Kako čitanjem izaći iz škripca

U jednom iznimno zanimljivom prizoru iz svojeg petnaestog, na hrvatski jezik nedavno prevedenog, romana Igra sjena ir­ski pisac Joseph O’Connor kreira odsje­čak izmaštanog, no zapravo vrlo zamislivog razgovora koji su na prijelazu stoljeća vodili tada nepoznati upravitelj kazališ­ta Licej Abraham Stoker i ambiciozna mu supruga Florence. Čovjek čije će djelo stoti­njak godina kasnije nadrasti i njegov au­tor­ski lik toliko je snažno žudio biti objav­ljen da je s neskrivenim gnušanjem odbacio su­prugina uvjeravanja o važnosti zašti­te au­torskih prava. „Rijetko koje djelo preživi dojenačku dob“, govorio je Stoker, „tražiti da ih se tako ograniči bilo bi bezo­brazno i sebično.“

Čitanje nam omogućuje da izađemo iz svoje osamljenosti i uđemo u dijalog s tuđim iskustvom/ Izvor: Pixabay

Borba protiv izolacije

Autorsko je pravo danas, srećom, civili­zacijski doseg, a njegova zaštita moralna i zakonska obveza kako pojedinca tako i društ­va u cjelini. S društvenim promjenama, posebno seljenjem u virtualni svijet, mijenjaju se granice pojma i mehanizmi nje­gove zaštite, no zanimljivo je da svim pro­mjenama usprkos autorsko pravo u ko­lektivnoj svijesti i dalje povezujemo s knji­ževnim radom pa 23. travnja obilježavamo Svjetski dan knjige i autorskog prava. Špa­njolski su inicijatori manifestacije kao datum njezinog održavanja predlagali 7. listo­pada, rođendan Miguela de Cervantesa, no UNESCO se priklonio obljetnici njegove smr­ti jer se ona datumski, ali ne i danom, pre­­klapa sa smrću Williama Shakespea­rea. Oba su velikana, naime, preminula 23. trav­­nja 1616., ali Engleska je tad koristila juli­jan­ski kalen­dar, što znači da je, prema gre­go­rijanskom, engleski bard preminuo deset dana nakon Cervantesa, 3. svibnja.

Čitanje osnažuje, fizički i mentalno, te pomaže u smanjivanju stresa, kao i simptoma depresivnih stanja

Bilo kako bilo, ove godine, kada obilježa­vamo četvrtstoljetnicu manifestacije i desetogodišnjicu njezine prisutnosti u Repu­blici Hrvatskoj, čini se kako je knjiga (kao i kultura) važnija nego ranije. Otvara­mo se kako bismo se ponovno zatvorili, mogućnosti provođenja vremena izvan kuće izrazito su ograničene i na književne je, kao i kulturne, sadržaje postavljena moć borbe protiv ustajalosti izolacije. Stoga, iako Svjetski dan knjige i autorskih prava za cilj ima promicanje „čitanja, izdavaštva i autorskih prava“, naglasak ovdje postavlja­mo „samo“ na prvo, i to „samo“ na jedan njegov inkluzivni aspekt.

Premda je pisac Donal Ryan bio uvjeren kako će posve irski kontekst stati na putu prevodivosti njegove, Nagradom EU za književnost ovjenčane knjige, Metalno srce upravo je zbirka ondje okupljenih priča o posljedicama financijske krize i njome uzrokovane socioekonomske depresije tek­stu osigurala potrebnu univerzalnost i mo­gućnost čitanja neovisnu o geografskoj lo­kaciji čitatelja. Naime, priče Iraca koji su se u krizi našli bez posla, ostavljeni na uli­ci i prepušteni sebi samima mogle su lako biti oknjižene kao priče hrvatskih či­ta­telja. Priče o radnicima čiji poslodavci godinama nisu za njih uplaćivali zdravstveno osiguranje zapravo i nemaju lokacij­ski predznak jer u svakom su zapadnom društvu jednake. Različita je samo razina društvene odgovornosti, a Ryan tu čitateljima skida koprenu s očiju i pokazuje neodgovornost ustrojenja kojem gledajući iz ovog kuta ne vidimo mane.

