarivo. Zato je svaki pokušaj inkluzije i zadovoljenje potreba zapostavljenih skupina ili pojedinaca veliki korak u društvo ravnopravnih. U tekstu koji slijedi predstavit ću vam Teatar Kerekesh iz Varaždina, osnovan u veljači 2014, koji svojim sadržajem i repertoarom sudjeluje u promoviranju i uključivanju marginaliziranih skupina i osoba s invaliditetom u kulturne programe i jednakopravnost hrvatskoga društva. Osim po svojem poslanju, to je kazalište zanimljivo i stoga što je jedno od rijetkih koje se, za razliku od većine institucionalnih hrvatskih teatara, i funkcionalno približilo publici – glumci tog kazališta najčešće odlaze publici umjesto da publika posjećuje njih.
Jan Kerekeš, umjetnički voditelj Teatra Kerekesh, na početku razgovora kaže da oni publiku ne dijele te da im je publika razlog i smisao postojanja i djelovanja. Zanimanje publike za komediju – bez obzira na to sastojala se od osoba s invaliditetom ili ne – kao i za autorske predstave i brojne kazališne ideje Ljubomira Kerekeša, taj teatar želi podijeliti s publikom „pod istom kapom“ i stvoriti kazališni brend. Publika i mnogi kazalištarci misle da je stvaralaštvo glumca, redatelja i autora većine tekstova toga kazališta Ljubomira Kerekeša, koji je s Janom i redatelj predstava, zavrijedilo biti primarna zadaća tog kazališta. Osim interesa publike za repertoar njihovog kazališta, Jan kao jedan od razloga za osnivanje Teatra Kerekesh spominje i Hrvatsko narodno kazalište Varaždin, koje nema predstava koje zanimaju varaždinsku publiku.
Jan Karekeš, voditelj Teatra Kerekesh, koji promiče inkluziju u kulturi/ Izvor: privatna arhiva
„Nekada su predstave u HNK u Varaždinu imale i po dvadeset, trideset rasprodanih izvedbi, danas jedva pet. Pod rasprodanima mislim da po punoj cijeni ulaznicu kupi barem 300 ljudi“, kaže Jan Kerekeš. Na pitanje koliko je osnivanje bilo motivirano i zapostavljanjem publike koju su zanimale marginalne teme našega društva, Jan Kerekeš odgovara: „Luksuz je raditi predstave koje publiku ne zanimaju. Publiku treba slušati. Uvijek, svakodnevno. Pogotovo u malom mjestu kao što je Varaždin. To kažem i zato što mislim da smo svi, ne samo kazalištarci, marginalne skupine društva u nekom segmentu života. Toliko je svakodnevnih problema malih ljudi da su i neke jednostavne stvari postale nedostižne. Neki odnosi u društvu i među ljudima, koji bi trebali biti normalni, izgubili su svoje vrijednosti i svi se polako ali sigurno zatvaramo u sebe. U takvim okolnostima kazalište treba oslobađati ljude, eliminirati predrasude i boriti se za integritet i život svakog pojedinca, bez obzira na to dolazi li taj pojedinac iz marginalne ili tzv. normalne sredine.“
Na pitanje koliko su repertoar prilagodili temama koje se tiču marginaliziranih skupina i osoba s invaliditetom, Jan kaže: „U našem repertoaru do sada smo se malo bavili temama koje se tiču osoba s invaliditetom, no svaka naša predstava na duhovit se način bavi nekom od tema koje se tiču životne svakodnevice i problema u kojima se svatko može sâm pronaći, bio taj s invaliditetom ili bez njega. U tome, kako sam već rekao, ne pravimo nikakvu razliku jer svaka razlika pokazuje da smo svi za nešto uskraćeni i iz nečega isključeni. Zato neću pogriješiti ako kažem da se u svakoj predstavi zapravo bavimo marginaliziranim osobama. Primjerice, u predstavi Skupština, Ljubomir Kerekeš glumi predstavnika romske nacionalne manjine, čiji problemi nisu samo problemi te manjine nego cjelokupnog društva. Mi mislimo da je to način na koji se treba boriti protiv marginalizacija u društvu i za jačanje zajedništva u društvu.“
