SVJETSKI DAN KNJIGE
U jednom iznimno zanimljivom prizoru iz svojeg petnaestog, na hrvatski jezik nedavno prevedenog, romana Igra sjena irski pisac Joseph O’Connor kreira odsječak izmaštanog, no zapravo vrlo zamislivog razgovora koji su na prijelazu stoljeća vodili tada nepoznati upravitelj kazališta Licej Abraham Stoker i ambiciozna mu supruga Florence. Čovjek čije će djelo stotinjak godina kasnije nadrasti i njegov autorski lik toliko je snažno žudio biti objavljen da je s neskrivenim gnušanjem odbacio suprugina uvjeravanja o važnosti zaštite autorskih prava. „Rijetko koje djelo preživi dojenačku dob“, govorio je Stoker, „tražiti da ih se tako ograniči bilo bi bezobrazno i sebično.“
Čitanje nam omogućuje da izađemo iz svoje osamljenosti i uđemo u dijalog s tuđim iskustvom/ Izvor: Pixabay
Autorsko je pravo danas, srećom, civilizacijski doseg, a njegova zaštita moralna i zakonska obveza kako pojedinca tako i društva u cjelini. S društvenim promjenama, posebno seljenjem u virtualni svijet, mijenjaju se granice pojma i mehanizmi njegove zaštite, no zanimljivo je da svim promjenama usprkos autorsko pravo u kolektivnoj svijesti i dalje povezujemo s književnim radom pa 23. travnja obilježavamo Svjetski dan knjige i autorskog prava. Španjolski su inicijatori manifestacije kao datum njezinog održavanja predlagali 7. listopada, rođendan Miguela de Cervantesa, no UNESCO se priklonio obljetnici njegove smrti jer se ona datumski, ali ne i danom, preklapa sa smrću Williama Shakespearea. Oba su velikana, naime, preminula 23. travnja 1616., ali Engleska je tad koristila julijanski kalendar, što znači da je, prema gregorijanskom, engleski bard preminuo deset dana nakon Cervantesa, 3. svibnja.
Bilo kako bilo, ove godine, kada obilježavamo četvrtstoljetnicu manifestacije i desetogodišnjicu njezine prisutnosti u Republici Hrvatskoj, čini se kako je knjiga (kao i kultura) važnija nego ranije. Otvaramo se kako bismo se ponovno zatvorili, mogućnosti provođenja vremena izvan kuće izrazito su ograničene i na književne je, kao i kulturne, sadržaje postavljena moć borbe protiv ustajalosti izolacije. Stoga, iako Svjetski dan knjige i autorskih prava za cilj ima promicanje „čitanja, izdavaštva i autorskih prava“, naglasak ovdje postavljamo „samo“ na prvo, i to „samo“ na jedan njegov inkluzivni aspekt.
Premda je pisac Donal Ryan bio uvjeren kako će posve irski kontekst stati na putu prevodivosti njegove, Nagradom EU za književnost ovjenčane knjige, Metalno srce upravo je zbirka ondje okupljenih priča o posljedicama financijske krize i njome uzrokovane socioekonomske depresije tekstu osigurala potrebnu univerzalnost i mogućnost čitanja neovisnu o geografskoj lokaciji čitatelja. Naime, priče Iraca koji su se u krizi našli bez posla, ostavljeni na ulici i prepušteni sebi samima mogle su lako biti oknjižene kao priče hrvatskih čitatelja. Priče o radnicima čiji poslodavci godinama nisu za njih uplaćivali zdravstveno osiguranje zapravo i nemaju lokacijski predznak jer u svakom su zapadnom društvu jednake. Različita je samo razina društvene odgovornosti, a Ryan tu čitateljima skida koprenu s očiju i pokazuje neodgovornost ustrojenja kojem gledajući iz ovog kuta ne vidimo mane.
Nezaposleni, posebno oni trajno nezaposleni, čije su mogućnosti zaposlenja svedene na najmanju moguću mjeru, nisu česti protagonisti književnih djela. Pojave li se ipak, češće je to u maniri kakvog sporednog lika, prosjaka ili osobe ogrezle u sitan kriminal te se o toj izrazito ranjivoj skupini rijetko govori na afirmativan način, što punini čitanja oduzima jer, kao što čitatelj na primjeru Metalnog srca shvaća, tako koncipiran uradak dvojake je snage, pomaže razumjeti drugog, a skupini sačinjenoj od tih „drugih“ ukazuje na množinu, prenoseći im važnu poruku da nisu sami.
Slično je i s dvjema ranjivim skupinama čijih predstavnika, na prvi pogled, u književnosti ima mnoštvo, ali mnoštvo se pri dubljem poniranju u problematiku vrlo brzo svede na pregršt. Stariji čitatelji vjerojatno pamte nekadašnju biblioteku HIT Junior čiji su kvalitetni naslovi djecu starije osnovnoškolske dobi i mlade čitatelje pozivali da u knjigama potraže odgovore na važna životna pitanja ili su im pomagali da se s teškim, često stigmatiziranim stanjima lakše nose. Danas, premda je knjiga iz kategorije „za djecu i mlade“ sve više, kao da su njihovi problemi ostavljeni po strani. Postoje književni klasici poput Malih žena Louise May Alcott ili Dickensov Oliver Twist i postoji popularna književnost za mlade naizgled zaogrnuta žanrovskim, znanstveno-fantastičnim ili distopijskim ogrtačem. Ipak, u popularnoj niši stvoreno je mjesto za autore poput Johna Greena čiji roman Greška u našim zvijezdama opisuje borbu za život adolescenata suočenih s onkološkim dijagnozama. Njihova „borba za život“ nije bitka za golo preživljavanje, već doista nastojanje da svaki preostali trenutak svojih života provedu kvalitetno i dostojanstveno, da putuju i upoznaju svijet, da upoznaju sebe i nauče se nositi s gubitkom i neodgodivošću vlastitog odlaska.