Nezaposleni, posebno oni trajno neza­po­sleni, čije su mogućnosti zaposlenja svedene na najmanju moguću mjeru, nisu česti protagonisti književnih djela. Poja­ve li se ipak, češće je to u maniri kakvog sporednog lika, prosjaka ili osobe ogrezle u sitan kriminal te se o toj izrazito ranji­voj skupini rijetko govori na afirmativan način, što punini čitanja oduzima jer, kao što čitatelj na primjeru Metalnog srca shva­ća, tako koncipiran uradak dvojake je snage, pomaže razumjeti drugog, a skupini sačinjenoj od tih „drugih“ ukazuje na množinu, prenoseći im važnu poruku da nisu sami.

Slično je i s dvjema ranjivim skupinama čijih predstavnika, na prvi pogled, u književnosti ima mnoštvo, ali mnoštvo se pri dubljem poniranju u problema­tiku vrlo brzo svede na pregršt. Stariji čitatelji vjerojatno pamte nekadašnju bibliote­ku HIT Junior čiji su kvalitetni naslovi djecu starije osnovnoškolske dobi i mla­de čitatelje pozivali da u knjigama potra­že odgovore na važna životna pita­nja ili su im pomagali da se s teškim, če­sto stigmatiziranim stanjima lakše nose. Da­nas, premda je knjiga iz kategorije „za dje­cu i mlade“ sve više, kao da su njihovi proble­mi ostavljeni po strani. Postoje knji­ževni klasici poput Malih žena Louise May Alcott ili Dickensov Oliver Twist i postoji po­pular­na književnost za mlade naizgled za­ogrnuta žanrovskim, znanstveno-fantastič­nim ili distopijskim ogrtačem. Ipak, u popu­larnoj niši stvoreno je mjesto za autore poput Johna Greena čiji roman Greška u našim zvijezdama opisuje borbu za život adolescenata suočenih s onkološkim dijag­nozama. Njihova „borba za život“ nije bitka za golo preživljavanje, već doista nastoja­nje da svaki preostali trenutak svojih života provedu kvalitetno i dostojanstveno, da putuju i upoznaju svijet, da upoznaju sebe i nauče se nositi s gubitkom i neodgodivošću vlastitog odlaska.

Glavnim protagonistima, šesnaestogo­dišnjoj Hazel i godinu dana starijem Augustusu Green omogućava i da se zalju­be, čime dodatno produbljuje poruku o važ­nosti kvalitativnog mjerenja danog nam vremena. Isti pisac, John Green, nepo­pu­larnim se temama, odnosno temama čije mjesto po uvriježenom mišljenju ne bi trebalo biti u književnosti za mlade, bavi i u svojem zasad posljednjem romanu Nikad kraja kornjačama, čija glavna protagonistkinja, šesnaestogodišnja Aza, pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Iako se, kao i u prethodnim romanima, čini da autor naglasak stavlja na neke druge aspekte pa prikazuje potragu za nesta­lim ocem Azina prijatelja iz djetinjstva i njegovo snalaženje u novonastaloj situaciji, podtekstom se provlači ovladavanje djevojke dijagnosticiranim joj poremećajem; njezina opsjednutost bakterijama, nespo­sobnost ostvarivanja bliskog kontakta i, samim time, nemogućnost utonuća u pr­ve, katkad formativno najvažnije, mlade­nač­ke ljubavi. Priča, kao niti ostale toga autora, ne nudi bezuvjetno sretan kraj, ali predstavlja nadu u mogućnost boljeg suživota onih kojima određene poteškoće, bio to mentalni poremećaj ili dijagnoza najteže bolesti, stoje kao barijera na putu komunikacije sa svijetom.