Da bi bio što jasniji glede shvaćanja umjetnosti i umijeća glume, tumači kako za njega nikada nije postojalo pitanje glumi li pred slijepima ili ljudima s invaliditetom: „Za mene kao glumca ne postoji nikakva razlika glumim li pred osobom s invaliditetom ili pred publikom koja se sastoji od osoba s invalidetom ili takozvanom običnom publikom. Svi su mi uvijek jednaki. Ja znam, i tako doživljavam glumu, da se i osobe s invaliditetom žele osjećati ravnopravno ostalima i žele da se prema njima odnosimo jednako kao prema svima. Ni u kojoj situaciji ne želim povrijediti ikoga, a ponajmanje osobe s invaliditetom. Prema svakoj publici odnosim se s istim poštovanjem i pažnjom, a vjerujem da se tako ponašaju svi umjetnici svijeta. Za osobe s invaliditetom i njihovu pratnju dajemo popuste i besplatne ulaznice. I uvijek smo spremni osigurati posebna mjesta, bliže pozornici, kako bi im se gledanje predstava olakšalo.“
Zbog takvog shvaćanja glumačkog posla i uloge Teatra Kerekesh u uključivanje publike u izgradnju društva jednakih prava, Jan Kerekeš ne želi govoriti o točnom broju predstava odigranih za marginaliziranu publiku. Radije govori o predstavama koje je Teatar Kerekesh i on osobno odigrao u humanitarne svrhe. A takvih svake godine odigraju desetak, od kojih su mnoge za takozvane marginalizirane skupine ljudi. Razlozi za izbjegavanje razlika brojni su. Jedan od primarnih jest činjenica da je „publika iz marginaliziranih skupina česta pojava na našim predstavama i stoga Kerekesh teatar surađuje s mnogim udrugama koje se bave osobama s invaliditetom, a kojima omogućuje pravodobnu nabavku ulaznica za hendikepiranu publiku. Drugi je, to nikada ne zaboravljam naglasiti, da mi, kako sam već nekoliko puta naglasio, ne činimo razliku između osoba s invaliditetom i onih bez njega. Osobe s invaliditetom uvijek su predivna publika koja se često smije i glasnije od svih i to nam dodatno daje snage i ljubavi da nastavimo raditi još bolje ovo što radimo.“
Uključivanje marginaliziranih pojedinaca i osoba s invaliditetom i udruga u zajedničke projekte i radionice neizostavna su tema kada se govori i piše o projektima koji žele marginalizirane i osobe s invaliditetom uključiti u život suvremenoga društva. Što o tome misli Jan Karekeš, bilo je pitanje na koje je odgovorio: „U predstave do sada nismo uključivali osobe s invaliditetom, no radili smo projekte s raznim udrugama slijepih, udrugama osoba s invaliditetoma i drugim udrugama koje pomažu ljudima. Zadnji projekt Čujem smijeh, vidim komediju radili smo s Udrugom slijepih Varaždinske županije i Društvom distrofičara i invalida cerebralne paralize Grada Varaždina. Rezultat te suradnje jest radio drama Bibi i Bubi na temelju tonskih anketa u kojima su sudjelovale slijepe osobe i osobe s invaliditetom.“ O daljnjoj suradnji na takvim projektima i o budućim projektima koji bi bili financirani iz EU fondova za osobe s invaliditetom i marginalizirane osobe Jan kaže: „Do sada je Kerekesh teatar bio samo partner takvih projekata. Za neke projekte koje smo prijavili na EU natječaje još čekamo rezultate i nadamo se da ćemo dobiti novac, kako bismo što prije počeli s njihovom realizacijom. To nam je bitno i zbog publike kojoj smo zahvalni jer i u ovim teškim vremenima publika željno iščekuje naše predstave.“
Od siječnja 2019, otkada je Jan umjetnički voditelj, do danas, to je kazalište produciralo jedanaest predstava za odrasle i dvije za djecu i mlade. Zbog toga je Teatar Kerekesh organizator festivala Tjedan smijeha u Varaždinu, koji je od 2016. najposjećeniji hrvatski kazališni festival. A uz to je organizator kazališnih manifestacija Ljeto na Šoderici, Ljeto u Donjoj Stubici, Ljeto na Bajerima, Ljeto na Aquacityju, Smešne toplice, Varaždinske kazališne večeri, Dani smijeha u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Prelogu, Karlovcu, Virovitici, Dugom Selu, Križevcima, Rijeci i Kotoribi. Organiziraju i ljetnu turneju po Jadranu, a svake godine do pandemije odigrali bi i organizirali više od 200 predstava diljem Hrvatske.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak