Djeca koja vole školu

„Budući da sam znala opetovano slu­ša­ti nastavnike kako se žale na to da romska djeca ne ispunjavaju svoje obaveze i da ih nije briga za školu jer je to tako u njihovoj kulturi, htjela sam da pokažemo gdje ta djeca žive“, kaže Barbara Matejčić, slobodna novinarka i spisateljica fokusi­rana na društvene teme i ljudska prava, koja je sa snimateljicom Anom Opalić priredila izložbu fotografija domova romske djece, koja se može pogledati u Zagrebu u Galeriji f18 na Akademiji dramske umjetnosti i u Salonu Galić u Splitu. „Bilo tko tko živi u uvjetima u kojima žive djeca čije glasove donosi ova izložba, mora se natprosječno truditi kako da bi ostvario svoje želje. Nejednakost u kojoj odrastaju brojna romska djeca, ali i sva djeca koja žive u siromaštvu, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove”, rekla nam je Barbara Matejčić.

U dječjim sobama romske djece nema sveg onog kiča i šarenila na koje smo navikli/ Snimila: Ana Opalić

Površno i diskriminatorski

Barbara Matejčić diplomirana je kroatistica koja redovito piše za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Radijske dokumentarce radila je za Treći program Hrvatskoga radija, surađuje s međunarodnim istraživačkim, me­dij­­skim i organizacijama za ljudska prava, autorica je knjige Kako ste u izdanju zaklade Heinrich Böll te je dobitnica više nagrada za svoj rad i nekoliko europskih stipendija. „Romska naselja su jedi­no što vas u Hrvatskoj prostorno, urbani­stički uistinu može zaprepastiti“, kaže Barbara Matejčić i nastavlja: „Skrajnuta, daleko od puteva i očiju, bez kanalizacije, vodovoda, redovitog odvoza smeća, dječjeg igrališta. U takvom su stanju i na takvom mjestu da vam je jasno da nikoga nije briga rađa li se tko tamo i umire li. Jer kada vidite gdje žive – a barem u to bi se mogli uputiti nastavnici koji žive u blizi­ni romskih naselja i predaju desetljećima romskim đacima – postane vam jasno zašto ne ispunjavaju domaću zadaću. Djeca dijele krevet s braćom i sestrama, često gladna idu u školu, neka nemaju ni struje, a većina nikoga tko bi im mogao pomoći sa zadaćom. I to nije pitanje kulture, nego siromaštva. U takvim bi uvjetima i druga djeca imala slabe rezultate u školi, a u Hrvatskoj nitko ne živi u takvom siromaštvu i izoliranosti kao Romi i njihova djeca.“

S koautoricom izložbe Anom Opalić prvi put je 2014. otišla u Međimurje, gdje živi najveći broj Roma u Hrvatskoj. „Kao novinarka sam prethodno mjesecima pra­­­tila učenike petog i osmog razreda u ta­kozvanim čistim romskim razredi­ma u većinski romskoj školi“, sjeća se Barbara Ma­tječić. „To vam znači da je u školama recimo 88 posto romskih đaka i da su od četiri odjeljenja tri samo s romskim đacima. D odjeljenje će biti s djecom koja ima­ju slabije znanje. Razred za odstrel, kako to nastavnici neslužbeno nazivaju. Do še­stog razreda neće više biti tog d odjeljenja, jer će djeca već napu­stiti školu. Najviše ih ponavlja peti razred jer im postaje teže s novim predmetima i nastav­nicima. Ako više puta pad­nu razred, napuste školu u 15. godini kada se više nisu obavezni školovati. U 13. i 14. godini neke se djevojke udaju, a time najčešće i napuštaju školu. I tako do kraja osmogodišnjeg školovanja vjerojatno neće biti ni c odje­ljenja. U a odjelje­nje idu ne-romska djeca i romska koja su, kako nastavnici površno i diskriminatorski kažu, naprednija i civiliziranija pa približno istim tempom usvajaju znanja. Takvi razredi imaju bitno bolje rezultate nego oni u koje idu samo Romi. Dakle, toga lipnja išle smo u školu na dodjelu svjedodžbi, gdje vidite nasmijanu djecu koja su nesvakidašnje sretna i ponosna jer su prošla razred, neovisno o tome s koliko, i potom u romsko naselje.“

Kad slušate dječje snove i boravite u njihovim životnim prostorima, uhvati vas malodušnost i tuga

Iz ciklusa fotografija Jednog dana život će biti lijep Ane Opalić

Ana Opalić diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjet­nosti u Zagrebu, a osnivačica je portala Su­­vremena hrvatska fotografija. Redateljica je i snimateljica dvaju dokumentarnih fil­mo­va, Još jednom iz 2014. i Lijek iz 2018, koji su premijerno prikazani na filmskim festivalima Zagreb Dox i Dok Leipzig. Obja­vila je i dvije knjige fotografija – Brsalje 2017. i Dom 2018. – a u koautorstvu s ar­hi­­tek­tom Davidom Kabalinom knjigu Du­bro­­­­vački karavanski put. „S idejom da ukaže­­mo na siromaštvo u kojem odrastaju škol­ska djeca“, kaže Barbara Matejčić, „Ana i ja krenule smo u obilazak rom­­skih nase­lja prvo 2019. Ana je fotografirala gdje djeca žive, a ja sam s njima raz­govara­­la. Od toga je nastala splitska izložba Kada odrastem, bit ću bogatašica, otvorena 6. trav­nja, što je citat devetogodiš­nje djevoj­čice iz Gorskog kotara. Ove smo godine na­­stavile s terenskim snima­njima jer smo na poziv Centra za mirovne studije, Romske organi­zacije mladih Hrvatske i umjet­ničke udruge Ar­terarij dobile priliku sudjelovati u obilje­žavanju Tjedana jednakosti.“

U Zagrebu je u povodu 50. svjetskog dan Roma, 8. travnja, otvorena izložba istog koncepta, no novog sadržaja, pod nazivom Jednog dana život će biti lijep. Iduća tri mjeseca bit će postavljena u još pet gra­dova – Slavonskom Brodu, Rijeci, Kutini, Čakovcu i Belom Manastiru – gdje će se izvoditi i predstava Pogledajme Romana Nikolića, u suradnji s romskim glumcima naturščicima Severinom Lajtman i Sinišom Senadom Musićem. „Romska djeca iznimno vole školu“, kaže Barba­ra Matejčić, „a takvo oduševljenje školom ne čujem od djece svojih prijate­lja. Zato što je u školi toplo, na okupu su, nauče ponešto, a možda i dobiju štogod za jesti. I cijene obrazovanje, kao i njihovi rodite­lji, jer znaju da s boljim obrazova­njem dolaze i veće šanse za pristojniji život. Ali su barijere velike i teške, a posebice jezične, jer hrvatski im nije materinski, a nedovoljno se ulaže u dodatnu jezičnu poduku romskih učenika. U tim novim snimanjima bilo nam je važno zabilježiti i svakodnevicu djece na područjima pogođenima potresom, što je još dodatno cijelim generacijama otežalo i uvjete života i školovanje.“

„Upravo me suradnja s Barbarom 2014. potaknula da poželim nešto napra­viti“, kaže Ana Opalić. „Bila sam snažno pod doj­mom tog prvog posjeta naselju Kur­ša­nec i bila sam zahvalna što mi se do­go­di­la ta suradnja s Barbarom koja mi je omogućila da vidim izbliza ži­vot u rom­skom naselju, uvjete u kojima od­ra­staju djeca. Način na koji su izolirana od svijeta. Izgledalo je sve poprilično beznadno. A klinci su bili slatki, znatiželjni, sramežljivi, kao sva djeca puni potencija­la.“

„Sve što sam vam prethodno navela“, rekla nam je Barbara Matejčić, „oslika­no je u zvučnim portretima djece, u njihovim iskazima: i da vole škole, i da ma­štaju o sretnijem životu nego što je bio njihovim roditeljima, i da zapinju s hrvatskim jezikom, posebice oni koji žive u segregiranim naseljima, i da im se po­nav­lja san o vlastitoj kući, što baš nije uobičajena želja osmogodišnjaka, da ih spava nekoliko u krevetu i da na tim istim krevetima pišu zadaću i uče jer nemaju gdje drugdje, da biti bogat znači imati svoju sobu, dovoljno hrane i odjeće, da neka naselja nemaju internetskog signa­la da bi mogli pratiti online nastavu, da im nema tko pojasniti gradivo ako zapnu… U kratkim sekvencama zabilježile smo i poneke majke djece s kojima smo razgovarale. Jedna je od šeste godine mo­rala raditi, jer ako nije radila, nije ni jela, a na pitanje je li imala kakve želje za svoju budućnost, brzo je i odrješito odgovorila: Ne. Njoj je siromaštvo oduzelo čak i mogućnost maštanja.“

Malodušnost i tuga

„Teško je vidjeti djecu koja žive u siromaštvu i znati unaprijed da je velika većina njih osuđena na život svojih roditelja“, kaže Ana Opalić i nastavlja: „U izoliranim su naseljima u koja nitko od nas ne bi kro­čio nogom, osim radeći na nekom pro­jektu ili reportaži. To su naselja u koji­ma vladaju njihovi zakoni. Djeca se ispi­suju iz škole još u osnovnoj i to nikoga ne zabrinjava. U trenutku kada kreću u školu oni vrlo često jako loše govore hrvatski i teško im je pratiti nastavu. Kod kuće nemaju uvjete za učenje. U školi ih se gleda kao drugačije, od njih se ništa i ne očekuje. Odustajanjem od školovanja toj se djeci oduzima budućnost i osuđuje ih se da dalje žive u tom začaranom krugu siromaštva. Obrazovanje je za romsku djecu jedina karta za bijeg od siromaštva i mi kao društvo moramo učiniti više da na njihovom obrazovanju inzistiramo.“

„Nakon nekog vremena slušanja dječjih snova i boravljenja u njihovim životnim prostorima“, rekla je Barbara Matej­čić, „uhvati vas malodušnost i tuga. Jer, pred sobom imate bistru, znatiželjnu, živu djecu koja bi mogla štošta postići, a znate da u Hrvatskoj postaje sve teže izaći iz kruga siromaštva i da je velika vjerojatnost da ćete za 15 godina tu djecu kao odrasle ljude naći i dalje u istim romskim naseljima, bez posla i bez nade. Svatko od njih tko toj statistici umakne, malo je čudo.”

Sloboda za snove

„Romska djeca vole školu“, napisala je Barbara Matejčić prigodom iz­lož­be, „jer je u školi bolje nego kod ku­će. No roditelji im ne mogu pomoći sa školskom zadaćom, ne mogu im platiti instrukcije, kupiti pribor za školu, omogućiti mirno mjesto za uče­nje. Njihovi su roditelji siromašni zato što su neobrazovani, a neobrazovani su zato što su od rođenja siromašni.” „Ka­ko bi u takvim okolnostima ostvari­li svoje želje, koje su iste kao i želje bilo koje druge djece, potrebno je da budu natprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih u tome neće uspjeti. Nejednakost u kojoj od­rastaju nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.“