Dom iza žice

Iz takvog se komunikacijskog škripca posebno teško izvlače djeca i mladi čiji su životni počeci otežani boravcima u odgoj­no-obrazovnim ustanovama, kolokvijalno poznatima i pod nazivom „popravni domovi.“ Unatoč „poboljšanju“ što ga pri­djev „popravni“ zaziva, društvo od nekadašnjih stanovnika takvih domova zazire i malo poduzima pri olakšavanju njihove rehabilitacije i uključivanja u društvo. Tim se problemom u svojem nagrađivanom, izvrsno napisanom i sjajno istraženom romanu Dom iza žice bavi velikogorička spisateljica Jasminka Tihi-Stepanić. Njezin je Gabrijel dijete iz disfunkcionalne obitelji, bez oca i s majkom koja za život zarađuje balansirajući na granici kojom se „ova“ odvaja od „one“ strane zakona. Nakon što majka završi na izdržavanju zatvorske kaz­ne, Gabrijel se s prijateljima odaje sit­nom kri­minalu, više iz naivne znatiželje i pukog nerazumijevanja svijeta oko sebe nego radi iskazivanja kriminalnih namjera. Auto­rica mu čak i ne mora tražiti opravdanje jer čitatelju je jasno kako izvan ružičastih balona život djece i mladih katkad odiše surovošću koja prisiljava i na namjernu krađu ili ozbiljniji prijestup. Vođen lošim i nepromišljenim odlukama, Gabrijel završava u „domu iza žice“, ustanovi koja bi trebala pomoći njegovom oporavku i pružiti mu kartu za sretniji život. Jasminka Tihi-Stepanić ponovno nema iluzija da će tome doista tako i biti pa razotkriva i sav čemer natisnut iza „žice“, od slojevitih odnosa među štićenicima pa do postupa­nja svih uključenih u odgojno-obrazovni proces. Domaćim bi čitateljima roman mo­­gao biti posebno zanimljiv jer ne prikazuje neku daleku stvarnost, već se bavi proble­matizacijom one posebno bliske što, u ko­načnici, može doprinijeti boljem i traj­ni­jem promišljanju problema.

Jer, moramo biti svjesni da se napušte­nost, teške bolesti, neprilagođenost i sve druge problematike koje odrastanje sa so­bom ne nosi ne događaju „negdje drugdje“ i „nekom drugom“. Posve je lako zaboravi­ti kako je bilo odrastati i „svoje vrijeme“ omotati šarenim celofanom. Važna je, stoga, činjenica s početka ovog teksta, važno je pobuditi empatiju, a za takvo prolaženje i dostizanje duhovne katarze možda i nema boljeg mjesta od vlastitog doma čija sigurnost doprinosi slobodnom otvaranju granica vlastitog uma.

Podizanje razine empatije

Istinitost klišejiziranih prigod­nica o djeci koja „čitaju pa postaju ljudi ko­ji misle“ i pričama čijom zaslugom „dje­ca rastu, a odrasli sazrije­vaju“ mno­­go je puta, čak i znanstvenim is­traži­va­nji­ma, potvrđena. Čitanje osna­­­žu­je, fizički i mentalno, pomaže u sma­­nji­vanju stresa, kao i sim­ptoma depresiv­nih stanja, snižava tlak i sma­­nju­je ot­ku­caje srca, obogaćuje voka­­­bu­lar i či­ta­telja polako gradi u suve­re­nog i od­mje­renog, elokventnog go­vornika. Već samo to bilo bi dovolj­no, ali čita­nje u čitatelju pobuđuje predivnu, a u današnjem društvu često zabo­rav­lje­nu ili zanemarenu sposobnost ula­že­nja u tuđe cipele ili podiza­nja razine empatije prema stanju ili položaju drugog u kojem se sami ni­smo nikad našli ili smo, pak, zaboravili kako je u njemu biti.