Glavnim protagonistima, šesnaestogodišnjoj Hazel i godinu dana starijem Augustusu Green omogućava i da se zaljube, čime dodatno produbljuje poruku o važnosti kvalitativnog mjerenja danog nam vremena. Isti pisac, John Green, nepopularnim se temama, odnosno temama čije mjesto po uvriježenom mišljenju ne bi trebalo biti u književnosti za mlade, bavi i u svojem zasad posljednjem romanu Nikad kraja kornjačama, čija glavna protagonistkinja, šesnaestogodišnja Aza, pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Iako se, kao i u prethodnim romanima, čini da autor naglasak stavlja na neke druge aspekte pa prikazuje potragu za nestalim ocem Azina prijatelja iz djetinjstva i njegovo snalaženje u novonastaloj situaciji, podtekstom se provlači ovladavanje djevojke dijagnosticiranim joj poremećajem; njezina opsjednutost bakterijama, nesposobnost ostvarivanja bliskog kontakta i, samim time, nemogućnost utonuća u prve, katkad formativno najvažnije, mladenačke ljubavi. Priča, kao niti ostale toga autora, ne nudi bezuvjetno sretan kraj, ali predstavlja nadu u mogućnost boljeg suživota onih kojima određene poteškoće, bio to mentalni poremećaj ili dijagnoza najteže bolesti, stoje kao barijera na putu komunikacije sa svijetom.
Iz takvog se komunikacijskog škripca posebno teško izvlače djeca i mladi čiji su životni počeci otežani boravcima u odgojno-obrazovnim ustanovama, kolokvijalno poznatima i pod nazivom „popravni domovi.“ Unatoč „poboljšanju“ što ga pridjev „popravni“ zaziva, društvo od nekadašnjih stanovnika takvih domova zazire i malo poduzima pri olakšavanju njihove rehabilitacije i uključivanja u društvo. Tim se problemom u svojem nagrađivanom, izvrsno napisanom i sjajno istraženom romanu Dom iza žice bavi velikogorička spisateljica Jasminka Tihi-Stepanić. Njezin je Gabrijel dijete iz disfunkcionalne obitelji, bez oca i s majkom koja za život zarađuje balansirajući na granici kojom se „ova“ odvaja od „one“ strane zakona. Nakon što majka završi na izdržavanju zatvorske kazne, Gabrijel se s prijateljima odaje sitnom kriminalu, više iz naivne znatiželje i pukog nerazumijevanja svijeta oko sebe nego radi iskazivanja kriminalnih namjera. Autorica mu čak i ne mora tražiti opravdanje jer čitatelju je jasno kako izvan ružičastih balona život djece i mladih katkad odiše surovošću koja prisiljava i na namjernu krađu ili ozbiljniji prijestup. Vođen lošim i nepromišljenim odlukama, Gabrijel završava u „domu iza žice“, ustanovi koja bi trebala pomoći njegovom oporavku i pružiti mu kartu za sretniji život. Jasminka Tihi-Stepanić ponovno nema iluzija da će tome doista tako i biti pa razotkriva i sav čemer natisnut iza „žice“, od slojevitih odnosa među štićenicima pa do postupanja svih uključenih u odgojno-obrazovni proces. Domaćim bi čitateljima roman mogao biti posebno zanimljiv jer ne prikazuje neku daleku stvarnost, već se bavi problematizacijom one posebno bliske što, u konačnici, može doprinijeti boljem i trajnijem promišljanju problema.
Jer, moramo biti svjesni da se napuštenost, teške bolesti, neprilagođenost i sve druge problematike koje odrastanje sa sobom ne nosi ne događaju „negdje drugdje“ i „nekom drugom“. Posve je lako zaboraviti kako je bilo odrastati i „svoje vrijeme“ omotati šarenim celofanom. Važna je, stoga, činjenica s početka ovog teksta, važno je pobuditi empatiju, a za takvo prolaženje i dostizanje duhovne katarze možda i nema boljeg mjesta od vlastitog doma čija sigurnost doprinosi slobodnom otvaranju granica vlastitog uma.
Istinitost klišejiziranih prigodnica o djeci koja „čitaju pa postaju ljudi koji misle“ i pričama čijom zaslugom „djeca rastu, a odrasli sazrijevaju“ mnogo je puta, čak i znanstvenim istraživanjima, potvrđena. Čitanje osnažuje, fizički i mentalno, pomaže u smanjivanju stresa, kao i simptoma depresivnih stanja, snižava tlak i smanjuje otkucaje srca, obogaćuje vokabular i čitatelja polako gradi u suverenog i odmjerenog, elokventnog govornika. Već samo to bilo bi dovoljno, ali čitanje u čitatelju pobuđuje predivnu, a u današnjem društvu često zaboravljenu ili zanemarenu sposobnost ulaženja u tuđe cipele ili podizanja razine empatije prema stanju ili položaju drugog u kojem se sami nismo nikad našli ili smo, pak, zaboravili kako je u njemu biti.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak